Adnan Podžo o COVID-19: Najgora stvar koju su mi mogli javiti, pozitivna su i djeca

Nekadašnji načelnik Gorske službe spašavanja, a trenutno vijećnik u Općini Novi Grad Adnan Podžo, prebolovao je COVID-19. 

Srećom, uspješno se izborio s ovim virusom, a za čitatelje LikeStory opisao je tok bolesti, kako se nosio sa ovim virusomi šta mu je najteže palo.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti: 

"Pandemija Covid-a, naravno udarna tema svih medija na svijetu posljednih mjeseci. Slušam, zatrpavam se informacijama. Sa suprugom koja je, inače, medicinski radnik razgovaramo što i kako ako se ona zarazi. Gdje da se izolujemo, kako da napravimo i organizujemo život tada. I onda ja. U noći 30.06. dobijem blago povišenu temperaturu, 37.1 C, ništa. Nikada zbog takve temperature nisam pomislio ići ljekaru, niti bilo šta uzimati od medikamenata. Dugo sam u sportskim aktivnostima, veoma često u prirodi, nisam pušač. Dakle, zdrav organizam. Uz jutarnju kafu sa suprugom razgovaram o tome da sam sinoć imao blago povišenu temperaturu. 

U međuvremenu javio se neki čudan bol u ramenima, rukama i leđima. Sve to povezujemo sa prekomjernim izlaganjem suncu prethodni vikend. Dan nastavljamo uobičajenim tempom. Oko podneva i dalje osjetim bol i mjerim temperaturu. 37.0 C, beznačajno. Telefonski razgovaram sa suprugom, te me savjetuje da pozovem nekog od doktora, mojih prijatelja, koji su više uključeni u suzbijanje pandemije i posavjetujem se sa njima. Onda su uslijedili pozivi. Zovem svoje prijatelje, doktore sa prvih linija borbe protiv COVID-a u proteklim mjesecima. Moram ih spomenuti, namjerno samo imena, jer sam kažem zvao svoje prijatelje, a ne doktore u institucijama. Neki od njih su i sami do tada prošli iskustvo borbe sa COVID 19, i uspješno se oporavili. 

Razgovaram sa njima i opisujem im svoje stanje i Rusmir, i Adem i Abel kažu „Ado to su ti simptomi COVID-a, furaj u izolaciju, odvoji se odmah od djece i žene, a sutra pravac testiranje“. Kažu mi onako usaglašeno „uzmi odmah vitamin C, vitamin D, cink, magnezij, kalcijum, aspirin, paracetamol po potrebi. Uzimaj što više limuna i narandže, čajeva i tečnosti“. Trebalo mi je par trenutaka da se saberem. Inače, do sada u životu veoma često sam bio u situaciji da donosim odluke kada su se trebali povlačiti potezi i voditi aktivnosti za spašavanje nečijeg zdravlja i života. Sada sam trebao povući prave poteze da zaštitim svoju djecu i da sebe izolujem od ostatka porodice i prijatelja. Veoma brzo sam ostao u stanu sam, a moje troje djece na sigurnom. Dok dezinfikujem cijeli stan, telefonski sa suprugom organizujem premještanje unutar porodice kako bi jednu stambenu jedinicu ispraznli da se tamo izolujem. 

U jutarnjim satima javljam se doktorici porodične medicine. Upućuje me u Dom zdravlja Saraj polje na testiranje. Opisujem simptome, medicinskoj sestri, koja je ustuknula i brže bolje me poslala u COVID ambulantu. U nevjerici i sa ubjeđivanjem da mi uopšte nije potrebno testiranje, te da bezveze radimo test, medicinska sestra mi je uzela bris nosa za PCR test. Naredna dva dana, koliko je trebalo, da rezulat testa bude poznat, proveo sam u izolaciji. U tom periodu su nestali svi simptomi. Stalno mjerenje temperature, mjerenje saturacije, osluškivanje svoga tijela. Sve se čini normalnim. Nakon dva dana, u jutarnjim satima, dobijam informaciju iz doma zdravlja da je test pozitivan. 

Katke upute o daljim postupanjima i završava se razgovor sa doktoricom. Počinje košmar u glavi, "vrtim" sve svoje kontakte. S kim sam se vidio, s kim rukovao, a koga samo laktom dotaknuo. S kim sam bio u zatvorenom, a s kim na otvorenom prostoru. S kim sam razgovarao duže od 15 minuta, a bili bliže od dva metra udaljenosti.... Imena se vrte po glavi, kontakti, mnogo ih je! Kome javiti? Od koga li sam mogao „pokupiti“? Ova pitanja nisu dobila svoj odgovor. Ipak odlučujem ovu lošu vijest podijeliti sa svojim prijateljima na društvenim mrežama. Ljudi moraju znati! Moraju i oni sa kojim sam se viđao prethodnih dana malo „osluškivati svoje tijelo“. Nije dugo prošlo da dobijem na stotine poruka podrške, uz razumljiva pitanja koja su uslijedila. 

Naizgled bezazlena klinička slika ohrabruje me, a savjeti koje dobijam od svojih prijatelja ljekara me uvjeravaju da ću ja ovo dobro „progurati“. Međutim, 6-7 dan mi se pojavljuje kašalj. Dosadan, ne toliko intenzivan, ali bolan. Bole pluća, boli dušnik. Kao da neko sa oštrim predmetom malo šeta gore dole po plućima i dušniku. Teško spavam. Jastuke postavljam tako da drže moje tijelo skoro pa uspravno. Tako mi je lakše, manje me tjera da kašljem. Razmišljam je li to početak nekih gorih simptoma? U međuvremenu se testira i supruga. Test negativan. Radujem se da izgleda nisam prenosilac. S obzirom da je medicinski radnik supruga se mora opet testirati. Nakon nekoliko dana radi re-test koji je opet negativan. Olakšanje. 

A onda najgora stvar koja se mogla desiti jednom roditelju. Pozitivna su mi i djeca, mlađa kćerka i dječak. Tek tada počinje košmar. I opet zovem prijatelje. Kako djeca podnose? Treba li ih šta posebno tretirati? Imaju li neke drugačije simptome?.... stotine pitanja. Opet organizacija da se izoluju oni oboljeli. Meni kašalj jenjava. Sve je blaži. Nema više bola u dušniku i plućima. Znači to je to 48 sati bolnog i dosadnog kašlja. Pa i nisu neki teški simptomi. Sada se moje interesovanje usmjerava na dvoje malih ljudi. Kako će podnijeti. Iz sata u sat ih promatram, pitam kako su. Oni su dobro. U svemu me oduševi pedijatrica, iz Doma zdravlja Novi Grad, koja vodi, u ovom slučaju, moga sina od tri i po godine. 

Tako brižno razgovara sa mnom oko njegovog stanja. Svaki dan oko 8 sati ujutro telefonski pozove da provjeri njegovo stanje. U subotu kaže „znate sutra vas neću zvati, nedjelja je, ali ponedjeljak ujutro se čujemo. Gospođu ne poznajem lično, predstavila mi se kao Dr Strujić. Divan primjer kako se brine o pacijentu. Sa sinom se igram i svako malo mjerimo temperaturu i saturaciju. Sve vrijednosti djeci su u normalnim granicama. Ne kašlju. Svi mi kažu da djeca to mnogo bolje i lakše podnose. Izgleda da je tako. I tako dan za dan, polako se primaknem to 14 danu. Po novim smjernicama koje se primjenjuju u našem zdravstvenom sistemu nakon 14 dana osoba bez izraženih simptoma se smatra oporavljenom i izlazi iz samoizolacije. 

Eto ga, i to je ta Corona, razmišljam. Ipak izgleda da je moj organizam bio jak i da sam sve dobro podnio ili sam „pokupio“ nešto malo i blago, ko zna. Nisu ugodni trenuci kada se bolest rasplamsava. Čovjek se pita hoće li stati ili ide dalje. Nije ugodno čekati rezultat testa. Nije ugodno znati da si obolio od bolesti od koje je u protekli par mjeseci umrlo jako puno ljudi na planeti. Strašno je kada saznaš da su uz tebe obolila i tvoje djeca. Nije ugodno i strašno je, ali prođe, „pregura“ se. Pozitivnim mislima, bez panike, slušajući savjete ljekara i uz ogromnu podršku supruge, porodice i prijatelja, eto i ja sam je „pregurao“.