"Zovem se Fatima Muhić. Rođena sam u julu 1995. Našli su me 2012. u masovnoj grobnici"

Prije dvije godine, na 24. godišnjicu genocida u Srebrenici Anes Berbić, tada 17 -godišnji učenik Mješovite Srednje Škole u Sanskom Mostu, napisao je potresan tekst posvećen Fatimi Muhić, novorođenčetu, djevojčici koja je ukopana u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.

Zbog njegove snažne poruke, podsjećamo na ovaj tekst i u povodu 26. godišnjice najstrašnijeg zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata:

Zovem se Fatima, Fatima Muhić. Rođena sam dvanaestog jula, 1995. godine u Potočarima, mjestu blizu grada Srebrenice. Danas punim 24 godine, inShaAllah. Završna sam godina na filozofskom fakultetu u Sarajevu. Gdje prolazim odličnim uspjehom, napisao je Anes Berbić učenik srednje škole, prošle godine.

Gdje sam mezimica svakog profesora. Gdje sam centar pažnje i najomiljenija u društvu. Jutro je, oko 7 sati.

Otvaram prozor svoje terase, i vidim svakodnevnicu. Ljude koji brzim hodom koračaju Baščaršijom, pokušavajući ''uhvatiti'' tramvaj, dok, neki, bez toliko obaveza, sjede ispred Sebilja , te kahvendišu uz razne teme. Udahnula sam svjež zrah, ostavila otvoren prozor da mi se provjetri prostorija, ulazim u kupatilo. Uzimam abdest.

Oblačim mestve na noge, te oblačim crnu marahmu, koju mi je moja majka Hava dala prije nego što ću se preseliti u Sarajevo.

To joj je bila omiljena, s kojom je ustajala, umorna, nenaspavana, da meni prije škole spremi užinu i pošalje u školu.

''Kćeri moja, pamet u glavu, idi krajem i pazi se auta. Ne prilazi nepoznatim ljudima i slušaj učiteljicu u školi.'' Eh Allahu, koliko mi je samo tu rečenicu puta ponovila... Kako god, oblačim dugu sivu haljinu, rastirem sadžadu, koju mi je moj babo Hajrudin dao, i naklanjavam 2 rekata sabah namaza. Predajem selam, uzimam tespih u ruke, dižem ruke ka nebu, te ustajem, skidam marahmu. I dalje se na njoj osjeti majčinski miris. Koliko mi samo fali... Danas mi je posljednji ispit na fakultetu, tačnije iz anglofone književnosti. Zaključavam vrata od stana, i šetam Baščaršijom, da li možda jedan od posljednih puta kao student. Stižem na fakultet, dolazim u katedru gdje me čeka profesor sa asistentom.

''Kolegice'' – pita me profesor , ''jeste li spremni, da ovo danas okončamo.''
''Jesam, hvala Bogu'' – odgovaram mu.

Na 15-oj minuti usmenog odgovora me prekida, ustaje sa svoje kožne stolice, prilazi mi i grleći reče:

''Ovakvog marljivog, pažljivog i pametnog studenta u životu nisam vidio. Kolegice, ne želim da vas ovdje više ikad vidim, barem kao studenticu''. Gotovo je. 8, dugih semestara.

Desetine, ma šta desetine. Stotine neprospavanih noći, desetine jutara kada sam se budila na radnom stolu sa nekolicinom knjiga, ali hvala dragom Allahu, sve je okončano. Trud se isplatio. Trčeći izlazim sa fakulteta do stana, uzimam kofer, koji sam već spakovala, i žurno idem ka autobuskoj stanici...

Ne mogu ni zamisliti reakciju mojih roditelja i moja dva strica, kada me uskoro vide na kućnog pragu, nenajavljenu, da im saopštim ovu divnu vijest. Stižem na autobusku stanicu u Srebrenici, međutim, nešto je čudno, tačnije... drugačije.

Vraćam film unazad i znam da mi majka nije spominjala da se išta desilo u gradu, da bi poremetilo svakodnevnu pozitivu Srebreničana... Hodam centrom, nigdje žive duše...Kako god, pomislih, ''ma to je sve vjerovatno kraj rijeke, na bazenima, na moru.''

Uvijek sam bila optimista i to će tako uvijek ostati. Stižem pred kuću, međutim, tamo me počne hvatati blaga jeza. Koža mi se hladi, a znoj mi počinje teći niz čelo. Zvonim, niko ne izlazi...

Opet zvonim, isto... Pokušam kod mog prvog komšije, ista situacija... Vraćam se pred svoja vrata, i drhtavom rukom dodirujem bravu, i polako ih otvaram, s čuđenjem. Pomislih ''moj babo nikad nije izišao iz kuće a da nije zaključao vrata, a tako ni moja majka, te stričevi. Otvaram vrata i..."

Zovem se Fatima Muhić. Rođena sam dvanaestog jula, 1995. godine, u holandskoj bazi UNPROFOR-a. Ne, ne idem na filozofski fakultet u Sarajevu. Ne, nemam 24 godine koliko bi sad trebala imati. Ne, nisam živa. Ubijena sam par sati poslije mog rođenja.

Moja majka mi nije stigla dati ni ime, kada me rodila. Uzeli su me iz njenog naručja i odnijeli me, negdje daleko, daleko od nje, majčinske brige, koja mi bila najpotrebnija. Prije sedam godina, 10. decembra 2012. godine, pronađena sam u masovnoj grobnici.

Nije bilo lako pronaći, a kamoli identificirati moje kosti, kosti jedne bebe. Pitam se, šta li sam skrivila tim ljudima, za nepuni dan moga života, šta? Da sam samo znala razlog, ispravila bih tu grešku, samo da ostanem živa, da odrastam uz majku i babu. Da idem u mekteb, završim školu, odem na fakultet...

Sve, što sam htjela, je malo ljubavi, i pažnje. Sve što sam mogla, željela ili htjela, očigledno nisam smjela od vas, zlih dušmana. Šta sam vam uradila?

Da li ste me ubili zato što ste znali da će vam to dijete u budućnosti uliti strah u kosti? A, već sam. Nadam se, da me sanjate svaku noć.

Ti, koji si naredio da me se ubije. Ti, koji si dozvolio da me se ubije. Ti, koji si me držao u naručju. Ti, koji si me ustrijelio. Ti, koji si me zakopao u masovnu grobnicu. Ti, koji si istrpavao moje mehke koščice i premještao ih u drugu masovnu grobnicu, treću, četvrtu... A, haram bilo svakom onom, koji je bio u mogućnosti da spriječi moje ubistvo, a to nije učinio.

Nadam se, da svakog 11. jula gledate uživo prijenos kolektivne dženaze, i da vas hvata jeza i hladan znoj oblije, kada se prikaže moj mezar, moj nišan, godina rođenja, godina smrti. Šta mislite, kako je bilo mojoj majci gledati, kako me trgate iz njenog naručja, i vodite u smrt. Šta mislite?

Koliko samo ispunjen bijesom treba neko biti, da ubije nevinu, tek rođenu curicu...

Dragi moji Bošnjaci, i Bošnjakinje, dragi ljudi, iz cijelog svijeta, ja sam vam svima opomena, i dokaz, da je bila Srebrenica. Da je bio genocid. Da je bio rat. A tu su još i drugih 8371 žrtava, koja čekaju na svoj red, da progovore. Dragi moji, nemojte me zaboraviti, tako vam Allaha. Jer ako mene zaboravite, zaboravili ste i genocid, i Srebrenicu. A to vam, nikad neću oprostiti."