! / Tanović Branković: Za emotivno stanje i ponašanje naše djece smo krivi mi

16. 05. 2022. u 18:52:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Ovih dana o djeci je riječ. Jedan dječak je preminuo na svoj rođendan sa sumnjom da su mu u piće sipali, šale radi, drugovi nešto što ga ubilo. Jedna djevojčica je počinila samoubistvo. Drugi dječak je napadnut od strane oca djevojčice prema kojoj se neprimjereno ponašao.

Sve ovo u posljednjih desetak dana. A šta mi radimo?

Prepucavamo se po Facebooku. Brojimo ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva kao zrna riže! Prebacujemo krivnju na relaciji škola-društvo-sistem-država. Politizacija, dehumanizacija i senzacionalističko reagiranje su nam mehanizmi obračunavanja s problemima. Jel’ mislite da djeca to sve ne vide? U jednom intervjuu 2017. godine Dževad Karahahasan je rekao fundamentalnu istinu osvrćući se na vlastito odrastanje:

Piše: Arma Tanović Branković za Muun

Prisluškivao sam u jednom lokalu raspravu između majke i kćeri za susjednim stolom. U jednom trenutku je kći rekla majci: 'Ali vi niste na mene utjecali onim što ste govorili, nego onim što ste bili'.

Djeca uče iz primjera! Iz uloge koju mi igramo. Ne iz retorike. Osobno ne vjerujem u genetiku kao majku nad majkama u nauci. Moje dijete možda jeste naslijedilo moja usta i bradu, ali nije moj talenat za slikanje i glumu, već je odrastalo u sobi koja je uvijek bila poluatelje, okruženo i izloženo igrokazima, scenama i boravku u pozorištu. Nije naslijedilo naprasitost već je bilo okruženo mojim eksplozivnim reakcijama kao rezultat nedostatka asertivnosti.

Stoga za to kakvo je emotivno stanje i ponašanje naše djece smo krivi MI. Nije nastavnica koja je dala jedinicu. Nije društvo (jer MI JESMO društvo), nije nemoralni Tik Tok ili tamo neki političar, opšte mjesto kao utočište za mirnu savjest niti je samo do pandemije i izolacije!

Mi smo ti koje djeca gledaju i odrastaju u vrtu koji smo MI uzgojili. Nismo plijevili korov niti ih zalijevali nadama pa nam se tako i vratilo. Naravno kad kažem MI ne mislim samo i na roditelje. Mislim na svakog od nas pojedinačno bilo da jeste ili nije roditelj.

Sve što dalje stoji u tekstu je samo rezultat mog roditeljskog i pedagoškog opserviranja, nikako ekspertize. Ja nisam psiholog, ja sam glumica i dramski pedagog koji provodi dosta vremena s djecom i mladima i ovo je samo moje iskustvo u mapiranju osnovnih problema koje sam opazila.

Poricanje vs. pretjerivanje

Mladi i djeca prolaze različite faze. Neke od njih znaju biti zastrašujuće te su roditelji skloni pretjerivanju u reakciji, naravno iz brige, iz ogromne ljubavi i straha ali i pomalo zbog toga što je uspješno roditeljstvo postalo globalni teror. Moja kćerka Rija još kao slavuj ne cvrkuće engleski jezik i onda se ja kao majka osjećam nedoraslo i nedovoljno kad čujem kako kćerka moje drugarice, od Rije mlađa tri godine, govori četiri jeziki tečno. Dijete i mladi čovjek ima pravo da nešto ne može, ne zna, ima pravo na neuspjeh, na tugu, na razočarenje. Ima pravo na iskušenje i suočavanje sa posljedicom. Ima pravo na pad. Nije potrebno čistiti puteve za njih. No, važno je biti svetioničar u njihovoj osobnoj plovidbi.

Isto tako, poricanje je u slučaju ozbiljnih problema opasan mehanizam odbrane, te ako se pojavi problem treba se s njim suočiti.

Kao djevojčica imala sam ozbiljan višak kilograma. Moji roditelji nisu gubili vrijeme da se obračunavaju s onima koji su me izazivali zbog toga. Odveli su me kod nutricioniste i upisali me na plivanje. Tata je svaku noć trčao sa mnom.

Nakon što sam dotjerala liniju osnaženog samopuzdanja, sama sam se obračunala sa onima koji su me tlačili. Stoga, ako vam školski pedagog, nastavnici ili neko treći kompetentan ukaže na problem, uhvatite se u koštac vođeni stručnim osobama.

Identitet

Amin Maluf u knjizi Ubilački identiteti kaže : "Rane određuju u svakoj životnoj etapi stav čovjeka prema svojim pripadnostima i hijerarhiju među njima. Ako su nas gnjavili zbog naše vjere,ako su nas ponižavali ili ismijavali zbog boje kože ili akcenta, ili zbog zakrpane odjeće, to nećemo zaboraviti… U okviru svake ranjenje zajednice prirodno se pojavljuju kolovođe… Šta god da se desi 'drugi mora da su to zaslužili', 'mi' se jasno sjećamo svega što smo za njih trpjeli još od pamtivijeka".

Mladi i djeca na ovim prostorima su nepravdeno opterećeni traumatskim naslijeđem prošlosti koje u njima ne razonira kao kultura sjećanja i poštovanja prema žrtvi već kao nasilno svrstavanje u jato žrtve ili opresora. Kako se mi, njihovi roditelji nismo obračunali s vlastitim traumama, nesvjesno ih prenosimo na njih. U toj zbrčkanoj krizi identiteta, s jutrom koje počinje sa svim onim što ovdje ne valja a negdje drugo valja s jedne i s pasivnim, nerezistentnim odnosom prihvaćanja i mirenja s druge strane, naša djeca samo žele otići negdje drugo gdje će ponijeti emotivni prtljag sa sobom i jednako se osjećati izolirano kao ovdje. Veliki broj njih ne doživljava ovaj prostor kao svoj dom.

Primjećujete li da tinejdžeri razgovaraju na engleskom jeziku češće nego na maternjem? Nije razlog samo to što su izloženi stranom jeziku kroz različite medijske sadržaje već i to što su stvorili substitucionalne identitete u koje žele pobjeći od nacionalizma, rata, mržnje, korupcije, nasilja, primitivizma, preživljavanja naspram pravog života, nedostatka ideologije i nepovjerenja u vlastito individualno djelovanje u procesu promjene. Kada smo, makar i šutnjom šaraf takvog društva ili akter, ne činimo zlo drugome, činimo zlo budućnosti naše djece. I to će nam se kao bumerang vratiti. Ne postoji luksuz svog vlastitog mikrokosmosa, jer i on ima svoja vrata koja će se kad-tad otvoriti. Potrebno je izgraditi osjećaj da je usud da su rođeni na ovim prostorima gdje se teško odrasta, bitan formativni element izgradnje jednog vrlo kolorističnog identiteta, te da mlada osoba ili dijete ima priliku da svojim aktivnim djelovanjem bude korektivna sila jednog društva.

Nasilje

Živimo kulturu normalnog nasilja. Toliko smo se navikli na njega da nam svaka senzibilnost na nasilje postaje prezira vrijedna, jer smo i sami odrastali u takvom okruženju. Naravno to nije problem samo naše sredine i našeg doba ali je spoljnja fakeirana glazura pristojnosti, uljudnosti, kvazi deklarativne borbe za ljudska prava učinila da su djeca danas fragilna i nespremna da se suoče s nasiljem.

Djeca moraju biti osnažena da se nose s nasiljem, ne na način da uzvraćaju istom mjerom, već da se odupru i pobune, ne samo kada su oni žrtve, već i kada mu svjedoče. I to moraju naučiti od nas. Jer ako dijete gleda roditelja koji sve trpi i šuti i ono će usvojiti taj model ponašanja kao što će usvojiti i nasilno agresivno ponašanje.

Tabu teme

Na izložbu Marine Abramović povela sam svoje dvije kćerke i sina na hraniteljstvu. Sve troje su bili nekoliko dana pod velikim utiskom izložbe gdje su neki od sadržaja radova bili neprimjereni uzrastu/ima.

No, razgovarali smo o radovima, o eksploataciji tijela u performansu, o onome što je umjetnica željela da prenese kao osjećanje na gledaoca. Mislim da su iz te izložbe naučili mnogo o ljudskom biću. Osobno ne vjerujem u neprimjerenost sadržaja danas kada se može jednim klikom na telefonu doći do svakog sadržaj. Vjerujem u samo iskomunicirani i neiskomunicirani sadržaj scene, filma, predstave, igrice, pjesme…Ne vjerujem u zabrane već u odgovornost za izbor. Na žalost konzervativna društva nose sa sobom tabu teme koje djecu po principu zabranjeno voće je najslađe opasno privlače. Nemoguće je da se majka ustručava da razgovara sa kćerkom, ne samo o menstruaciji već o orgazmu, a kćerka gleda Parove i svjedoči javnim dokumentarnim orgazmima.

Moralno licemjerstvo se najčešće ogleda u strahu od javnog suda. Mi mjerimo sve prema strašnom sudu šta će svijet reći. Da se razumijemo šta god da uradimo svijet će, ili neko od tog svijeta, reći nešto loše. Ako je dijete učestvovalo ili počinilo nešto što nije u redu ono mora imati jednu, makar jednu osobu kojoj će to moći reći, a ta osoba mora znati da osudi postupak a ne ličnost. Nasuprot svijetu.

Škola ni(je) svemoćna

Škola bi trebalo da bude produžena ruka porodice, a nikako njen korektiv. Tačno je da nastavnici i nastavnice, učitelji i učiteljice stoje na prvoj liniji izgradnje društva, ali onda hajmo im vratiti povjerenje kakvo zaslužuje specijalna jedinica na prvoj liniji.

Ako roditelj govori da je nastavnik idiot ili nastavnica glupača, ako roditelj ne poštuje sistem kako onda očekivati da ga poštuju djeca. Ako dijete ne nauči lekciju dobiće jedinicu kao što sutra neće dobiti posao ako se ne spremi za intervju. Također, nastavnici/ce moraju biti svjesni uloge u nečijem životu i opasnosti od greške koja je mjerljiva sa hiruškom.

Šta ako vam je na času sjedila buduća Marina Abramović, kreativni potencijal, a nastavnica joj je rekla da ne zna slikati, jer nije dobro nacrtala vaznu? Naravno, ima istine da je naše školstvo zapelo negdje u srednjem vijeku i da je prilično dosadno na časovima, te da se gomilanje informacija ne može uzimati kao znanje, kao i da je potrebna ozbiljna temeljita reforma školstva u odnosu na to da će za deset godina postojati desetine poslova koji danas ne postoje. Također, nastavnici moraju imati senzibilitet prema različitim potencijalima učenika. Ne može svako dijete znati svaki predmet.

Tata mi je pričao sjajnu priču, u tehničkoj školi koju je pohađao, nastavnica matematike je opazila u svesci matematike jednog učenika, umjesto riješenih zadataka naškrabane crteže. Kako je bila misionar nastavik a ne nastavnik izvršilac dužnosti, umjesto da obori učenika, navukla je dvojku, a potom pozvala roditelje i predložila im da dijete prebace u Školu primijenjenih umjetnosti. Roditelji nisu tužili nastavnicu, proglasili je zlostavljačicom, već su prebacili sina u predloženu školu. Danas je to dijete jedan od najvećih slikara u Bosni i Hercegovini i profesor na ALU. Može se djelovati samo u sinergiji.

Sistem

Postoji, ali se ne koristi! Postoje socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, disciplinski centri, ali se ne koriste. Zašto? Jer nije lako poslati dijete uglednog pravnika u disciplinski centar ili pozvati centar za socijani rad ako dijete izostaje često s časova, ili ako se nađe u prosjačenju, ili mu vidimo modrice…jer, moguće je da će te neko sačekati ispred haustora ili prijetiti tvom djetetu. Lakše je ići linijom slabijeg otpora s moralnim tjelohraniteljem nije to moj posao, jer niko nas neće zaštiti ako djelujemo. Jednom je jedna studentica prijavila oca zlostavljača u javnom prevozu i tako spasila život jednoj djevojčici. Nije li to vrijedno rizika. Najlakše se vrišti po Facebooku. U stvarnosti se konformistički ćuti.

Digitalna egzistencija

Nije moguće da ulaziš u Ajrin Instagram profil, kaže mi neki dan prijateljica. Ne samo da imam njen Instagram već i imam četiri lažna profila s kojima provjeram njeno digitalno ponašanje. Ja sam ne helikopter već dron mama u digitalnom svijetu. Biti laik ze digitalni svijet je isto kao da se naprimjer, sada preselite u Finsku, nikada ne naučite finski, a dijete govori samo taj jezik. Naša su djeca digitalni urođenici, a mi smo digitalni doseljenici. Odgovorno tvrdim da se u digitalnom svijetu kriju danas najveće opasnosti! Ucjene, zlostavljanja, pornografija, pitanje vidljivosti i dopadljivosti u sajber svijetu…Sve to je kompleksna šuma koja ne nestaje sa oduzimanjem telefona. Dijete može otvoriti svoj profil na svakom telefonu.

Teško će pomoći, mada su važni i razgovori, te politika škole kada je u pitanju tehnologija. No, ključ je u tome da moramo njome baratati pa skoro vješto kao i oni. Invisibile stalking za početak. Tellonym app, naizgled naivna, u kojoj ti bilo ko može postaviti bilo kakvo pitanje koje javno objavljuješ, je platforma za zlostavljanje. U ovom svijetu iza dispjela su najveće okrutnosti! I nije nimalo pametno reći djetetu što si glup što to radiš, makni se s mreža, jer ako ne postojiš u sajber svijetu za njih je kao da ne postojiš nikako.

Prije dva dana dobila sam brutalno vulgarnu poruku na Instagramu. Imam četrdeset i četiri godine, kao javna ličnost povremeno dobijem lascivne poruke (što sam starija sve rijeđe) i znam otkačiti opresora jednako brutalno. No, ova je bila zastrašujuća. Prije bloka ušla sam u profil da vidim ko je osoba koja šalje takvu poruku. Radilo se o djetetu od nekih 16 godina. Na jednoj fotografiji je s mladom ženom u bijelom odijelu, a ispod fotografije piše best mum. Da li znamo ko su naša djeca u sajber svijetu? Kontrola nije nužno znak tlačenja i ugrožavanja prava na privatnost. Ponekad je nužna.

Uloga umjetnosti u odgoju

Jedino za šta zaista jesam kompetenta da pišem prema mojim kvalifikacijama u ovom tekstu je moć umjetnosti u odgojnom procesu. Kad kažem umjetnosti ne mislim na crtanje vazne ili postavljanje neke predstave za dan škole (mada je i to važno), mislim na kišobran naziv- primjenjeni teatar koji se koristi za niz tehnika (teatar potlačenih Augusta Boala, najprimjerenije), da bi se djelovalo terapeutski i vaspitno na djecu i mlade. Moj san je da svaka škola ima barem jednu godinu predmet Gluma i primjenjeni teatar. Gluma je učiteljica života. Naprimjer, kada bi svaka škola postavila dva teksta koja su već klasici Draga Jelena Sergejevna, Ljudmile Razumovske i Buđenje proljeća Franka Vedekinda, te nakon predstave otvorila dijalog na liniji učenik-roditelj-nastavnik, bilo bi mnogo više iskustvenog učenja. Djeca i mladi uče iz iskustva, a neka iskustva je bolje proživjeti na sceni u fiktivnom svijetu nego u stvarnosti, jer se u fiktivnom, imaginarnom svijetu mogu promijeniti krajevi priča.

Osim toga, koliko imamo predstava trenutno namijenjenih djeci i mladima uzrasta od 12 do 18 godina? Jednu! Koliko imamo serija koje se bave mladima i problemima mladih u BIH? Nijednu. Srećom HBO i Netflix imaju mnogo, te predlažem da u okviru razrednih časova ili s roditeljima, učenici pogledaju Trinaest razloga zašto (potom inicirati S.O.S telefone za mlade), Euforiju, Grand Army, Elite, Baby, te da se o svakoj epizodi razgovara (Ili naprimjer, dajte im da napišu svoj scenarij s temom koja se obrađuje u epizodi). Nemojte se hvatati prekidača na scenama silovanja, drogiranja, samoubistava, maloljetničke prostitucije…,jer to nije tamo negdje drugo, to se dešava oko nas (ovo ne izjavljujem paušalno, ovo su mi rekli mladi ljudi s kojima radim).

I na kraju…

Pitajte ih, slušajte, i što je najvažnije, ne podcjenjujete, jer su mnogo snažniji i pametniji nego što mislite. Zaslužuju cool starce/nastavnike/voditelje nenastavnih aktivnosti, a ne krokodile kako nas jedna pjesma naziva. Učite ih poštovanju, ali ne pokornosti, opominjite ih odgovornostima i posljedicama loših izbora, a ne zabranama, ne odnosite se prema njima kao da su porculanske figure, jer će se kad-tad polomiti. Nisu svake ruke roditeljski nježne. Život se mora znati i podnijeti. I volite ih. Moraju znati da su nam važni. Na žalost naše društvo im ne šalje tu poruku.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (5)