Svjedočenje iz KPD-a Kula: Kako je Gvozden Šarac vodio logoraše u smrt

Na osnovu svjedočenja preživjelih logoraša i dostupnih empirijskih podataka, potvrđeno je da su mještani Grapske (Doboj), tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bili među civilima s najdužim i najtežim iskustvom zatočeništva.

Piše: Dr. sci. Almir Grabovica* 

Njihova ratna sudbina obilježena je višegodišnjim boravkom u više logora pod kontrolom vlasti samoproglašene Republike Srpske, prisilnim radom, sistematskim zlostavljanjem, te smrću i nestankom zatočenika. Za Grapćane zatočeništvo nije bilo vezano za jedno mjesto. Prolazili su kroz čitav lanac logora i pritvorskih objekata pod kontrolom samoproglašene Republike Srpske – od Kostajnice i Bara kod Doboja, preko Stare Gradiške, Manjače i Batkovića, do Rudog, Kotorskog i, posebno, KP Dom Kula u Sarajevu. Upravo Kula ostaje jedno od centralnih mjesta njihovog stradanja. 

Trending

Ryanair objavio pet najatraktivnijih destinacija za putovanja u 2026. godini

Kula – dugotrajno zatočenje i prisilni rad 

Nakon samo dva dana provedena u logoru Batković, 15. decembra 1992. u zatvor Kula prebačeno je 130 zatočenika, među kojima 112 Grapćana. Prema njihovim svjedočenjima, po dolasku ih je dočekao zamjenik upravnika Đorđe Faladžić, dok je upravnik zatvora bio Soniboj Škiljević. Uslovi smještaja bili su krajnje nehumani – prazne ćelije bez kreveta, minimalna ishrana i potpuni izostanak osnovnih životnih uslova. Zatočenici su svakodnevno izvođeni na prisilne radove, uključujući kopanje rovova i utvrđivanje položaja samoproglašene Vojske Republike Srpske na prvim borbrenim linijama oko Sarajeva, kao i prisilne radove na poljoprivrednim imanjima i infrastrukturi. Prema iskazima preživjelih, svaki takav angažman donosio je materijalnu korist upravi logora, dok su zatočenici bili izloženi stalnom riziku i zlostavljanju. 

Svjedočenja o stražarima: Posebno se izdvaja Gvozden Šarac 

Preživjeli logoraši svjedoče o brutalnom ponašanju pojedinih stražara u Kuli. Među njima se najčešće spominju komandir straže Neđo Pandurević, njegov zamjenik Božo Radović, ali i stražar Gvozden Šarac, čije ime se izdvaja u više pojedinačnih svjedočenja. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Muhamed Hurtić, zatočenik iz Grapske, navodi da je u logorima proveo dvije godine, dva mjeseca i sedam dana, a da mu je boravak u logoru u Kuli ostavio najdublje posljedice. U svom iskazu navodi da je Gvozden Šarac ostao upamćen po grubom i ponižavajućem odnosu prema zatočenicima. Kada bi bio u smjeni, vladala je stroga tišina – zabranjen razgovor, oborene glave i ruke na leđima. Svjedoci navode da su tada bili izloženi i psihičkom i fizičkom maltretiranju. Hurtić posebno pamti noćni incident kada su, bez ikakvog povoda, zatočenici izvedeni iz ćelija i satima zlostavljani. U tom događaju, prema njegovom svjedočenju, učestvovao je i stražar Milinković. Takvi postupci ostavili su trajne posljedice po zdravlje i psihu logoraša.

S obzirom na opisani odnos Gvozdena Šarca prema logorašima, njegov nedavni javni istup na RTRS-u, u kojem kao "zabrinjavajuću" pojavu problematizira kupovinu stanova od strane Bošnjaka, građana iz Federacije Bosne i Hercegovine u Istočnom Sarajevu i drugim dijelovima Republike Srpske, ne predstavlja iznenađenje. Naprotiv, takav nastup dosljedno se uklapa u obrazac narativa koji je Šarac ispoljavao i tokom rata, obilježenog netrpeljivošću, ponižavanjem i dehumanizacijom onih koje je percipirao kao "druge". U tom kontekstu, njegov medijski diskurs ne može se posmatrati kao izolirani politički komentar, već kao kontinuitet istog ideološkog obrasca i djelovanja, u kojem se strah, stigmatizacija i isključivost koriste kao sredstva oblikovanja javnog prostora i kolektivne percepcije. 

Prisilni rad u miniranom području

Jedno od Hurtićevih najtežih sjećanja odnosi se na prisilne radove na području Rogoja kod Trnova, gdje su zatočenici bili angažovani na popravci dalekovoda. Uprkos upozorenjima srpskih civila da je teren miniran, stražar Gvozden Šarac naredio je logorašima da nastave kretanje prema dalekovodu. 

Ubrzo je došlo do eksplozije mine, u kojoj je ranjeno više logoraša. Jedan od zatočenika, Osmo Škiljan iz Jajca, kasnije je podlegao povredama u bolnici. Ostali ranjeni su, nakon neadekvatnemedicinske intervencije, isti dan vraćeni u zatvor Kula. Neki od njih i danas nose trajne posljedice ranjavanja. 

Smrt, bijeg i razmjene 

Tokom prisilnih radova ubijeno je 11 zatočenika iz Grapske i to Ahmić Denis, Bešić Safet, Hasančević Suvad, Hasančević Senad, Hidić Munever, Hidić Samir, Hidić Ismet, Hodžić Izudin, Hurtić Mustafa, Hurtić Kasim, Hurtić Salih, dok je Mihrudin Begović preminuo u bolnici Kasindol zbog neukazane adekvatne medicinske pomoći, iako je bolovao od dijabetesa. Istovremeno, 13 zatočenika uspjelo je pobjeći na slobodnu teritoriju tokom izvođenja na radove, riskirajući život kao jedini izlaz iz dugotrajnog zatočeništva. 

Većina Grapćana razmijenjena je tokom 1993, ali su neki ostali u logorima sve do kraja rata, prolazeći kroz Kulu, Rudo, Doboj, Kotorsko i Usoru. Posljednja razmjena preživjelih Grapćana izvršena je 24. decembra 1995. godine u Doboju. 

Među najduže zatočenim u Bosni i Hercegovini 

Istraživanja pokazuju da su pojedini zatočenici iz Grapske proveli i do 1342 dana u zatočeništvu, što ih svrstava među logoraše s najdužim zatočeništvom u Bosni i Hercegovini. Posebno se izdvaja Jasmin Husaković, koji je tokom agresije bio zatočen u desetak logora pod kontrolom vlasti RS-a, o čemu su mediji izvještavali još 1996. godine. 

Svjedočenja Grapćana, uključujući i ona o ulozi pojedinih stražara u zatvoru Kula, predstavljaju važan historijski dokaz o sistematskim zločinima i dugotrajnoj patnji civilnog bošnjačkog stanovništva. Njihovo bilježenje i javno objavljivanje ostaje trajna obaveza društva – u ime istine, pravde i sjećanja. 

*Autor je naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu - Institut za istraživanje zločina  protiv čovječnosti i međunarodnog prava

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba