Ko je autor skandaloznog priloga na RTRS: Jeziva priča Muhameda H, logoraša iz "Kule"

Paranoični, šovinistički, skandalozni prilog RTRS-a koji od jučer, potpuno opravdano kruži među hiljadama šokiranih korisnika društvenih mrežama, a našao se i na meti RAK-a, 'tematizirao' je to kako Bošnjaci masovno kupuju nekretnine u Istočnom Sarajevu... 

Sve je zaokruženo nekom pričom kako se sve to radi planski (...), a autor priloga, prepunog nebuloza i laži i mržnje jeste Gvozden Šarac.

Gvozden Šarac pod lupu javnosti došao je 2006, kada se doznalo da je osumnjičen za ratni zločin nad Bošnjacima u logoru "Kula" kod Sarajeva u periodu 1993-1995. Naime, Šarac je tokom agresije na RBiH bio stražar u ovom zloglasnom logoru.

Trending

Ko je autor skandaloznog priloga na RTRS: Jeziva priča Muhameda H, logoraša iz "Kule"

Svjedočenje Muhamed H.

"Prije nekoliko godina jedan od zaposlenika TV BHT1, inače bivši logoraš u srpskom logoru Kula, prijavio je Šarca (tada također zaposlenika TV BHT1) za mučenje u logoru i tako mu 'uništio' poslovni angažman. Logoraš Muhamed H. iz Doboja, koji je u više srpskih logora smrti bio zatočen preko dvije godine, u intervjuu novinarki Nidžara Ahmetašević, 19.aprila 2006. godine optužio je novinara Gvozdena Šarca da ga je mučio u logoru Kula", zabilježit će novinar Almir Panjeta u tekstu za Start 2006. godine. 

Muhamed H. kaže, citira ga kolega:

"Onda su nas prebacili na Kulu. Došli smo u decembru 1992. godine, možda 15. ili 17-og. I tu sam ostao do sredine 1994. godine. Šesnaest mjeseci. Kula je bila blizu linije. Nas 90 posto koji smo bili na Kuli smo ranjeni, a puno ih je ubijeno. Kažu ubio ga snajper na liniji, naš snajper, a mi znamo da nije. Tamo je svako malo neko ginuo. Po tome je Kula bila najgora. Prvih pola godine smo spavali na podu. Samo smo deku imali. Nije bilo grijanja. Imali smo jedan WC i nismo mogli izlaziti kada hoćemo. Tek nekada poslije su nam to dozvolili. Imali smo dva obroka dnevno. Obično smo jeli šta ostane od policije na Kuli. Obično neki grah bude, oni dodaju vode i to nam je ručak. U zgradi gdje smo bili imaju dva sprata. Na spratu su bili Srbi, ubice, zločinci iz rata, i neki koji nisu htjeli ići na liniju. Mi nismo imali kontakte s njima. Ne mogu reći koliko nas je bilo. Bilo je puno prebacivanja.

Prije oko 5h

RTRS objavio paranoičan prilog o Bošnjacima koji "masovno" kupuju stanove u I. Sarajevu: "Eto ih"

Nekada nas je bilo 15, nekada 60, nekada više. A, navikneš se vremenom. Navikao sam se i na Kuli. To je takav život i jednostavno živiš. Kao da je sve to normalno. Vodili su nas da radimo na linijama oko Sarajeva. Sve sam prošao. Kopali smo rovove. Svaki sam rov prošao oko Sarajeva. Svaki dan smo kopali. Čak i naveče. Recimo, na Grbavici kod Stadiona smo kopali navečer. Gdje god smo išli bilo je poginulih ili ranjenih. Svašta se radilo tim ljudima. Recimo idemo raditi na Zlatište, u živi štit. Tako je poginuo Samir Bešić i Mustafa, mislim da se Hurić prezivao. Na liniji nam se potrefi, pa nam nekada i fino bude. Daju nam hrane. Niko nas ne dira. Zavisi kako i gdje. Vremenom smo skontali gdje je dobro otići raditi na liniju, a gdje nije. Recimo na Trebević nam je super bilo otići. Bio je komandir Radomir Kojić, koji nije dao da nas diraju. Znam da i njega sada traže, ali eto prema nama je bio korektan. Prvi dan kada smo došli, nas šest, Kojić je rekao: 'Ove ljude niko ne smije dirati. Oni su zatvorenici'. Sa Kule se sjećam Gvozdena Šarca i upravnika Soniboja Šiljevića. Šarac je bio obični policajac, stražar."

On dalje nastavlja kako je Šarac došao negdje 1993. godine.

"Bio je okrutan"

"Nisam vidio da je nekoga ubio. Ali jeste bio okrutan. Nije bio jedini takav, ali jeste bio okrutan. Kada bi nas on vodio na ručak uvijek je nekog udarao, psovao, vrijeđao… Sjećam se jednom kada su on i još jedan policajac ušli naveče, u neka doba, u sobu i sve nas istjerali na hodnik. Baš se iživljavali nad nama. Bili su pijani, šta li? Ne znam koji je bio razlog da nam to rade. Nije nam bilo svejedno ni kada nas je Šarac vodio na 'posao'. Šarac nikada nije izbjegao priliku ako prođe neko kraj njega da ga udari. Vrijeđao nas je stalno. Nekada sam govorio bolje da me udari nego vrijeđa kako je on to radio. Jednostavno je dolazio, nije pitao ni ko smo, ni šta smo, ništa. Bilo mu je dovoljno što smo muslimani.

Jednom nas je vodio na rad na Rogoj. Nekada smo radili i te poslove za civile. Taj dan smo popravljali dalekovode. S nama su bili ljudi iz Elektroprivrede. Sreli smo nekog čobana, koji je rekao da ljudi ne idu u blizinu dalekovoda jer ima mina. Oni nisu ni obratili pažnju na to. Morali smo ići. Oni su gledali sa strane. Približili smo se do stuba. Oni su bili u kamionu nekih pedesetak metara daleko. Išli smo govoreći sebi, ako nam ništa ne bude, dobro je, ako bude, šta ćemo. Pokupili smo alat i ušli u minsko polje. Ne znam ko je prvi stao na minu. Uglavnom, jedan je čovjek poginuo. Mislim da se zvao Jasko. Ja sam ranjen u nogu. I danas imam gelere. Uspio sam da se vratim do kamiona sam. Vidio sam da su mi hlače izubušene, da sam krvav. Sam sam ušao u kamion. Drugi, koji nisu bili ranjeni su morali izvuči poginule i ranjene. Odvezli su nas u Kasindol u bolnicu. Tamo su mi malo previli nogu, rukom izvukli gelere koji su virili, i vratili me na Kulu. Trojica su ostala ležati u bolnici. Kasnije smo saznali da su preminuli."

Šta je na kraju bilo sa istragom Suda BiH, nije poznato.