"Slika izdaje": Priča o fotografiji obješene Srebreničanke zbog koje je plakao svijet

U aprilu 1996. godine dvije britanske novinarke došle su u Bosnu i Hercegovinu kako bi pokušali otkriti identitet žene, čije su tijelo reporteri fotografirali nakon što se ubila u šumama kraj Srebrenice, u julu 1995. godine.

Radilo se o Kim Wilsher, koja je danas novinarka Guardiana, i fotografkinji Lynn Hilton.

Na dan, kad je krvniku Ratku Mladiću potvrđena doživotnog zatvora, Wilsher se oglasila na Facebooku, podsjetivši svjetsku javnost na ovu tragičnu priču.

Njen komentar objavljujemo u cijelosti, uz napomenu da je komentar na njen post ostavila i Lynn Hilton, koja je napisala:

"Sjećam se da sam plakala tokom cijelog intervjua. Mladić će trunuti u paklu."

Ovo je priča Kim Wilsher:

"U aprilu 1996. Lynn Hilton i ja otišli smo u Bosnu pokušati otkriti identitet žene fotografirane kako visi s drveta nakon pada Srebrenice. Slika je obišla svijet, ali u to je vrijeme bila poznata samo kao "Obješena žena".

Osjećala sam da bismo morali znati ko je ona.

Uz pomoć bosanskih istraživača uspjeli smo joj dati ime: Ferida Osmanović.

Imala je 31 godinu.

Njenog supruga Selmana (37) odvela je tzv. vojska bosanskih Srba predvođena generalom Ratkom Mladićem i masakrirala. Više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je u Srebrenici.

Pronašli smo i Feridinu i Selmanovu djecu, Damira (13) i Fatimu (10) koji su boravili kod rođaka u selu izvan Tuzle i razgovarali s njima o svojoj majci.

Bio je to jedan od najtužnijih intervjua koje sam ikad obavila - a imala sam ih mnogo...

Fatima nam je tada rekla: "Znamo da se naša majka objesila. Otišli smo do njenog groba, ali na njemu nije pisalo ime, već je samo pisalo 'obješena' na drvenom uzglavlju. Pa smo na dasci njeno ime napisali flomasterom."

Damir se tad prisjetio noći kad je njegova majka nestala:

"Bila nam je druga noć u kampu i majka nas je stavila u krevet. Spavali smo na asfaltu s pokrivačima. Rekla je da nas voli i laku noć i legla je kraj nas. Kada sam se probudio, nje nije bilo..."

Njegova izbezumljena majka odšuljala se do obližnjeg grabovog drveta, splela svoj crni platneni remen sa smeđim šalom u omču i stavila ga oko vrata.

Sljedećeg dana, 17. jula, u 7.30 sati, grupa djece je našla njeno tijelo.

"Nemamo oca, a sada nemamo majku", rekla su nam njena djeca.

Svi u sobi plakali smo bez prestanka...

Ovu priču nećete naći nigdje na internetu.

Objavljena je u Mailu u nedjelju 14. aprila 1996. prije interneta i nikada nije nigdje prenesena.

Imam samo izrezani papir te priče, ali ne treba mi ni to da bih se sjetila strašnih detalja.

Zašto to sada prepričavam?

Pa, Ratko Mladić, takozvani Mesar Balkana, i čovjek koji stoji iza masakra u Srebrenici izgubio je žalbu na presudu iz 2017. godine za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Trunut će u zatvoru, i trebao bi zbog onoga što je učinio.

"Obješena žena" - bila je samo jedna od hiljada i hiljada žrtava balkanskih ratova, ali njena je slika postala simbolom strahote u Bosni.

Drago mi je da joj je Lynn Hilton uspjela dati ime.

PS: Žao mi je ako ova fotografija vrijeđa. Objavljena je širom svijeta 1996. godine i, kako sam napisala, postala je moćan simbol izdaje Srebrenice. Danas, ona ne bi bila objavljeno."

The Guardian je 2005. godine razgovarao s Feridinom djecom.

Kako su napisali:

"Njeni razlozi zašto se objesila tog dana su ostali nepoznati čak i njenoj djeci. Zna se da je preživjela užase u Srebrenici tokom te kobne 1995. godine, ali i prijašnjih ratnih godina, kada se sakrivala od srbijanskih trupa u ovom dijelu Bosne i Hercegovine zajedno s porodicom. Njen muž je također ubijen u Srebrenici, a Fatima i Damir su ostali – da žive, pamte i s bezbroj pitanja.

Fatima Osmanović ima samo jednu fotografiju svoje majke, a ne smije se ni usuditi da je pogleda.

Kada je imala deset godina, krajičkom oka ju je pogledala – i od tada je proganja. Svaki put kada zatvori oči i pomisli na nju, bez obzira koliko se trudila da zaboravi.

Fatima se više ne može sjetiti majčinog lica ili osobina. Sve što sada ima je jedna fotografija – njena majka u bijeloj haljini i crvenom džemperu, kako visi obješena na drvo.

I Fatima i Damir, brat i sestra, su bili šokirani svojom reakcijom na sliku. Kažu da im je promijenila način kako razmišljaju o majci i uništila lijepe uspomene.

Fotografija Feride Osmanović objavljena je na naslovnim stranama medija širom svijeta nakon počinjenog genocida u Srebrenici 1995. godine. Čak je zabrinula i zvaničnike u američkom senatu kada je riječ o prošlom ratu.

Na sastanku 2005. godine u SAD-u, zamjenik predsjednika Al Gore i predsjednik Bill Clinton su se sastali i razgovarali o naslovnoj strani Washington Posta.

“Kćerka me pitala o toj fotografiji. Šta bih joj trebao reći? Zašto se ovo dešava i zašto mi ne radimo ništa? Moja kćerka je iznenađena jer svijet ovo dopušta. A i ja sam”, rekao je tada Al Gore.

Ova fotografija je postala simbol izdaje Srebrenice koja je trebala biti “sigurno područje” pod zaštitom UN-a, ali je završila kao mjesto najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata.

Damir (23) i Fatima (20) su muslimani – prema izgledu jako slični i Hrvatima i Srbima sa kojima dijele zemlju. Svi su Slaveni. Svi govore isti jezik. Jedina razlika među njima je religija.

Fatima je mala i sitna, ima tople smeđe oči i širok osmijeh. Čini se da je komunikativnija i jača nego njen brat. Protivila se vraćanju u Srebrenicu. Bila je tu samo 2004. godine zbog dokumenata. Kaže da nije znala hoće li pronaći snagu i hrabrost da ikada dođe ponovo. Nježni Damir, koji dolazi barem jednom godišnje posjetiti brata od oca (koji je pobjegao kroz šumu iz Srebrenice), dolazak smatra katarzom.

Sjedeći u Memorijalnom centru u Potočarima, Fatima više ne može kontrolisati emocije koje suzdržava cijeli dan. Iza nje, nalazi se hiljade nišana, drugih muškaraca koji su ubijeni tog jula. I Fatima i Damir sanjaju da će ostaci njihovog oca biti pronađeni kako bi pokopali i oca i majku zajedno.

“Jako sam ljuta kada dođem ovdje. Ne mogu vjerovati da se sve ovo desilo nama i svim ovim porodicama. Kada sam stajala u kući gdje smo nekada živjeli, osjećala sam kao da su moji roditelji uz mene. Kao da sam prvi put, u deset godina, uspjela da ih vidim i čujem njihove glasove. Imala sam flešbekove. Dozivala sam ih, a oni su se sakrivali od mene. Onda bi se pojavili i svi bi se smijali. Istina je da ih ne pokušavam zaboraviti jer će uvijek biti u mom srcu. Ali sam svjesna da moram nastaviti sa životom”, priča Fatima.

Kaže da je pokušavala ubijediti sebe da je njena majka morala izvršiti samoubistvo na taj način, ali ne uspjeva.

“Kako postajem starija, manje je krivim. Znam da je bila jako vezana za oca. Voljela ga je previše. Možda nije mogla podnijeti da se rastane od njega. Možda je željela da ga je pustila da ranije pobjegne kroz šumu i možda se osjećala krivom jer se vratio u UN bazu, jer je vjerovala međunarodnoj zajednici što ga je dovelo do smrti. Samo ona zna šta ju je navelo na taj korak”, kaže ona.

“Prije sam je možda i mrzio.. ali mislim da je to bilo zbog pritiska, taj bijes. Za nas je jako teško jer je fotografija postala poznata u cijelom svijetu, ali je dobro jer cijeli svijet može vidjeti užase koji su se dešavali ovdje”, priča Damir.

Kao i hiljade drugih preplašenih muslimana zarobljenih u gradu, Selman Osmanović vjerovao je da ima samo jednu šansu da preživi. Bilo je to pridruživanje 15.000 ljudi koji su već pokušavali pobjeći noću preko šumskih područja. Put je postao poznat kao "Put od suza" ili “Marš smrti”.

Supruga Ferida ga je molila da ne ide. Strmi brežuljci bili su puni mina. Srpske snage znale su kojom stazom moraju proći da bi došli do sigurnih područja udaljenih 40 kilometara.

Jecajući, svom suprugu je rekla da je najbolja opcija za porodicu da se drže zajedno te da odu u sjedište holandske baze u tvornici akumulatora u Potočarima, dvije milje sjeverno od Srebrenice. Iako mirovne snage nisu bile posebno naoružane te ih je bilo malo, Ferida je uvjerila supruga da će tamo biti sigurni.

“Tamo će oči svijeta biti na nama”,rekla je. “UN i NATO će doći da nas spasu kako su i obećali.”

U zoru 11. jula 1995. Srebrenica je na rubu kolapsa. Porodica Osmanović pridružila se izbjeglicama koje su se kretale do posljednjeg utočišta. U bazi UN-a pronašli su zaključana vrata. Oko 5.000 ljudi ušlo je u bazu kroz rupu na ogradi, 20.000 u stanju histerije bilo je izvan. Selman je dva puta pokušavao pobjeći kroz šumu, ali je zbog jakog granatiranja morao odustati. Vratio se porodici, svi su pokušali spavati na jednoj deki.

“Majka je iskočila iz autobusa, vrištala je i plakala”

Čim su srpske snage trijumfalno ušle u Srebrenicu, počeli su ismijavati UN i njihovu “zaštićenu zonu”, te razdvajati muškarce od 17 do 70 godina na “saslušanje zbog sumnje u ratne zločine”. Sljedećeg jutra autobusi su odveli ženu i djece u Tuzlu. Damir, tihi mladić, gleda u daljinu prisjećajući se dešavanja.

“Četvero nas je krenulo je prema autobusima. Žene su vrištale. Držao sam se za svog oca jer sam uvijek osjećao da će me bez obzira na sve zaštititi …Četnici su stajali s obje strane ceste. Baš kada smo trebali ući u autobus, zgrabili su oca. Uperili su oružje prema njemu i rekli da se pridruži ostalim muškarcima. Nisam ga htio ostaviti pa sam i ja krenuo. Ali majka je iskočila iz autobusa, vrištala je i plakala i nekako me uspjela osvojiti od oca. Zagrlio sam ga i poljubio, svi su plakali, ali nikada nisam mislio da ga više nikada neću vidjeti.”

Te noći i pet dana nakon toga, zrak oko Srebrenice bio je ispunjen krikovima muškaraca i dječaka koji su bili osakaćeni, zaklani, neki živi zakopani, drugi ubijeni i bacani u masovne grobnice. Žene i djevojke su silovane", piše Guardian, pa nastavlja:

"Damir i Fatima prisjećaju se kako im je majka postajala sve više uznemirena.

“U jednom trenutku stalno je ponavljala: ‘Moj muž dolazi, moj muž dolazi’, ali možda je shvatila da se više nikada neće vratiti!, kaže Damir.

Nedaleko u šumi, djeca su pronašla obješenu ženu u bijeloj haljini i crvenom džemperu. Rekli su fotografu Darku Bandiću, koji je snimio samo dvije fotografije, jer nije bio siguran hoće li ih uredništvo željeti. Niko nije znao ko je ona. Niko nije plakao za njom kada je policija konačno spustila tijelo, a samo jedan policajac je bdio nad truplom dok je ležalo ispred vrata kampa.

Policija ju je pokopala u anonimnom grobu izvan izbjegličkog kampa. Na drvenoj podlozi su napisali: "Nepoznato, obješena. Tuzla."

Šest mjeseci kasnije, kada im je novinar pokazao fotografiju, Fatima i Damir otkrili su šta se dogodilo njihovoj majci. Prvi put su posjetili njen grob i flomasterom napisali njeno ime. Kada su se nekoliko mjeseci kasnije vratili, groba nije bilo.

Fatima i Damir studenti su na Univerzitetu u Sarajevu. Fatima studira Političke nauke i sanja da postane novinar. Damir je diplomirao fiziku i nada se da će postati učitelj. Ali činjenica da su odgovorne osobe i dalje na slobodi čini proces iscjeljivanja i pomirenja mnogo težim."