Dženana Salihović: Niko meni ne može vratiti oca

08.06.21. 06:56

L.S.

Dijeljenja 212

Dženana Salihović: Niko meni ne može vratiti oca — Print Screen / Dženana Salihović

Dženana Salihović, 26-godišnjakinja rođena u Srebrenici mjesec uoči genocida u ovom gradu, danas radi na očuvanju sjećanja na juli 1995. godine.

Za Radiosarajevo.ba kazala je šta suđenje krvniku Ratku Mladiću za nju predstavlja.

"Kao osoba koja je preživjela genocid u Srebrenici, pravosnažna presuda Ratku Mladiću za mene predstavlja stavljanje tačke na historijske činjenice i postavljanje jasnih temelja za gradnju neke normalne budućnosti u Bosni i Hercegovini, ali i regiji", poručuje Salihović.

Ističe kako sama presuda Mladiću predstavlja jasnu poruku nekim neistomišljenicima i negatorima da su devedesete donijele samo patnje, gubitke, hiljade i hiljade raseljenih lica, i na kraju genocid, te takav pravac razmišljanja vodi samo u iste događe, ako ne i gore.

"Daleko jača presuda Mladiću bi bila kada bi se narod distancirao od tih događaja, te politike, a ne da svjedočimo o veličanju genocida i glorifikaciji politike iz 90-ih", mišljenja je Salihović.

Naglašava kako pravda nikad ne može biti u potpunosti zadovoljena.

"Niko jednoj majci ne može vratiti njeno dijete, niko meni ne može vratiti oca i djetinjstvo. Ali da bi žrtve pronašle bar djelimičan smiraj, nadamo se da će prvostepena optužnica biti potvrđena", poručila je Salihović za Radiosarajevo.ba.

Podsjećamo, konačna presuda Ratku Mladiću, prvostepeno osuđenom ratnom zločincu, pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će objelodanjena danas, 8. juna.

Životna priča Dženane Salihović

Dženana Salihović, je rođena 7. juna 1995. godine u Srebrenici. Kao jednomjesečna beba, sa svojom porodicom, morala je napustiti dom.

Sa majkom i sestrama deportovana je u Kladanj, a otac joj je spas potražio u proboju preko šume. Prema njenim saznanjima, ubijen je u Kravici. Godinama nije znala šta se dešava, čula je priče da se nešto desilo, ali nije mogla da shvatiti šta. Znala je da nema oca, ali nije znala zbog čega. Kao dijete, očekivala je da će se on odnekud pojaviti, da se negdje krije, da će se pojaviti na vratima jednog dana, međutim, dobili su vijest da mu je tijelo pronađeno.

Dženanin otac ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima 2006. godine.

Taj dan nije mogla da razumije okolnosti vezane za smrt svoga oca. Bila je još uvijek mala djevojčica. Upravo na dan njegove dženaze dogodio se dugo iščekivani i sasvim drugačije zamišljani susret. Dženana ne zna kako je imati oca. Ne može očev lik prizvati čak ni u sjećanju, ne može čak ni sanjati, jer ona ne zna ni kako je on izgledao, ne zna ni kako je on govorio, nikada je nije mogao zagrliti. Možda bi joj bilo mnogo lakše da može imati neko sjećanje, ali nema, jer nije imala priliku da sa ocem radi bilo šta zajedno.

Kao mala djevojčica maštala je da će se on pojaviti, da će ih pronaći, da je živ. Međutim, to se, nažalost, nije desilo. Jedinu uspomenu koju ima na oca jeste njegova fotografija preko koje ga je i upoznala. Sa majkom je razgovarala o ocu, ali je često izbjegavala te razgovore zato što vjeruje da ovi razgovori majku rastužuju.

Dženanin je otac rođen 25. maja. Ona se svake godine na taj datum sjeti oca, kao i na svoj datum rođenja, sedmog juna, i ne samo oca, nego i mnogobrojne rodbine koja je ubijena u genocidu. Kako je sazrijevala, neke su joj stvari postajale jasnije. Dok je išla u školu u Srebrenici, bila je okružena djecom srpske nacionalnosti i izbjegavala je tu temu da ne bi ulazila u kakav sukob. Veću je pažnju počela posvećivati temi genocida kada je upisala fakultet i kada je započela da se bavi istraživačkim radom. Sada radi u Memorijalnom centru i sretna je da može doprinijeti očuvanju istine. Osjeća da joj je otac jako blizu.

Zna da bi on bio veoma ponosan da vidi kako njegova kćerka doprinosi očuvanju istine.