MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Kako smo preživjeli napad snajperista u Sarajevu?

Rat u gradu je počeo u vrijeme velikog protestnog skupa. S prozora Holiday Inna, na plato ispred državne skupštine, pucao je snajperist po protestantima. Ležao sam, okružen drugima koji tijela štite od snajperskog metka..

Piše: Semezdin Mehmedinović za Radiosarajevo.ba

"Šta je ovo?", iza mene se oglasio Ilir; nisam ga ni primijetio ranije, uz sebe je stiskao bicikl.

Trending

Malo mu je nedostajalo: Damir Džumhur poražen u finalu ATP turnira u Umagu

"Šta je ovo? Ja sam jučer stigao iz Irana?" Hipster, na Bliski istok putuje, s vremena na vrijeme, u potrazi za jeftinim hašišom.

Preživjeli smo napad snajperista. Poslije, ponekad bih se sjetio Ilira i njegovog pitanja: "Šta je ovo?", misleći o tome u šta se naš život nakon tog dana pretvorio. Ilir je preživljavao praveći predmete od kože, i danas imam jedan fini novčanik kojeg je on napravio.

Kad je rat krenuo, on je bio na okupiranoj Grbavici, u porodičnoj kući. Jednoga jutra ispred zgrade, naoružani četnici, zlovoljno nasrću na stanare. I tad je gledao kako neki tip pištoljem iz neposredne blizine pogađa sljepoočnicu njegovog oca. Paf! Tek tako.

11.07.26. 18:15

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Dva portreta

"Otac, na moje oči, pada u travu. Gledao je u mene prije pucnja. Kako se može zaboraviti taj pogled? Ja živim s njim."

Četiri dana kasnije, uspijeva pobjeći s Grbavice. Jedno vrijeme boravi u gradu, seleći se po kućama prijatelja, onda se prebacio u Split nekim humanitarnim konvojem. Otputovao u Melbourne, radio kao taksist. Nakon rata, povremeno bi doputovao u Sarajevo. Jednom smo se sreli i tražio je od mene da mu nađem Tibetansku knjigu mrtvih. Istog dana knjigu sam našao, ali on se sutradan nije pojavio. Iččezao. Tri godine kasnije se pojavio, pa sam mu poklonio knjigu u kojoj sam mu ispisao davnu posvetu, a na njoj se vidi datum, ja sam svoj dio posla uradio na vrijeme.

Njegov otac je za života u Ulcinju izgradio vikendicu. Ilir je malu kuću renovirao, ali se žalio kako su mu majstori u krivo sazidali zid. Vraća se tamo svakog ljeta, potom se vrati u Melbourne. Život na ničijoj zemlji. Ni tamo, ni ovdje. U Sarajevo više ne dolazi. Ponekad, u dokolici se pitam, gdje je sad ona Tibetanska knjiga mrtvih, ako ju je sačuvao, u Ulcinju ili u Melbourneu?

Slavenka u bolu

Lica pamtim, a imena zaboravljam. Tako je oduvijek.

U Darmstadtu, davne 1999. godine, u nekom zamku smo se skupili i osnovali Grupu 99, skupina pisaca s prostora bivše Jugoslavije. Nakon večere, razgovarao sam sa Slavenkom Drakulić i u toku naše razmjene običnih rečenica o dnevnim problemima kroz koje prolazimo, obratio sam joj se imenom: Dubravka. To je zbog toga što se u mojoj svijesti spajala, valjda samo meni poznata veza, između Slavenke i Dubravke Ugrešić. Ona je malo raširila oči iza naočala, i nastavila razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Trebalo je neko vrijeme da prođe da shvatim kako sam nesmotreno pogriješio u imenovanju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Godinu kasnije, Slavenka je doputovala u Washington, D.C., javila mi se i našli smo se u hotelu Hay Adams, odmah uz Bijelu Kuću, jer je ona bila gost na večeri kod Hillary Clinton. Vrijeme do sastanka provela je u razgovoru sa mnom, a razgovarali smo uglvnom o književnosti, a Zagreb, ni Sarajevo spominjali nismo.

Nakon razgovora o književnosti, zanimala se za moj život u Americi, odgovarao sam strpljivo na svako pitanje, i cijeli naš razgovor imao je vrstu umirenosti i ljepote, kao susret dvoje dragih prijatelja koji se dugo nisu sreli. A onda sam u jednom trenutku rekao: Ali, znaš, Dubravka... I ona se tu nasmijala. Rekla je, u nastavku dana zauzeta je obavezama, ali da će čim se probudi ujutro, nazvati Ugrešićku i reći da su njih dvije za mene ista osoba. Nije se ljutila. Ali sam ja bio nervozan zbog ponovljene greške.

Lica pamtim, a imena zaboravljam.

Prošlo je već neko vrijeme otkako je umrla Slavenka Drakulić.

Život je, uglavnom, provela u egzilu. Lako se nosila s bijelim svijetom jer je ona bila dio njega.

30.03.26. 13:49

Sarajevo safari | Nove, mučne priče iz perioda agresije na BiH: "Neki stranci su dolazili iz zabave"

Kako mi druge pamtimo?

Moje sjećanje na Slavenku, još uvijek je živo. Slika njenih očiju, dok sjedimo uz prozor hotela Hay Adams, očiju koje okružuje meko tkivo što prijeti da će u budućnosti ugroziti vid. Bol u našem jeziku može pripadati različitom rodu. Duševna bol se označava ženskim rodom, fizička bol je muški rod. Bila je u bolu, i vedro se nosila s njim.

Cioran i Sijarić

Mnogo vremena provodim u društvu Sule, važnog prijatelja iz mladosti. Ponekad razmišljam da o njemu napišem roman; način na koji on misli, ukupni njegov pogled na svijet je drukčiji, pa sam s idejom te buduće knjige počeo bilježiti naše razgovore. Često se ne slažemo, ali ti razgovori upravo zbog toga imaju privlačnost. Večeras ga pitam:

"Jesi li čitao Ciorana što sam ti ga poslao?", pitam Sulu.

"Jesam", kaže. "Sinoć sam listao one citate pred spavanje, jadna mi majka. Moram ti iskreno reći, on je vješt, on je ubjedljiv, on te svoje sentence skuje i samo te guši, guši, guši a ja imam neki otpor prema tome, to kod mene ne pije vode. Kaže: 'Ne isplati se truditi ubiti se, jer se uvijek ubiješ prekasno'.

Moj izbor je ovaj Viktor Frankl, koji odgovara na pitanje kako pronaći smisao kad ništa nema smisla? I kaže: nemojte pitati šta je smisao života, to ne postoji, ti stvaraš taj smisao, nemojte pitati gdje je? Nema ga na nekom unaprijed zadanom mjestu. On je logore preživio, psiholog, ima knjigu koja se zove Zašto se niste ubili? Preživio je nacističke logore, i on to naziva logoterapijom, terapijom smisla. I to je meni tačno: nema smisla koji negdje čeka kao sveti gral, ti stvaraš taj smisao.

25.05.26. 13:26

Godine pravosudne tišine: Ko štiti snajperiste koji su terorizirali Sarajevo?

Cioran kaže, sve je i ovako besmisleno, samo se treba na to navići. Ne mogu ja to kupiti. I kaže: ne trebate se ni ubiti, to je i onako već prekasno. To je neki vedri nihilizam. Monty Python. Čovjek je mrak totalni, ko crna rupa usisava. Samo je ubjedljiv, to je persuazija. Dobar propagandista o nihilizmu. Ne trebate se ni ubiti, kaže, nego živite tako, u tom svom ništa. Nije to za mene, pogotovo sada pod stare dane, možda da sam mlađi, možda bih bio Sioranovac jedno godinu dana.

Govoreći o samoubistvu, meni je Asim Metiljević, moj drug, dao najbolji odgovor. Prije petnaest godina izašli gore na kafu u Park prinčeva, i ja krenem nešto pričati o samoubistvu, a on je odgovorio na to.

'To ti je, bolan, bezveze, smrt će i onako doći, i kada dođe imat ćeš osjećaj da je došla prebrzo'.

A gledao sam onu televizijsku emisiju gdje Ćamil Srijarić sjedi i priča, improvizira, pripovjeda, u povodu Camusovog Mita o Sizifu. Kaže, čit’o je onu knjigu o apsurdu. Pročitao.

Ne mogu u detalj citirati, ali približno ovako ide.

'Pročitao knjigu. Pogledam oko sebe, sve mi je apsurdno. Izađem na ulicu, gledam, sve je apsurdno. Sve goli je apsurd'.

I onda otputuje u svoje rodno mjesto, tamo kod rijeke Rzave, koja se valjda ulijeva u Drinu. Ne znam.

'Uzmem kosu, i kosim, kosim, kosim, kosim, oznojim se i umoran sjednem pod jednu trešnju i gledam. I vidim onaj apsurd iziš'o iz mene na znoj'.

Apsúrd je izgovarao po sandžački, s dugouzlaznim akcentom na drugom slogu, na u. Meni je to bilo, govoreći o samoubistvu, uvjerljivo pripovijedanje.

Bio je drag čovjek. Ali je umro apsurdno. Išao je ulicom Đure Đakovića, nosio u Centralni komitet neki svoj referat, trotoari su bili zaleđeni, poskliznuo se i otišao ravno pod točkove auta.

A bio je starinski pripovjedač, danas ljudi tako ne znaju pričati."