Godine pravosudne tišine: Ko štiti snajperiste koji su terorizirali Sarajevo?

Dok evropska tužilaštva posljednjih mjeseci intenziviraju istrage o ratnom zločinu zvani "Sarajevo safari" i ulozi stranih državljana koji su tokom opsade Sarajeva dolazili kako bi pucali na civile, u Bosni i Hercegovini pitanje odgovornosti za snajperske zločine i dalje stoji gotovo nepomično.

Piše: Autorski tim portala Radiosarajevo.ba

Priča o ljudima koji su s okolnih brda godinama držali Sarajevo na nišanu ponovo je otvorila pitanje koje porodice žrtava postavljaju decenijama: ako postoje imena, dokumenti, presude i arhive, zašto nema procesa?

Trending

Magazinović uputio oštru poruku Zagrebu zbog nasrtaja na suverenitet BiH: "To je politička agresija"

U javnosti se posljednjih dana ponovo govori o navodnim spiskovima snajperista, dokumentima sigurnosnih i obavještajnih službi te dokazima koji, prema tvrdnjama sagovornika, godinama stoje dostupni domaćem pravosuđu. 

O tome zašto ni tri decenije nakon rata nema sistemskog procesuiranja odgovornih, šta se nalazi u arhivama i koliko je politika utjecala na rad pravosuđa, za naš portal govorili su Edin Subašić, umirovljeni oficir nakon karijere u vojnoj obavještajnoj službi i jedan od glavnih svjedoka u istrazi italijanskog i bh. tužilaštva o uznemirujućim optužbama da su tokom rata u Bosni i Hercegovini organizirani "izleti u lov na ljude". Razgovarali smo i sa Zlatkom Miletićem, delegatom u državnom Domu naroda, ali i čovjekom koji je bio komandir policije u Novom Sarajevu za vrijeme opsade. Također smo se obratili i Muratu Tahiroviću, čelniku Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

Tahirović: Tužilaštvo ima imena i prezimena

"Haški tribunal je kompletirao optužnicu za snajperiste. Prošle godine u mjesecu septembru dostavljena je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u daljnje postupanje. Dakle, cjelokupan predmet Opsade je urađen na osnovu postojećih presuda Haškog tribunala, mi ne znamo sadržinu toga jer nismo imali priliku to da vidimo, niti je to bitno za nas. Za nas je bitno da je Haški tribunal svoj posao uradio, dostavio na daljne postupanje Tužilaštvu. U Tužilaštvu se proširio broj tužioca koji bi trebali da rade na tom predmetu. Obećali su da će do kraja ove godine, odnosno do novembra, uraditi u cijelosti šta je u njihovoj nadležnosti i da će uraditi sve što je u njihovoj mogućnosti. To je operativni dio koji mi do sada znamo", govori Tahirović za portal Radiosarajevo.ba.

Što se tiče samih snajperista, nastavlja on, "mi smo povodom 30. godišnjice opsade Sarajeva u kojoj smo identifikovali imena snajperista koji su ubijali djecu i građane Sarajeva. Imenom i prezimenom dostavili u nadležnost Tužilaštva BiH i to je bio naš pokušaj da ih animiramo da rade svoj posao."

Subašić: Naravno da spiskovi postoje

Subašić, pak, ističe: "Naravno da postoje spiskovi snajperista sačinjeni u vojnim, policijskim i obavještajnim službama. I spiskovi drugih zločinaca. Identitet neprijateljskih vojnika, njihovih dužnosti i aktivnosti bilo je redovni sadržaj dnevnih borbenih i obavještajnih izvještaja, a zatim i analitičkih arhiva. Dakle, javnost mora znati – identitet snajperista nije nikakva tajna za Tužilaštvo, Sud BiH, OSA-u i SIPA-u. Nekoliko procesa je i formalno započeto kao npr. protiv Zorana Kuline, ali tek kad je snimak ubistva postao viralan na YouTube. I nedavno je taj proces sa državnog prebačen na kantonalno tužilaštvo što izgleda kao odugovlačenje... Nije problem istražiti snajperske zločine... mnoga ubistva civila su i dokumentovana uviđajima, a znamo da je 2004. godine ICTY poslao u TBiH nekoliko stotina dosijea A klase u kojima su i imena i dokazi protiv snajperista. Ali je i sada ključno pitanje, ako je tako, zašto se ne procesuiraju?"

On cijeni kako je politički utjecaj na pravosuđe evidentan i kroz opstrukcije mnogo sitnijih krivičnih djela: "Mislim da ovdje nacionalne elite opstruiraju procese protiv 'svojih' ljudi koji su za njih obavljali prljave poslove. Ako bi snajperisti, silovatelji, zločinci i pljačkaši na sudu progovorili ko im je šta naređivao, bilo bi to loše za pojedince koji su i danas u vlasti. Bojim se da čak postoji i tajni dogovor nacionalističkih elita o uzajamnoj zaštiti od procesuiranja - 'nemoj ti suditi moje, neću ja tvoje'. i to će biti problem sve dok ti akteri ne izgube moć i vlast."

"Vidimo da je apsolutni tabu Sarajevo safarija razbijen u Italiji 30 godina poslije rata. Tek nakon pritiska javnosti i kada je u vlast došla nova generacija političara, tužilaca i sudija. Pa i sada će ići teško. A isti slučaj u BiH je još u raljama 'strogo kontroliranog pravosuđa' bez obzira na pritisak javnosti. Da li će objavljivanje spiskova snajperista pomoći da ih vlast potraži i tereti za zločine... ne znam?! Bojim se da će objave samo upozoriti zločince da bježe na vrijeme. Na objavljenom dokumentu CSB Sarajevo stoji oznaka 'strogo povjerljivo'. To je tako trebalo i ostati osim za tužioce koji će postupati po zakonu. Dakle, arhive su pune dokaza dostupnih tužiocima... NISU PROBLEM IMENA I DOKAZI, PROBLEM JE PRAVOSUĐE. U tužilaštvima treba otkloniti opstrukcije, ali mislim da ne treba kompromitirati dragocjene informacije..."

Tahirović se također dotiče pitanja ponovnog aktueliziranja pitanja oko snajperista: "Ako se pokrene proces protiv snajperista koji su bili pripadnici vojske RS-a, odnosno sarajevsko-romanijskog korpusa, možemo dati veliki doprinos. Možemo doći do podataka ko su bili ljudi koji su dolazili u tzv. safari projekta. Pazite, ko god je bio pripadnik vojnih jedinica i prije rata i tokom rata zna kako i ko je snajperista, kako drži naoružanje, ko može doći u snajpersko gnijezdo i na koji način. Ukoliko se odista želi, postoji tu egzaktni podaci, tu se može vrlo lako doći do svih elemenata pa i do podataka o tim koji su dolazili u Sarajevo safari. Mi kao Udruženja svoj pravac znamo. Ovo je borba koja traje 30 godina. Mi s tim živimo, s tim ćemo i umrijeti. Ovdje je u pitanju jednostavno pokušaj i naš doprinos cijelom društvu da prihvati određene činjenice, i ono što je posebno bitno mlade upoznamo sa cijelim tim procesom."

Miletić: Tužilaštvo dobilo imena davno

Zlatko Miletić na naše pitanje, za početak odgovara ovako: "Mislim da to bi to pitanje trebali postaviti 'probosanskim' novinarima, jer vidim da oni to mnogo bolje znaju od nas koji smo stvarno branili Bosnu i Hercegovinu. To je prva stvar."

Potom nastavlja:

"Druga stvar. Ja sam već u nekoliko navrata za različite medije, uključujući strane, govorio o tome da se takva pojava desila, da je to postojalo. Samo moram iskreno reći da ja nisam znao da je to bilo toliko... Znao sam otprilike po nekim informacijama kojima smo mi raspolagali, govorim o o ovim vikend turistima – snajperistima, da je bilo tih 10-ak slučajeva za koje sam ja saznao kao tadašnji rukovodilac policije Novog Sarajeva. Međutim, sad kako vidim da odmiče ta istraga, bar u pojedinim europskim zemljama, moram reći da sam se zaprepastio tim konačnim brojem o kojem se radi.

Treća stvar, sramotno je da je Tužilaštvo BiH od 2015. ili 2016. dobilo dokumente od pravosnažne presude Galiću i Miloševiću koji su bili komandatni Vojske RS-a i koji su upravo osuđeni za teroriziranje grada Sarajeva, uključujući snajperisanje. U tim presudama se govori o tome da je najmanje pet osoba pripadnika Vojske RS-a i najmanje četiri osobe koje se spominju da su bile uključene u smislu potrctavanja, da se na taj način vrši teroriziranje građana. Ako imate samu činjenicu da taj predmet stoji 10 godina i da niko prstom nije mrdnuo, mislim da je sve jasno kao dan..."

Pitanje nije ko je pucao. Pitanje je ko sve ove godine ćuti

Ako su, kako tvrde naši sagovornici, imena snajperista decenijama poznata institucijama, onda pitanje više nije ko je pucao na Sarajevo. Pitanje je ko je sve ove godine šutio.

Jer tri decenije nakon rata, dok se istrage o "Sarajevo safariju" pokreću van granica Bosne i Hercegovine, domaće pravosuđe još nije ponudilo odgovor zbog čega predmeti stoje, zašto procesi izostaju i ko snosi odgovornost za godine institucionalne pasivnosti.

Zbog toga se pitanje koje ponovo otvara stare, bolne i teške rane i traume, više ne odnosi samo na prošlost i ratne zločine, nego i na odgovornost institucija koje su, uprkos dostupnim podacima, tri decenije ostale bez konkretnog odgovora. A upravo u toj tišini domaćeg pravosuđa mnogi danas vide najveći problem.

Portal Radiosarajevo.ba kontaktirao je sa upitom i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Do trenutka objavljivanja ovog teksta od njih nismo dobili odgovor, a objavit ćemo čim (i ako) dođe.