Intervju | Semezdin Mehmedinović: Bosni nedostaju pozitivne priče, bez kulture nema države

Kada govori o književnosti, Semezdin Mehmedinović gotovo uvijek govori i o društvu. Tako je bilo i ovog puta.

Povod za razgovor bila je njegova nova knjiga "Rat je bio budistički samostan", koja će biti promovirana u Buybooku sutra, 8. jula, s početkom od 19 sati, ali se razgovor vrlo brzo pretvorio u mnogo više od književnog intervjua.

Razgovarao: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca u ekskluzivnom intervjuu za Radiosarajevo.ba otvoreno govori o ratu i miru, kulturi kao posljednjoj liniji odbrane društva, simbolici spaljene Vijećnice, odnosu prema vlastitoj historiji te Bosni i Hercegovini koja, po njegovom mišljenju, još uvijek ne zna graditi vlastitu državu.

Govori i o generacijama mladih koje odrastaju između Bosne i svijeta, pisanju koje za njega predstavlja i stvaralački i terapeutski čin, svojim novim knjigama, povratku kolumni na portal Radiosarajevo.ba, ali i uvjerenju da se društvo može mijenjati jedino kroz kulturu.

Ugodnost u ratu

Radiosarajevo.ba: Ovih dana je izašla Vaša knjiga "Rat je bio budistički samostan". To odmah izaziva znatiželju. Kada ste shvatili da upravo ta rečenica može nositi cijelu knjigu?

Prije 1 dan

Semezdin Mehmedinović objavio novu knjigu: "Pisanje me držalo živim"

Mehmedinović: Vidite, imao sam određene zdravstvene probleme, zbog čega sam najveći dio dana posvećivao pisanju. Napisao sam pristojan broj knjiga. Jedna od njih gotovo da se i ne može nazvati napisanom, jer je riječ o zbirci tekstova nastajalih od rata do danas, a to je "Rat je bio budistički samostan". Te sam tekstove godinama skupljao. Većina ih je bila objavljena po časopisima. Moj princip rada jeste neka vrsta transa – uđem u to stanje i cijeli koncept izvedem za dva ili tri mjeseca. Međutim, većina ovih tekstova, nakon objavljivanja, nigdje nije dospjela. Bili su mi dragocjeni, pamtio sam ih, ali nisam znao šta s njima.

U jednom trenutku rekao sam sebi: "Hajde da vidim šta sve imam objavljeno i na šta to liči." Počeo sam ih skupljati i ispostavilo se da je riječ o velikom broju tekstova nastalih u rasponu od gotovo četrdeset godina.

Do nekih je bilo teško doći, ali pomogli su mi prijatelji.

Recimo, Đurđica Čilić u Zagrebu je otišla i pronašla tekstove objavljene u Erasmusu, Vijencu i drugim časopisima. Onda sam napravio pažljivu selekciju tekstova. Oni se začudno jako stabilno drže. Vrlo su konzistentni. Iznenadilo me da se nije dogodila neka velika promjena od vremena kada sam te tekstove pisao tokom rata do danas. To je ista sintaksa, to je ista svijest pisala... Tako sam, zapravo, dobio jednu iznimno konzistentnu knjigu.

Radiosarajevo.ba: Knjigu je objavila mala, neprofitna izdavačka kuća Mama & Booksa, koju vodi filozof Petar Milat. Kako je došlo do te saradnje?

Mehmedinović: Razlog zašto sam to tamo objavio je moja već velika naklonost  prema lijepo oblikovanim knjigama. To kako on uređuje knjige je nešto što je meni dragocjeno. Petar je uređivao posljednje knjige Dubravke Ugrešić i redovno mi slao ta svoja izdanja.

U jednom trenutku rekao sam mu: "Ja imam knjigu za tebe."  On se veoma obradovao. Uradio je knjigu kao art objekt. Uvez je platneni, a ime autora i naslov otisnuti su sito štampom, što je netipično. Sito štampa je stvar 1970-ih, doba Andyja Warhola. To je privlačnost druge vrste za koju sam jako vezan.

Ugodnost u ratu

Radiosarajevo.ba: Dobro, zašto "Rat je bio budistički samostan"?

Mehmedinović: Mi prolazimo ta neka dramatična iskustva kakvo je ratno iskustvo, koje se po nekom pravilu tretira kao vrsta tragičnog iskustva od kojeg se bježi. Ja moram reći da kad sam zašao iz rata i otputovao u Ameriku, meni je trebalo nekoliko godina da se naviknem na mirnodopski život u kojem nema adrenalina. Zašto?

Jer sam ja u Sarajevu prolazio neku vrstu velike ugodnosti u toku rata. U onom smislu da se osjećaš jako korisno. Ti nosiš lijekove na "ničiju zemlju" nekim starcima da pomogneš, zbog toga što imaju bolest koju neće preživjeti bez tih lijekova.

Neprestano je to život na ulici. Između ljudi je postojala vrsta duboke solidarnosti. Neke vrste uzajamne dobrote. Zbog toga što smo svi bili osuđeni na jednu vrstu života, svi bili upućeni na isti problem, sve vrijeme.

Postoje dva plana rata. Jedan je zastrašujući, koji donosi tragedije, koje te obilježe PTSP, koji te obilježi bolom svake vrste...

Postoji ovaj drugi, koji je donio jednu vrstu ljudskoga dostojanstva kakvog u miru ja ne znam. Recimo, Sarajevo u koje sam se ja vratio 24 godine nakon boravka u Americi, meni ni blizu nije kao Sarajevo iz kojeg sam ja otišao.

Kultura u ratu

Radiosarajevo.ba: Na koji način?

Mehmedinović: U svakom pogledu. U načinu na koji ljudi komuniciraju međusobno, u jednoj vrsti agilnosti na svim planovima.

Kultura u ratu je bila neusporedivo intenzivnija i propulzivnija nego danas. Radile su se neke potpuno nevjerovatne stvari. S početkom rata postojeće institucije su prestale postojati. Onda su se pojavile paralelne institucije: Saga, Obala... Mnogo malih časopisa koji nisu postojali tokom rata. Pojavile su se izdavačke kuće koje nisu postojale prije rata. Radili smo neke stvari koje su bile toliko intenzivne, toliko privlačne da je počelo privlačiti ljude iz inozemstva, ljude od kulture.

Radiosarajevo.ba: Vi ste nedavno pisali tekst o tome u međunarodnim medijima?

Mehmedinović: To je bio trenutak u kojem je ogroman broj ljudi dolazio u Sarajevo. Vrlo često sam im bio adresa. Tako sam iz prve ruke mogao vidjeti šta oni vide u tome što mi radimo, kako to doživljavaju. Onda smo mi veliku simpatiju svijeta izazvali upravo kulturom. Jan Urban, čovjek koji je bio prvi čovjek uz Vaclava Havela u Plišanoj revoluciji u Češkoj, bio je vrlo čest gost u Sarajevu. On je imao tezu da svi umjetnici svijeta dođu i da deblokiraju Sarajevo.

27.06.26. 19:00

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Prijatelj, nevidljivi Hrvoje Batinić i mlada Palestinka

Onda je ogroman broj reditelja, slikara dolazio...

Nakon rata mi smo najprije ostali bez priče o vlastitoj povijesti zbog toga što je postojao taj nagovor da "prestanemo pričati o ratu" ili da se krećemo prema nekoj vrsti "pomirenja među posvađanim narodima". U zbilji, više od 30 godina, to se nije dogodilo. Jedan isti "ratni mod" se zadržao, a najviše je u cijeloj stvari stradala, nažalost, kultura.

Radiosarajevo.ba: Koju poruku biste voljeli da čitatelj negdje ponese kad zatvori posljednju stranicu Vaše nove knjige?

Mehmedinović: Pa mislim, to je jedna knjiga koja govori o ratu, ali mu pristupa manje-više s jedne pozitivne strane. Donosi jednu vrstu vedrine i donosi jednu sliku svijeta koja je, nažalost, zaboravljena. Jedna vrsta apatije koju mi sada imamo, to nije prisutno tamo.

Tamo postoji intenzitet među ljudima, postoji intenzitet koji autor izriče govoreći o nekim bitnim problemima. Postoji vrsta potrebe da se o svijetu govori kao ozbiljno na mjestu. Volio bih da nešto od toga njima znači. To ne možemo nikada pouzdano znati šta književnost donosi. Ona primarno donosi jednu vrstu ugode onome koji piše jer izriče neke istine koje su njemu bitne. Tu uvijek postoji mogućnost da se pojavi određen broj ljudi koji će to razumjeti, na koje će to djelovati tako da ih promijeni.

"Pisanje me čini živim"

Radiosarajevo.ba: Ratom se često bavite, ali uvijek na drugi način. Koliko su "Mali roman o tišini", za koji ste upravo dobili i nagradu Buybookove knjige godine, i nedavna "Kuća za pisanje" – koja je zaista izazvala pozitivne kritike širom regije – povezana s djelom "Rat je bio budistički samostan"?

Mehmedinović: Precizno, sva ta djela koja ja objavljujem u ovom trenutku u direktnoj su vezi. Taj prvi roman, "Mali roman o tišini", otvorio je sve teme kojima se ja želim do kraja svog života baviti. Sada nastaju te knjige koje su započete tada.

Moj metod je da se sve te knjige međusobno razlikuju, ali u suštini sve one funkcioniraju po principu ispričane životne priče. Ja svoju životnu priču pričam svaki put na jedan drugi način. Ja se krećem u tom rasponu Bosna, Sarajevo, Amerika, što je moja životna stvarnost. Ali svaki put je to drugi način.

Uključujući ovu knjigu koja upravo izlazi i koju ćemo promovirati u srijedu. Ona je, također, ispričana priča, ali u jednom drugačijem modelu. U jednoj drugačijoj vrsti tekstova. Tako da osjećam veliku prijatnost da se igram s književnim opcijama koje su mi se otvorile.

Ja pišem iz "JA", pišem uglavnom stvari koje su mi se dogodile. Ja spadam u vrstu onih ljudi kojima se dogodilo jako puno, na neki način je to neiscrpno. A spadam u ljude koji dobro pamte i koji su kroz život prolazili primjećujući stvari oko sebe.

I bilježeći te stvari oko sebe. Ova knjiga "Rat je bio budistički samostan" je zapravo potvrda toga da sam ja kao pisac praktički dnevno bilježio i ostavljao stvari iza sebe. Dakle, cijeli taj proces mene duboko zadovoljava. Ja uživam u njemu, a moram priznati da ima i vrstu terapeutskoga djelovanja. Učini me živim, lako se nosim s bolom.

Radiosarajevo.ba: Imam informaciju da bi se uskoro trebala pojaviti i još jedna Vaša knjiga. O čemu se radi?

Mehmedinović: Ja sada objavljujem knjigu, u ovom mjesecu izlazi. Ona se zove "Tuzlanski stenogram", u kojem ja opisujem zadnju godinu u Tuzli u kojoj sam se liječio. Tamo sam iznajmio jedan radni studio, gdje su mi dolazili prijatelji odasvud. Iz svijeta i Bosne.

Sretao sam se s njima i pretvarao to u male priče. U kontaktu sam s dragim i važnim prijateljima preko kompjutera. Promjene koje su se desile u međuvremenu su ozbiljne stvari. Sve to je postalo dio te knjige.

Međutim, specifikum te knjige je u tome da ja zbog ovog problema s artritisom imam problem tipkanja i onda sam počeo da koristim jednu aplikaciju na kompjuteru i da govorim u mikrofon te svoje tekstove koji se onda transferiraju, pretvaraju u tekst. I taj tekst, uz male dorade, ja sam pretvorio u knjigu "Tuzlanski stenogram". Tu ima samo jedan kratki tekst, napisan iz vremena korone, koji sam unio, a koji je tipkan na tipkovnici kompjutera.

"Mi zapravo državu ne znamo napraviti"

Radiosarajevo.ba: Govorili smo o kulturi. Vi se, uprkos zdravstvenim problemima, do svojih krajnjih granica borite za vrijednosti kulture. Je li to razlog Vašeg angažmana na pitanju povratka knjiga u Vijećnicu? Upravo ta jedna potreba da se zna koje se vrijednosti danas brane, ali i jedno sjećanje na kulturu koja je bila snažan akter otpora?

Mehmedinović: Pa jeste, upravo se o tome radi. Plus činjenica da je spaljena sarajevska Biblioteka, koja se zove Vijećnica, na neki način obilježila kraj milenija.

Moje američko iskustvo, ja sam pričao o tome već, govorilo mi je da su se najveći broj pitanja koja sam u Americi dobivao direktno ticala Vijećnice. To je za njih na neki način bila vrsta privlačnosti i potrebe da se o tome priča. Istina je da sam se ja družio uglavnom s ljudima koji pripadaju kulturi. Ogroman broj njih nudio mi je neku vrstu pomoći, za pomoć Vijećnici u smislu doniranja knjiga. U to vrijeme je ovdje bio neki Kujundžić (dr. Enes Kujundžić, bivši dugogodišnji direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke) koji je zapravo odbijao svaki razgovor.

Dakle, tad se već zapravo znalo da ta Vijećnica, koja je jednom spaljena, a spaljena je kao vojni cilj, neće služiti svojoj svrsi, već na drugi način. Da će se, zapravo, taj trag o rušenju, sjećanju jednog grada, na neki način zatrpati.

U to vrijeme je Orijentalni institut, također, spaljen. Dakle, to je sve pitanje ratnog cilja, a naša reakcija, kad je sve stalo, bila je potpuno opozitna.

Mi smo se prema vlastitoj povijesti odnosili kao prema nečem nebitnom. Nebitno, ti naši političari od početka su nedržavotvorni političari koji nisu radili na tome da sačuvaju državu, nego su manje-više brinuli o vlastitoj koristi. Njima to ništa ne znači.

Oni ne razumiju da smo mi država zbog toga što imamo tu Biblioteku koju treba vratiti u njeno prvobitno stanje! Oni ne razumiju da ti, zapravo, moraš imati svoju Nacionalnu galeriju. Oni ne razumiju da mi treba da imamo Zemaljski muzej. A to je većim dijelom Austrija gradila. Gradila je to kao temelje države. Mi zapravo državu ne znamo napraviti!

Gluho doba i razorena država

Radiosarajevo.ba: Protekli Bookstan je govorio o "gluhom dobu". Tamo se snažno govorilo i o povratku knjiga. Kako objašnjavate činjenicu da jedna akcija koja ima tako širok obim – uprkos ogromnom broju uglednika koje je obuhvatila – nije naišla ni na kakav odgovor vlasti? Prosto nisu našli za potrebno da se oglase!?

Mehmedinović: O tome se radi. Zapravo, ja sam zatečen izostankom reakcija na očigled. Ja sam to vidio kao očigledno. Ja sam toga postao svjestan kad sam se vratio iz Amerike. Na neki način ja sam bio uvjeren da su knjige u Vijećnici.

Onda sam se suočio s tim da ih tamo nema. I onda, kad sam počeo pričati o tome, vidio sam da neke reakcije nema. Imaš jednu vrstu ravnodušnosti, pomirenosti kod ljudi koji su zabavljeni svojim dnevnim problemima, koji, zapravo, vlastitu državu više ni ne doživljavaju kao svoju državu. Stanje je, nažalost, tako da većina mladih ljudi gleda kako da ode odavde.

Prije 5 dana

Semezdin Mehmedinović na Bookstanu o povratku knjiga u Vijećnicu: Moramo vratiti sjećanje gradu

I objektivno govoreći, imamo jednu razorenu državu u kojoj većina tih državnih institucija ne funkcionira. Najstrašnija, najozbiljnija stvar je činjenica da se Sarajevo nikada nije pretvorilo u istinsku prijestolnicu države. Nije se to dogodilo zbog toga što ulaganje u kulturu nije postojalo.

"Djeca koja su podigla samopouzdanje Bosne"

Radiosarajevo.ba: Je li, po Vama, najnoviji uspjeh naših nogometnih Zmajeva govori u prilog činjenici da je Bosna prije svega dijete duha, kulture, izraz kulture...? Ti mladi ljudi su više uradili u smislu nation buildinga, pa i state buildinga, nego svi naši političari i međunarodna zajednica skupa? Zašto se to zanemaruje?

Mehmedinović: Mi sad govorimo o dvije vrste ljudi. Imamo apatične ljude koji žive u Bosni, koji su digli ruke od svega. Koji ne vjeruju da išta mogu promijeniti zbog toga što je politika toliko poklopila našu stvarnost da se ljudi odnose prema tome kao: "To je gotova stvar" ili "Ja na to nemam utjecaja".

To je stav: "Svi pokušaji da išta uradim nigdje me neće odvesti." Zato to tretiraju kao gubitak vremena.

Mi sad govorimo o djeci koja su podigla samopouzdanje Bosne, koja su rasla u Kölnu, koja su rasla u Austriji, koja su rasla u Americi... I govorimo o djeci koja imaju sjećanje na Bosnu kroz sjećanje svojih roditelja. Jako sjećanje imaju. Jako patriotski odnos. Sve suprotno ovima.

A ta djeca su rasla na drugoj kulturi. Oni imaju vrstu samopouzdanja koju njihovi vršnjaci u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, nažalost, nemaju zbog toga što je to uništeno. Djeca ovdje gledaju kako da se sklone, da pobjegnu u Njemačku, da odu negdje drugo raditi jer ovo ne doživljavaju više kao prirodan prostor u kojem se osjećaju dobro. Mi govorimo o jednoj situaciji u kojoj se meni jedan političar obratio s tom pričom, o tom čudu bosanske publike i čudu fudbalera kao velikom bosanskom uspjehu. Tako se to ovdje i doživljava.

Ali ovdje političari nemaju pravo pozivati se na to! Jer da je do njih bilo, ništa se to ne bi dogodilo. Većina te publike koju oni gledaju tamo su ljudi koji inače žive u Americi, a ne lokalno. I ovdje, naravno, postoji jedna eksplozija. Zašto?

Pa, prvi put smo dobili jedan podatak o tome da mi kao država postojimo. Oni 30 godina žive s osjećanjem da kao država ne postojimo! Oni traže svaku pozitivnu stvar za koju bi se svezali. I to je ono što Bosni nedostaje. Bosni nedostaju pozitivne stvari.

Sarajevu nedostaje to da se promijeni kompletan odnos prema kulturi, da se počne ulagati u važne stvari. Da se naviknu ljudi da tokom cijele godine dolaze posjetiti neke galerije, da se naviknu da dođu prisustvovati važnim koncertima, da dolaze gledati važne svjetske umjetnike koji ovdje izlažu...

Prije 3 dana

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Pčele Aleksandra Hemona

To je ono što se Bosni treba dogoditi. Ja, kad mislim o Vijećnici, ja to vidim kao kulturni centar u kojem je jedan dio knjiga, važnih knjiga, važnih zbirki skupljen tamo kao uzor, za pokazati, a ostatak vidim kao kulturni centar. Nema tog umjetnika u svijetu koji ne bi poželio da izlaže svoje slike u jednoj Biblioteci koja u bliskoj prošlosti ima činjenicu da je gorila.

Radiosarajevo.ba: Ljudi možda ne shvaćaju da je upravo priča o Vijećnici povod da bi se otvorila puno šira priča o umjetnosti kao jednom od temelja odbrane nekih vrijednosti?

Mehmedinović: Svaka država postoji na trokutu: politika, ekonomija i kultura. Ovdje politika ekonomiju koristi za potrebe političara, a kulturu kao suvišak. Razumiješ, mi ne postojimo kao država zbog toga što je taj trokut razoren. Imamo samo političare koji preživljavaju na tim svojim plaćama, trude se da svoje beneficije održe, a ono što je korist kolektivu, prema tome se odnose potpuno nezainteresovano.

Sarajevo ima potencijal metropole, ali ga ne koristimo

Radiosarajevo.ba: Uprkos kritičnosti koja je, jasno, i potrebna i korisna, Vi ste prilikom promocije "Malog romana o tišini" jasno kazali da "Sarajevo ima nešto od zvuka metropole", da ima potencijal metropole. Kako to vidite?

Mehmedinović: Ima potencijal metropole. Ima u načinu na koji se ljudi vladaju. Jer je to došlo iz neke vrste usporedbe s Tuzlom. Ovdje postoji jedan tremor velikog grada. Postoji taj tremor koji je vidljiv i on se zaista osjeti u zvuku, u načinu vladanja ljudi, komunikacije. Postoji taj tremor u ogromnom broju mladih, pametnih ljudi koji su potpuno skrajnuti, koji bi trebali biti neusporedivo prisutniji nego što jesu, a koji rade više povezano s inozemstvom nego sa Sarajevom.

Rade u stanju apatičnosti. U zbilji su nevjerovatni potencijali. Sarajevo još uvijek ima nevjerovatan potencijal u ljudima koji su sklonjeni. Koji ovima koji vladaju ne trebaju.

Ta vrsta ljudi ne treba. Način na koji oni uglednike u umjetnosti bagatelišu govori o tome. Zamisli dijete od 20 godina, ima već fantastično obrazovanje, ima potencijal da uradi nešto izvrsno, a nema mogućnost da to realizira. Taj potencijal koji Sarajevo ima meni govori da ono ima potencijal velikog grada.

Neophodno je samo promijeniti postojeći model, učiniti ga propulzivnijim. Način na koji Sarajevo postoji je, uslovno kazano, muzejski grad.

Uslovno rečeno, jer i muzeji su zapušteni. Sve je zapušteno. Ali muzejski u smislu da ti nemaš stalne galerije gdje se sedmično, polumjesečno ili mjesečno smjenjuju izložbe, ti nemaš koncertne dvorane gdje biste imali rock koncerte kao prije rata ili u ratu. Ta propulzivnost je nestala. Imao si vrstu kafea koji su bili mjesta okupljanja i razmjene ideja. Ti nemaš nijedno takvo mjesto. Te stvari bi trebalo mijenjati. Za to treba imati određenu infrastrukturu. Naši prijatelji odnose i prema Gradu i prema državi...

"Mene plaši ta situacija razorenosti države"

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas sve ovo u čemu se nalazi naša Bosna i Hercegovina na stanovit način zabrinjava?

Mehmedinović: Mene plaši ta situacija razorenosti države u kojoj puni utjecaj imaju Beograd i Zagreb, a neusporedivo manji ima Sarajevo. Iz Sarajeva ne postoji reakcija na to. Koliko duže to bude trajalo, taj problem će biti ozbiljan. Imam vrstu straha da sve ide u pogrešnom smjeru. S druge strane, hoću da vjerujem da se moraju pojavljivati neke akcije koje nastoje da promijene ovo ovdje i da nas vraćaju nekim počecima.

Hoću da vjerujem upravo zbog ove priče o velikom broju posebnih ljudi koji u ovoj državi žive, a nemaju priliku da se pokažu, da to promijene. Neki intenzitet. Neka promjena nam treba. Vrlo sam sklon tome. Ne znam u šta će se pretvoriti ovo s Vijećnicom. Sama činjenica te akcije je ogromna. Ona je nešto što moramo imati. Neke stvari se naprosto moraju mijenjati. Ako sve ostane statično, mi smo gotovi.