MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Oslobođenje Tuzle

U proteklim godina, povremeno bih se uselio u atelje Ismeta Mujezinovića. Stanovao bih u njegovoj sobi, povremeno bih zamišljao kako je njemu izgledao taj prostor. Pretpostavljam da je imao svoje nervoze, svoj radni trans, iz sobe je izlazio na prostran balkon, a nekad bi izlazio u mali hodnik iz kojeg je potom odlazio u noćni atelje. To je njegova podjela između unutarneg i vanjskog svijeta. Danju bi na balkonu, uz kafu, gledao ljude koji promiču ulicom, a noću bi se, probuđen, vraćao slikanju.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Noćni atelje je platforma koja, kao unutrarnji balkon gleda dolje na veliki atelje.

Nekad bih i sam izlazio na balkon sa svojom kafom, a nekad bih izlazio u noćni atelje. Ismet ga je tako zvao, „noćni atelje“, jer bi se često desilo da ga radna nervoza pokrene i onda bi iz sobe odlazio tamo, da ne remeti san Marije, svoje supruge. Onda bi do jutra slikao na malim formatiima. Slikao je brzo, naglim, širokim potezima, što je preuzeo iz svog crtačkog iskustva.

Jednom, to mi je Ismar, njegov sin ispričao: kako je su na putu do mora, u društvu svoje supruge Špele Rozin, svratili u atelje i dva dana se družilili s Marijom i Ismetom. Kad je došlo vrijeme da se pokrenu na jug, prema moru, trebalo je prtljag prenijeti do auta. Ismet je stajao ispred vrata s platnom, možda pedeset sa sedamdeset; zaustavio je Špelu i rekao, pusti njega da prenese prtljag, a ja ću tebe naslikati. Proces je trajao manje od deset minuta, baš koliko je Ismaru trebalo da obavi posao unošenja stvari u prtljažnik auta, i slika je bila gotova. Vidio sam to platno, divan portret Špele Rozin koja je inače bila posebno lijepa žena.

Dok sam boravio u ateljeu, mogao sam zamisliti Mujezinovića u procesu rada u tim kasnim seansama u noćnom ateljeu. Često sam tada svraćao na balkon, i jednako tako u mali, „viseći“ atelje gdje sam namjestio stolicu i mali sto. Pitao sam se gdje se slikar više okretao: prema vanjskom ili unutarnjem svijetu, koliko čcesto je boravio na balkonu, a koliko u noćnom ateljeu?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Za mojih boravaka tamo, atelje je izgledao napušteno, osim u onim danima kad bi se događala književna predstavljanja ili spremali eksponati slikara koji su tu izlagali. Gledao bih kako to oni rade uglavnom neprimijećen, iznad ateljea.

Tuzla je danas muzejski grad, većina javnih događa iz kulture dešavaju se upravo u ovom ateljeu. U mnogima sam i sam učestvovao. Ovih dana sam se čuo s piscem Đorđom Krajišnikom, govorio je o novom romanu Bore Ćosića. A onda mi je poslao fotografije mene i Ćosića u razgovoru, ovdje, a u pozadini se vidi ogromna slika koja prekriva gotovo cijeli zid prostorije. To je najvidljivija i u svijesti ljudi sada utisnuta kao amblematska slika Mujezinovićeva. A o čemu se ovdje radi? Istina je da je to odbačena slika. Ismet je odustao od nje, ležala je u podrumu pogrešno složena u četvorinama i vidljiva su oštećenja na prelomima. U svakom slučaju, nezavizno od toga šta se ovdje desilo, sudbina te slike da je Ismetova volja oko njenog postojanja neispoštovana. Zanimljiva stvar. Najprisutnije u javnosti grada je slikarovo platno kojeg se odrekao, odbacio ga.

I sada, ovih dana, iz Sarajeva su stigle restauratorke koje će osvježiti sliku, skinuti patinu s nje i vratiti bojama prvobitnu snagu. Lično mislim da je u pitanju sretan rasplet. Da se Kafku pitalo, velika većina njegovih djela, danas ne bi postojalo u svijetu. Ne uspoređujem umjetničke domete Kafke i Mujezinovića, ali mislim da je platno s naslovom Oslobađanje Tuzle ozbiljan rad. I da ga je sam grad zaslužio, kao važan događaj iz svoje prošlosti.

Često sam, iz čiste znatiželje zagledao platno. Jedan detalj se izdvaja na slici Oslobođenje Tuzle, to je naslov djela, detalj podignute ruke, iznad figure Jure Keroševića, a šaka je izvedena debljim kistom i crnom bojom, u odnosu na ostatak skice, koja je izvedena iz palete tamnije terakote boje, umbra+kadmijum crvena. Šaka izvedena na ovaj način se razlikuje od svih dotadašnjih Mujezinovićevih skiciranja ljudske anatomije. Izveden je u maniru cartoon animacije što je neka vrsta standarda u ovakvim situacijama, i to se interno u likovnom svijetu zove sindrom šaka Paje Patka. Ovo sigurno nije uradio Ismet, već neko drugi uz njegov nagovor. Posebno je upadljivo ovo rješenje za šaku, jer je Ismet uvijek jasno definirao zglobove, kosti, prste, vene.

Šaka Paje Patka je, na našoj Likovnoj akademiji, znak je da slikar odustaje od platna na kojem radi i da mu se više neće vraćati. Na pitanja, zašto je odustao?, Mujezinović se izgovarao pritiskom drugih poslova i to je prihvaćeno kao činjenica. Međutim, ovaj rad je već skoro dovršen. Nakon što se oslobodi poslova kojim se trenutno okupirao, prirodno bi bilo da se radu vrati i dovrši ga.

25.07.26. 17:40

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Kako je otišla naša mati

Ovo je ipak važna povijesna tema, to je oslobađanje grada iz 1943. godine. Četrdeset dana, Tuzla je bila jedini slobodni teritorij u Evropi okupiranoj od strane nacista. Slika ima narativnost murala, na njoj su okupljene ličnosti koje su u oslobađanju grada učestvovale. S lijeve strane su, u prvom planu, Avdo Humo i Pašaga Mandžić koji je, zapravo, bio ključna osoba u oslobađanja grada, to se desilo njegovom odlukom. U vrijeme dok je Mujezinović radio na slici, desila se važna promjena.

Kustos Galerije Portreta, Sufi, u razgovoru mi je danas potvrdio očiglednu stvar: slika nije završena zbog svih okolnosti vezanih za proces protiv Pašage Mandžića. Mujezinović i Mandžić su bili bliski prijatelji. Pašaga je nakon rata bio sklon govoriti o svojoj partizanskoj prošlosti, a Ismet nije, njegovi ukućani nisu  znali, recimo, da je on upravljao partizanskom avijacijom. Birao je tišinu. Nije želio televiziju u svom domu. A onda je Augustinčić, kipar, bez njegovog znanja unio telavizor u atelje. Ismet je živio kao da tog televizora nema. ali onda, nakon nedjeljnog ručka, emitiran je film Partizanska eskadrila, i on je s  porodicom ostao da gleda. Kad se u kadru pojavio šef naše avijacije, on je rekao: „Pa ovaj čovjek glumi mene.“ Porodica je gledala u njega s nevjericom, jer oni o toj njegovoj prošlosti ništa nisu znali. Mandžić je u Tuzlanskom procesu bio izložen žestokoj tortuti vlasti. U Sarajevskoj tišini ubijen od strane Službe državne bezbjednosti, sahranjen je u prisustvu vrlo malog broja ljudi; u Sarajevu, jer su se plašili reakcije Tuzlaka koji su voljeli tog čovjeka.

Svakako da je to kod Ismeta koji je bio Mandžićev blizak prijatelj, promijenilo odnos prema povijesnom događaju koji je slikao. Šta nakon toga znači ratno herojstvo ako se, naknadno, završava smrtnom kaznom koju taj čovek nije zasluđio, jer iza nje nije bilo njegovih grijehova za egzekuciju? Prošlost opisana na slici izgubila je smisao i svrhu. Zato je razočarani revolucionar odustao. Zato je na skoro dovršenoj slici, nacrtana šaka Paje Patka.

Valjda zbog ovih ljetnih vrućina, restauratorke su se povukle, vratile kući, pa će rad naknadno nastaviti. Nestrpljivo čekam da se to dogodi. Pitam se, da li će u obradi platna skloniti „šaku Paje Patka“, ili će je zadržati?