MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Što te ne ubije, to će te osnažiti

Semezdin Mehmedinović, jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, za portal Radiosarajevo.ba donosi novu kolumnu, naslovljenu "Što te ne ubije, to će te osnažiti"

Njegove prethodne kolumne koje je objavio na našem portalu možete pročitati na ovom linku.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

"Bolesti su tu da nas osnaže. Kako se ono piše, na vrh mi jezika... Nietzsche! Slave mu godišnjicu i po novinama izlaze njegovi tekstovi. Što me ne ubije to će me osnažiti. A-ha." To kaže moj ratni drug Sula, ters od rođenja, suznih očiju uvećanih iza naočala s visokom dioptrijom, u kasnom napadu gripa.

Ne prigovaram ljudima u nevolji, nastojim ih odobrovoljiti, ali ako njegovu korigovanu rečenicu pripisanu Nitzscheu – "Bolesti su tu da nas osnaže" primijenim na svoje iskustvo, onda bih rekao da je tačna. Nismo razvili vještinu osluškivanja svog tijela. Uvijek je bilo tako, neko drugi je trebao da mi kaže da imam prehladu, da bih je postao svjestan.

Prije 1 dan

Semezdin Mehmedinović i sjećanje na Karima Zaimovića: Nedostaje

Razmjenjivao sam pisma s prijateljem koja su objavljena u knjizi snaslovom Transatlantik mail, a u zadnjoj poruci govorim precizno o svome fizičkom stanju za koje nemam dijagnozu, premda se u naknadnom sjećanju ona čini očiglednom. Evo dijela tog pisma:

"Nekada, mogao si to primijetiti, nazovem te a da nemam nikakav konkretan razlog za to, osim organske, nagonske potrebe za razgovorom, dogodi se to u trenucima kad silno poželim da smo za nekim restoranskim stolom i da pričamo, da izdivljamo u razgovoru, kao nekad, a to u pismima, nije moguće tako. E, pa, što više starim to mi više nedostaju ta stanja u kojim, nakon šutnje za stolom, pitaš:

'Ko je napisao stihove Tukla su me tri boksera iz Rume, tukla dugo, dugo, monotono'?

Ovih dana, ovih mjeseci se osjećam tako kao da su me monotono tukla tri boksera, spavao sam malo, pritisnut svakojakim poslovima, i sad sam jako umoran. Umoran sam, prijatelju, kao pas!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prije neki dan, jedna me djevojka zamolila da uradi moje portrete. Ona je fotograf, testirala je svoj novi digitalni aparat. Pristao sam, naravno, znaš da ja volim da se slikam. Prekjučer sam sjedio u studiju obasjan jakim svjetlom i pušio, ona je snimala, a u toku dana mi je donijela CDs portretima, i ja sam u njenom prisustvu na ekranu svog kompjutera prošao kroz te fotografije, na kojima je bio neki čovjek čije lice mi je najblaže rečeno: strano. Znam da je to moje lice, ali to nije ovo lice koje svako jutro dok se umivam vidim u ogledalu, pa sam u trenutku zatečenosti rekao – "Ovo nisam ja!" Ona me zbunjeno gledala – "Kako misliš?" "Ovo nisam ja. Ovo sam ja onako kako me ti vidiš." Ali ja svojim objašnjenjem u tom trenutku nisam utješio sebe, osim što sam nju rastužio. Na tim je slikama lice ekstremno umornog čovjeka s kojim već dva dana odbijam da se poistovjetim.Fotografije su došle kao neko upozorenje i nagovor da se vratim normalnom spavanju, pa računam da će san ispeglati sve ove silne bore i istjerati mrak iz podočnjaka. Hoću da vjerujem da sam na tim portretima ja onakav kakav ću biti za desetak, petnaest godina. U svojoj uobrazilji, mogu reći da sam povjerovao kako sam na tim fotografijama vidio budućeg sebe. To je naravno laž koju sam sebi pretvorio u istinu.

Iskreno, meni je to sada istina, jer se inače prema istini ne odnosim kao objektivni posmatrač, zato što mislim da prema istini moramo biti nepovjerljivi, jednako kao i prema laži. Charles Olson je rekao: 'Istine su smrtne kao i svi ljudi.'

Možda ovo što ti pišem zvuči kao tužbalica, ali nije tako. Budućnost je nezanimljiva ako se misli iz perspektive kraja, ali ja sam na tu budućnost spreman. Eto, iz Turske ti neću poslati pismo. Iz Istanbula ću ti, kao pravi starinski putnik, poslati razglednicu."

Sutradan, sa spremljenim koferom ja sam se spustio na parking, smjestio ih u gepek auta, ali sam se osjećao tako loše da se nisam usudio putovati. Ostavio sam kofer u autu i vratio se nazad u stan. Nisam otputovao u Tursku. Prošao je cijeli dan u nelagodi zbog toga što nisam otputovao, javio se turskim gostima s obrazloženjem svog odustajanja, oni su se ljutili, ali su na kraju pristali na stvarno stanje.

Sljedeće jutro u kupatilu, spremajući se za posao, doživio sam srčani udar. Zanimljivo je da u završnici pisma ima ta rečenica koja se poziva na smrt, i moju spremnost za to. Iz nje je očito da sam imao, nesvjesnu sliku o svom stanju i njenoj ozbiljnosti. Udar je bio žestok, u bolnici je sve zapravo trajalo kratko, ali znam da sam bio na jednoj i na drugoj strani. Naknadno sam sjećajući se događaja imao utisak da sve što mi se događalo u procesu oživljivanja nisam gledao iz kreveta u kojem sam opružen mirovao, već sa strane, tako da vidim doktora i osoblje oko mene, i vidim sebe nepokretnog. Kao da sam izišao iz svog tijela i sad ga gledam. Bio sam na drugoj strani. I neću se ovdje više baviti time. Ono što je uslijedilo potom, bila je moja potpuna transformacija, sasvim u skladu s onim što sam u pismu prijatelju, nesvjesno i najavio.

Promijenilo se moj život, ojačalo me, bio je to nagovor da napokon radim stvari koje sam ostavljao za budućnost, čekajući da se moje vrijeme, zatrpano obavezama, oslobodi tako da bih pisao više, da bih napokon slikao, što je želja koju od kasnog dječaštva odgađam. Pisao sam i slikao, upuštao se u iskustva koja sam godinama zapustio.

Sljedećih petnaest godina činilo me više živim i svakako mlađim od onog čovjeka iz gore spominjanog pisma is fotografija moje prijateljice. Poslije će se sve promijeniti, ali to je već druga priča.

Dragi Sula, to je sve što sam imao reći o Nietzscheu. Interpretacija je površna i bukvalna, ali je moja.

Sula frkće, drži ga mrzovolja, oči mu zamaglile, nisam siguran da me je zabavljen svojom nevoljom slušao, i kaže:

"A znaš li ti onaj sarajevski vic o Nietzscheu?"

"Ne."

"Sjede Fudo i Sudo za stolom u Park kafani, mašu rukama i o nečemu žučno raspravljaju?"

Prilazi im Hamo i pita:

"O čemu vi to raspravljate?"

"O Nietzscheu?", kaže Fudo.

I Hamo, vrti glavom, veli:

"Ne kaže se, jadan, o nietzscheu, nego o niočemu."

Sula me gleda zamagljenog pogleda:

"Dragi Seme, to je ono što ja danas mislim o Nietzscheu."

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.