MALI ŽIVOTOPISI | Mehmedinović: Nestao je pod snijegom, 40 godina kasnije pronađena je njegova slika

Semezdin Mehmedinović, jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, za portal Radiosarajevo.ba donosi novu kolumnu, naslovljenu "Nestao je pod snijegom, 40 godina kasnije pronađena je njegova slika".

Njegove prethodne kolumne koje je objavio na našem portalu možete pročitati na ovom linku.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

U djetinjstvu sam rado gledao vijence Konjuha kroz njemački durbin, sačuvan iz vremena Drugog svjetskog rata; čas bih gledao sa one strane koja mi prostor približava, a onda pogledam kroz manje okulare na kojima se prostor udaljava. Sati provedeni u gledanju. Mjesta gdje se spajaju blizina i daljina.

U svoje školske crtanke rado sam slikao planinu, iznad jezera s čamcima na obali, opsjednuto kao Paul Cezannea što je slikao planinu Sainte-Victoire, samo što je moja imaginacija bila dječjeg dometa, ali svejedno je bila lijepa u svojoj naivnosti.

Prije 6 dana

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Što te ne ubije, to će te osnažiti

U svakom slučaju, tada sam u školi dobio nagradu za uspjeh u učenju i vladanju, kako se to tada govorilo. Neobična je to pohvala bila, pomalo zaludan objekt za takve prilike. Na stranici je moje ime i moja fotografija, u montaži spojeni jedno ispod drugog. A papir je bio moj likovni rad na kojem sam naslikao vrhove Konjuha pod snijegom, nagrada je pod staklom u bijelom ramu, kao prava slika. Tražio sam tu neobičnu školsku pohvalu u našoj kući, nisam je našao. Volio bih da se taj papir ukaže, da ga još jednom vidim. Zahvalnicu je uradio mladi slikar Zoran Nećak. Radio je u našoj školi kao nastavnik likovnog.

Volio je jezero, i negdje u to vrijeme odlučio izgraditi svoj čamac, zapravo – malu jahtu u kojoj bi mogao i prespavati u toku noći, a potencijalno bi je koristio i kao atelje. Daske za svoj projekt kupio je u nekoj pilani s druge strane jezera, iznajmio je motorni čamac za taj prevoz i krenuo na suprotnu obalu u sunčanom podnevu. I dok je utovar daski u čamac trajao, vrijeme se naglo promijenilo, prvo je padala kiša koja se postupno pretvorila u snijeg. Čamac je po svemu sudeći bio pretovaren daskama, tako da se, sve potvrđuje da se upravo tako i dogodilo, prevrnuo i on je skupa s teretom iz čamca završio u ledenoj vodi.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ujutro ga nije bilo kući, a oni koji su znali kojim poslom je išao na drugu stranu jezera, uzbunili su se i krenuli da ga traže. Uskoro je i cijela škola učestvovala u potrazi, pretpostavka je bila da je, nakon što je završio u vodi, a inače je važio za solidnog plivača, stigao do obale i promrznut se sklonio pod neki bor. Tražili smo ga cijelog dana, pratili su nas nastavnici s kofama čaja i tacnama sa šoljama, a promrzlu djecu je polako napuštala volja. Hladno je bilo, a snijeg nije prestajao padati. I ništa. Na kraju dana smo odustali.

Tek na proljeće, leš je pronađen u jezeru. Sahranili smo ga na groblju u Tuzli. Uskoro se niko više nije sjećao Zorana Nećaka.

Zoran Nećak: Pjezaž čiji je naslov zaboravljen

Prije nekoliko mjeseci, četrdesetak godina nakon njegove smrti, Samir Sufi, kustos tuzlanske Galerije portreta je, ovdje, u nekom stanu u Skojevskoj ulici na zidu neke sobe pronašao platno s potpisom u desnom donjem uglu: Z. Nećak. Slika ga je dojmila, prije svega zbog toga što nije mogao jasno odrediti tehniku u kojoj je pejzaš urađen, i krenuo je u potragu za autorom. Ništa mu njegovo ime nije značilo. Prvo se obratio arhivu u kojem radi moja sestra, Sabina, koja se odmah sjetila nastavnika likovnog iz svoje škole. Ali, u zbilji, ono što su oboje u tom trenutku znali bilo je samo njegovo ime.

Svi pokušaji da se dođe do njegovog životopisa nigdje ih nisu odveli. Potraga je proširena na ostale arhive u gradu, na lokalne novinare i nigdje ih to nije odvelo. Ispostavilo se da ne postoji dokumentacija u našoj školi o godinama u kojim je on tamo radio. Neko je to bacio kao suvišak, da oslobodi prostor, ovdje je uvijek bilo tako: sve je usmjereno ka zaboravu, nikakav konkretan podatak o tom čovjeku, niti njegovo porijeklo nije se ukazivalo. U gradu, Nećak je usamljeno prezime, a pokušaj da se utvrdi eventualno porijeklo na području tadašnje države nije dalo rezultate. Potom se od potrage odustalo.

Ali ja pamtim izgled tog čovjeka, igrali smo stolni tenis u školskoj sali, govorio je malo nazalno, bio je vitak, s malo dužom crnom kosom, uvijek u džinsu, mijenjao je divne plave džempere s rol–kragnama. Kao da mu je to bila uniforma. I uradio je unikatnu zahvalnicu meni kad su u školi odlučili da me nagrade za uspješno učenje i vladanje, koja je iz naše kuće iščezla kao što je i on nestao s ovoga svijeta.

Zanimljivo je da se za sve ove godine nije pojavio niko od njegovih srodnika. Ko je bio taj čovjek? Lako bi se druge moglo uvjeriti da nikada nije ni postojao. Tome se opire samo jedna slika koju je otkrio kustos Sufi i čuva je u Galeriji portreta, kao veličanstveni pejzaž koji je naslikao duh. I to njegovo usamljeno ime, Z. Nećak, koje je upravo pred nas ispalo iz naglo rasklopljenih korica romana.