Savez kolumnista | Zašto popis stanovništva ne stvara pravo na državu

U Bosni i Hercegovini i dalje dominira uvjerenje da popis stanovništva određuje koje etničke grupe imaju "prirodno pravo" na određenu teritoriju i državu. Međutim, takva logika ne samo da nema utemeljenje u političkoj teoriji, nego je i historijski dokazano opasna: ona predstavlja jedan od ključnih izvora sukoba, etničkih čišćenja i dugotrajne nestabilnosti. Ova analiza objašnjava zašto popis ne može stvarati pravo na državu i zašto tu ulogu ima isključivo ustav.

Pišu: Senadin Lavić, Zlatko Hadžidedić, Tomislav Tadić*, za portal Radiosarajevo.ba

Nacija nije isto što i etnička grupa

Osnovni problem bosanskog političkog diskursa leži u činjenici da se ključne kategorije - nacija i etnička grupa - sistematski miješaju. Najnovije i najpreciznije definicije do kraja razjašnjavaju ovu razliku:

Trending

Bećirović poručio: "Treći entitet u BiH je iluzija koja se nikada neće realizirati"

• Nacija je društvena formacija koju konstituira mit o njenom inherentnom pravu na suverenitet;
• Etnička grupa je društvena formacija koju konstituira mit o zajedničkom porijeklu

Drugim riječima, nacija je politička zajednica, a etnička grupa je kulturno-genealoška zajednica. Samim tim, pravo na državu ne može proizlaziti iz etničke pripadnosti, jer zajednica zasnovana na porijeklu nije politički subjekt suvereniteta. Pravo na suverenitet može se temeljiti samo na političkom ugovoru, tj. na ustavu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Religijske matrice i novi mitovi o porijeklu

Etnički identiteti u Bosni i Hercegovini historijski jesu formirani na religijskim matricama: muslimani, pravoslavci i katolici pretvoreni su u etničke kategorije - Bošnjake, Srbe i Hrvate. No, tokom 19. i 20. stoljeća, svaka od tih grupa razvila je vlastiti mit o zasebnom porijeklu - narativ koji ukorjenjuje ideju odvojenosti i učvršćuje pretpostavku da svaka etnička grupa predstavlja potencijalnu "naciju".

To je historijski mehanizam kojim su vjerske zajednice pretvorene u etno-političke projekte. Ali čak i kada etnička grupa razvije mit o posebnom porijeklu, ona time ne postaje nacija - jer i dalje ne posjeduje temeljni politički mit: mit o inherentnom pravu na suverenitet.

Etnička grupa, teritorija i princip većine

U multietničkim društvima demokratije nije primjereno od naroda (das Volk, etnička grupa) praviti političku jedinicu preko koje se kolektivi dovode u konflikte. Narod se pojavljuje kao većinska ili manjinska grupa koja se postavlja u borbeni odnos spram drugog naroda ili etničke grupe u "svetom ratu" za teritorije, resurse, pitku vodu, vlast i hegemoniju. Zato je princip da narod predstavlja političku jedinicu u Bosni apsolutno destruktivan za organizaciju bosanskog političkog identiteta.

Nedemokratsko potiskivanje građanina i prava pojedinaca, koje podržava völkisch politika (folkist politics), dovodi do potpunog zanemarivanja ljudskih prava i sloboda pojedinaca. Diktatura kolektiva pojavljuje se kao fašistički oblik organizacije društvene zajednice, a ideologija folkizma (Völkism) sve zasniva na etničkom kao paradigmi bivstvovanja. To je razoran redukcionizam smisla postojanja ljudskih zajednica.

U predstavama folkizma etnička grupa raspolaže teritorijom kao svojim vlasništvom i poništava državni suverenitet. U nedavnoj bosanskoj povijesti došlo je do etničkog čišćenja i genocidnog istrebljenja pojedinih etničkih grupa s teritorija uključenih u projekte "velikih država".

Većinska grupa nameće drugima postojanje ili ih istrebljuje: asimilacija ili eliminacija – svi koji ne misle kao mi moraju nestati. Dominantna grupa pokušava potčiniti manju i nametnuti joj svoje vrijednosti. Ako asimilacija ne uspije, sprovodi se eliminacija i zauzimanje teritorije.

Na teritoriji se širi "naš narod" – preduslov za razvoj "narodnog tijela". Teritorija mora biti "etnički čista" da bi se "naš narod" nesmetano razvijao. Ukoliko se pojavi "Drugi" ili druga etnička grupa, ona se mora asimilirati ili eliminirati. Tada dolazi do "čišćenja" i genocidnog uništenja. Nakon toga se provodi popis stanovništva da potvrdi većinsku poziciju "naše grupe" i opravda njeno pravo nad teritorijom. Popis se pojavljuje kao temeljni čin "našeg prava" da raspolažemo teritorijom i životom na njoj, pri čemu se nameće shvatanje o etničkom vlasništvu nad teritorijom kao da je riječ o "plemenskom posjedu".

U okviru povijesno etabliranog terora većinske etničke grupe nad "Drugima" javlja se koncept etničkog "posjedovanja teritorije" i "podjele teritorije" kao nešto opravdano i normalno, iako u multietničkim državama stvara opasne konflikte. Time se uspostavlja dominacija kolektiva nad pojedincima, onemogućavajući model nacije kao političke zajednice slobodnih građana, onog što u evropskom prostoru donosi sekularizam, znanost i kapitalizam.

Opasna ideologija brojnosti: Kako popis postaje oruđe dominacije

U takvom ideološkom kontekstu javlja se ključna devijacija: uvjerenje da brojčana većina na popisu stanovništva generira "pravo na naciju" i pravo na vlastitu teritoriju. Prema toj logici, statistička dominacija jedne etničke grupe na određenom prostoru automatski proizvodi "prirodno" pravo na političku kontrolu tog prostora.

Ova logika nije apstraktna opasnost; ona je u Bosni i Hercegovini i na Balkanu vodila konkretnim tragedijama.

Političke strategije iz 1990-ih bile su izravno osmišljene da stvore etničke većine na terenu kako bi se legitimiralo otcjepljenje ili dominacija. Popis iz 1991. godine postao je karta za buduće podjele, a ne statistički podatak.

Najekstremniji ishod ove logike vidljiv je u sudbini mjesta poput Srebrenice ili Prijedora: ideja da "ovaj prostor pripada nama, jer smo (ili ćemo biti) većina" bila je jedan od pokretača politika koje su dovele do deportacija, zločina i genocida. Manje drastični, ali isto tako štetni ishodi vide se u svakodnevnoj diskriminaciji i oduzimanju prava "manjini" u općinama gdje jedna grupa ima statističku dominaciju.

Ovakva logika je teorijski neutemeljena, jer brojnost nikada nije bila kriterij za suverenitet. Ova logika je također historijski pogubna, jer je upravo ona u 20. stoljeću vodila autoritarnim nacionalizmima - od fašizma i nacizma, do njihovih balkanskih imitacija. A na Balkanu je ova logika dobila svoje najekstremnije ishode: ako etnička većina daje pravo na teritoriju, onda se teritorija mora "očistiti" kako bi većina postala dovoljno homogena. Posljedica je mehanizam koji neminovno vodi etničkom čišćenju, nasilnoj deportaciji, genocidu.

Dakle, popis stanovništva postaje oruđe nasilne politike, a ne statistički instrument.

Zašto suverenitet ne proizlazi iz popisa, nego iz ustava

Suverenitet je ustavna, a ne statistička kategorija. Nijedna ozbiljna politička teorija ne zasniva postojanje nacije na popisu, jer broj stanovnika ili njihov identitet ne mogu stvoriti politički subjekt. Samo ustav može definirati:

• ko je nosilac suvereniteta,
• kako se vlast legitimira,
• koja prava imaju individue i kolektivi.

U Bosni i Hercegovini to znači:

• nosilac suvereniteta može biti samo jedna, jedinstvena nacija, sastavljena od svih građana i njihovih kolektivnih identiteta;
• suverenitet mora biti izveden iz individualnog suvereniteta građana, jer samo individua može biti temelj političkog ugovora;
• status etničkih grupa ne zavisi od njihove brojnosti, jednaka kolektivna prava moraju biti garantirana svima, bez obzira na procenat.

Drugim riječima, popis je sociološka činjenica, a nacija je ustavna konstrukcija.

Jedinstvena bosanska nacija kao okvir političke stabilnosti

Ako nacija predstavlja političku zajednicu zasnovanu na suverenitetu, onda se u Bosni i Hercegovini može govoriti samo o jednoj naciji: bosanskoj naciji. To nije etnička zajednica, niti pokušaj da se etnički identiteti "izbrišu", nego politički okvir koji uključuje sve građane.

Protivnici ovakvog shvaćanja često ističu pravo naroda na samoopredjeljenje. Međutim, u multietničkom društvu kao što je Bosna i Hercegovina, samoopredjeljenje jedne etničke grupe na cijelom teritoriju ili njegovom dijelu neizbježno znači porobljavanje ili protjerivanje drugih grupa koje taj isti teritorij smatraju svojim domom. Pravi odgovor nije u podjeli po etničkom principu (koja vodi u beskonačne podjele i nejednakost), već u izgradnji ustavnog pakta koji priznaje jednakopravnost svih građana i kolektivnih identiteta unutar jedne političke zajednice.

Ovaj ustavni pakt je sličan konceptu "Willensnation" (nacija formirana voljom) kakva postoji u Švicarskoj, gdje različiti jezični i vjerski narodi čine jednu političku naciju temeljenu na zajedničkom ustavnom poretku, a ne na zajedničkom porijeklu.

Takva nacija:

• počiva na građanskom principu,
• izvodi suverenitet iz svakog individualnog građanina,
• osigurava jednaka kolektivna prava svim etničkim zajednicama,
• nudi institucionalnu autonomiju koja omogućava razvoj različitih identiteta,
• uklanja logiku "tri naroda = tri državna prava".

Jedinstvena bosanska nacija nije "unitarna fantazija" najbrojnije etničke grupe, nego politička zajednica koja obuhvata sve postojeće etničke grupe, upravo zato što nijedna etnička grupa, sama po sebi, ne može biti nosilac suvereniteta.

Zaključak: Popis je statistika - nacija je politička odluka

Iz svega navedenog slijedi jednostavna, ali presudna poenta: popis stanovništva ne može stvarati pravo na naciju, teritoriju ili državu. To pravo može proizaći jedino iz političkog ugovora - iz ustava - koji definira nosioca suvereniteta i oblikuje političku zajednicu.

Bosna i Hercegovina može postati stabilna i demokratska samo ako prihvati ovu razliku:

• etničke grupe su kulturne zajednice,
• nacija je politička zajednica,
• suverenitet pripada svim građanima,
• kolektivna prava se garantiraju svim grupama, bez obzira na brojnost.

Upravo u tom okviru postaje moguće zaokruživanje jedinstvene bosanske nacije: inkluzivne, građanske i demokratske, sposobne da obuhvati različitosti i da ih pretvori u izvor političke stabilnosti, a ne sukoba.

Autori:
Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;
Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;
Tomislav Tadić je sociolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba