Savez kolumnista | Vahidin Preljević: Dani krize, dani odluka

Događaj, koji ovaj put s pravom nazivamo krizom, a čiji smo svjedoci i sudionici još traje i veoma teško je odrediti njegov dalji tok i konačan ishod. Ono što je gotovo sigurno jeste da je Dodikov udar na ustavni poredak i pobuna vlasti u entitetu RS na neki način odmrzao postojeće stanje i da se ono neće vratiti u prvobitnu situaciju.

Piše: Vahidin Preljević, za portal Radiosarajevo.ba

Dodik ne predstavlja samo jednu političku partiju na vlasti, koju se onda na izborima može ili treba zamijeniti drugom. On u sebi otjelovljuje cijeli jedan kriminalni i autokratski sistem koji se gradio decenijama.

Trending

Svjetski projekat u srcu Sarajeva: Stara austrougarska zgrada dobija novi izgled i svrhu

Slabost autokratskih režima jeste upravo u onome što se nekada čini prednošću: sve je upućeno i zavisi od jedne osobe, ona je sama po sebi centar moći, institucije su od drugorazrednog značaja. Prednost se nekad vidi u tome što se procesi uglavnom mogu pokretati brzo i efikasno, no, isto tako, utapanje institucija u jednu osobu nosi visok rizik njihovog urušavanja kad se ta osoba nađe u opasnosti, izolaciji, na udaru društva ili zakona.

Paranoja i panika

To je ono što se sad događa s Miloradom Dodikom. On grčevito pokušava svoju ličnu sudbinu još čvršće vezati za sudbinu entiteta koji predstavlja: angažirao je stotine entitetskih policajaca da ga čuvaju od hapšenja, ucjenama, pritiscima i prijetnjama nastoji konsolidirati svoj najuži krug, na retoričkom nivou on očekivano sebe poistovjećuje sa srpskim narodom, predstavljajući njegovo zakonsko sankcioniranje kao progon cijelog kolektiva, iako je on taj koji taj kolektiv najviše terorizira i direktno ugrožava uvođenjem neustavnih "bjeloruskih" zakona.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sve je veća i međunarodna izolacija iz koje po svaku cijenu želi izaći plaćanjem oglasa ili naručivanjem intervjua za neke periferne medije u Evropi i SAD-u. Nema naznaka da ga društvo u Republici Srpskoj slijedi u značajnoj mjeri, što pokazuje i krajnje slab odziv djelatnika "zabranjenih" državnih institucija srpske nacionalnosti na njegov poziv da ih napuste. Zbog svega toga, znakovi paranoje i panike se množe.

Ipak, sve to ne znači da je Dodik izgubio niti da će sigurno izgubiti. Što duže kriza traje sve je veća opasnost od "normaliziranja", "navikavanja" na naprosto neodrživu i postojanju bilo kojeg legalnog sistema suprotstavljenu činjenicu da neko može biti iznad zakona.

I to normaliziranje je utoliko opasnije jer je riječ o osobi koja i dalje drži poluge vlasti u svojim rukama, koja je dakle određenim mehanizmima, sve dok je na slobodi, u prilici izazivati poredak i uvoditi jedan dio zemlje sve dublje u bezakonje.

Otuda on i sve više radikalizira situaciju nalazeći u stalnom prekoračivanju granice, koju mnogi važni glasovi u Republici Srpskoj smatraju nenormalnim, svoj jedini mogući izlaz da nekako opstane na vlasti.

Prije 4 dana

Savez kolumnista | Zlatko Hadžidedić: Kome treba Dodikova secesija?

To ima svoju unutarnju logiku i ta se strategija nikako ne smije podcjenjivati, jer i „luđaci“ često pišu historiju. U ovom konkretnom slučaju Dodik, kao što je i ranije činio, očito igra na dvije opcije, i iz njegove perspektive to vjerovatno izgleda ovako: ili ću srušiti poredak, a time i državu, pa će svakako uslijediti sveopći raspad, koji opet može biti tih (u malo vjerovatnom slučaju da niko ne reagira) ili nasilan, ili će me pak neko iz međunarodnih diplomatskih krugova ili iz Sarajeva pozvati na razgovor i dati neku ponudu, direktno, ili preko posrednika.

Naravno, postoji i treća, iz perspektive vladavine prava, jedina moguća opcija, koje je i Dodik itekako svjestan, a to je da će država u ovoj krizi nadjačati, a on zakonski biti sankcioniran.

Da bi se dogodilo ovo posljednje, potrebno je, prvo, da "bosanski politički faktor" odlučno odbije svaku vrstu "pregovora" a time i legitimizacije pravnog nasilja koje entitetski politički vrh trenutno sprovodi.

Uprkos ponekoj mutnoj izjavi dijela političara iz vrha Trojke (Socijaldemokratska partija, Naša stranka, Narod i Pravda), zasad ne izgleda da su spremni za to. Drugo, mora se odbiti i svaki pokušaj zakulisnog posredovanja sa strane, a moguće je da naročito unutar EU postoje neki krugovi koji bi najradije, kao što su to svojevremeno činili Miroslav Lajčak ili Catherine Ashton, pokušali "deeskalirati" ovu situaciju nekim truhlim kompromisom, odnosno ustupcima agresivnijoj strani u konfliktu.

To vrijedi i za pokušaje HDZ-a da se pojavi kao tobožnja treća strana koja poziva na "dijalog" i koji bi političkim ucjenama nastojao ovu krizu iskoristiti za svoje ciljeve. Treće, te famozne "institucije", u kojima rade konkretni ljudi od krvi i mesa, treba dodatno ohrabriti da rade svoj posao: moraju se, naime, krivično goniti svi oni unutar tih institucija koji pomažu osumnjičenu separatističku grupu i njen udar na ustavni poredak i koji opstruiraju sprovođenje zakona.

Država i monopol sile

Naprimjer, vrh MUP-a RS kao i nadležni ministar se već sad mogu tretirati kao dio organizacije koja je sudjeluje u državnom udaru. U slučaju da MUP RS-a ili bilo koja druga formacija fizički spriječi privođenje Dodika, Stevandića i Viškovića, kojem se, naravno, nakon pomnog ali ne i beskonačnog planiranja naprosto mora pristupiti, najbolje uz pomoć snaga EUFORa, na djelu bismo imali, osim napada na ustavni poredak, i oružanu pobunu.

Država se uspostavlja vladavinom prava, ali i monopolom sile. To je temelj svakog poretka. Kako kaže Thomas Hobbes u Levijatanu, odluke, zakoni, ustavi ne vrijede puno bez mehanizma prisile, jer oni sami ne mogu izazvati strah od kazne, ako iza njih, kako doslovno veli, "ne stoji oružje".

Uprkos svim opstrukcijama i blokadama unutar sistema, koje sprovode Dodikovi ljudi, država mora pokazati dovoljno snage da uspostavi vladavinu reda i zakona. Naročito u ovom slučaju u kojem je u pitanju njen goli opstanak. Alternativa tome je haos, bezakonje i opća nesigurnost.

Riječ kriza (krisis, od glagola krinein) u svom korijenu ima značenje razdvajanja, lučenja: to je dakle trenutak u kojem se nešto mora (od)lučiti, u kojem se uspostavlja neka vrsta egzistencijalne razdjelnice.

Ovaj historijski procijep u kojem smo se našli stoga jeste i trenutak istine u kojem ćemo se konačno suočiti s nama samima.

Mučan je i stresan za mnoge, uključujući i naše političare, jer smo se poslije rata navikli na to da nekome sa strane (npr. bivšoj "međunarodnoj zajednici") delegiramo odluke o skoro svim najvažnijim pitanjima, ili da stvari naprosto prepustimo svom toku kao da će se one riješiti same od sebe. Ovaj put taj luksuz nemamo.

Odluku niko neće donijeti za nas, niko osim nas neće preuzeti odgovornost. To vjerovatno jeste stresna, ali ne mora biti fatalna konstelacija, jer valja znati da je ovoga puta skoro sve do nas. I zbog toga ova kriza nije ona uobičajena iz političkog žargona, ovo je ona prava kriza, dubinska i višeslojna, u kojoj se račvaju drumovi, a nijedan od njih ne vodi natrag u pređašnje stanje.

*Autor bosanskohercegovački intelektualac, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba