Savez kolumnista | Adis Maksić: Donald Trump i mi - nije vrijeme za paniku već za rad

Petog novembra u Americi dogodio se kolektivni revolt. Više od 75 miliona glasača podržalo je kandidata čija je kampanja bila zasnovana ne na onome što narod treba da čuje, već na onome što narod želi da čuje.

Piše: Dr. Adis Maksić, za Radiosarajevo.ba

Američki građani, vođeni osjećajem da ih vladarske elite u Washingtonu već dugo ignorišu, tražili su spasioca – i vidjeli ga u Donaldu Trumpu.

Trending

Državljanin BiH žrtva SMS prevare u Austriji. Ostao bez 17.000 eura

Time je Amerika dobila novog predsjednika u okolnostima koje podsjećaju na upozorenja antičkih Grka stara više od dva milenijuma. Kada u demokratiji aristokratska klasa postane udaljena od želja običnog čovjeka, pojavit će se nova vrsta vođe koji će stati na čelo narodnog gnjeva, predrasuda i strahova. Nezadovoljstvo će usmjeravati ne ka istinskom rješavanju problema već podrivanju institucija i grabljenju svih poluga moći za sebe. Antički Grci su ga nazivali vođom masa, ili – "demagogom". 

Uzroci revolta

Razumijevanje posljedica Trumpove pobjede i njenog potencijalnog utjecaja na Balkan počinje od shvatanja prirode revolta koji je do nje doveo. To je prije svega bio revolt prosječnog američkog radnika. 

Tokom posljednjih decenija, Demokratska partija — koja je tradicionalno bila glasnik radničke klase — udaljila se od sopstvene baze. Godinama su radnici ukazivali na porast troškova, nejednakosti u prihodima i negativne posljedice migracija. Umjesto da ih sluša, Demokratska partija, zatvorena u elitnim progresivnim krugovima, bavila se pitanjima koja su je potpuno odvojila od praktičnih potreba i vrijednosne matrice prosječnog Amerikanca. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dok su građani zahtijevali bolji životni standard, njihovi predstavnici su išli u nove krajnosti po pitanju političke korektnosti i prava seksualnih manjina. Vođeni pseudoreligijskom ideološkom ostrašćenosti, ništa manjoj od one desničarske, izašli su iz okvira ljudskih prava u domen agresivnog društvenog inženjeringa. U posljednjih pet godina, naziv "woke" kultura postao je dio svakodnevnog vokabulara kojim se ova agenda pejorativno opisuje u američkoj dnevnoj politici. 

Otuđenje vlade od naroda trajalo je toliko dugo da su mnogi Amerikanci tražili promjene što prije, što veće i gotovo po svaku cijenu. Upravo je to ono što je Trump donio, predstavljajući se ne kao obični političar, već kao svojevrsni revolucionar koji će srušiti establišment i vratiti državu u ruke naroda. 

Što su mu više mase vjerovale, manje je bilo bitno to što je i sam Trump milijarder iz korporativnog svijeta, što je prije četiri godine organizovao nasilan udar na institucije, što je osuđenik i optuženik za više krivičnih djela. U zemlji koja je 250 godina gradila identitet kao svjetski prvak građanskih sloboda i vladavine zakona, čak nisu bile bitne ni Trumpove autokratske tendencije. 

Iako je Trump svoju retoriku držao na nivou opštih mjesta, rijetko spominjući bilo kakav konkretan plan, njegov politički program 'Agenda 47' pruža uvid u to šta podrazumijeva obračun sa establišmentom. Jedna od tačaka odnosi se na eliminaciju "duboke države" otpuštanjem hiljada karijerista iz državnih institucija čije su pozicije više birokratske nego političke. 

Što se tiče vanjske politike, obračun će se voditi pod plaštom borbe protiv "ratnohuškača" u State Departmentu. Logičnim slijedom, na njihova mjesta dolazit će ljudi koji će biti postavljeni prvenstveno prema jednom kriteriju – lojalnosti Donaldu Trumpu. Ako ovome dodamo da su republikanci preuzeli kontrolu nad Senatom, da će vjerovatno zadržati kontrolu u Predstavničkom domu, te da konzervativni suci dominiraju Vrhovnim sudom, američki predsjednik neće imati gotovo nikakvih prepreka da implementira svoje naume. 

Ovdje dolazimo do značaja Trumpove ličnosti i uloge njegovih ličnih odnosa. U novijoj historiji, profil političkog lidera nikada nije bio važniji za razumijevanje nacionalne politike SAD-a. Za razliku od prvog mandata, ovaj put neće imati institucionalne kočnice, niti ljude koji drže Ustav i državu iznad lojalnosti predsjedniku. Najveći utjecaj na državnu politiku imat će upravo lojalisti koji uspiju svoje ideje šapnuti na predsjednikovo uho. S obzirom na narcisoidne tendencije u njegovoj ličnosti, jasno je da će oni koji se najbolje dodvore njegovom egu imati veliki utjecaj na državne odluke. 

Nas se, naravno, najviše tiče kako će se ovaj spoj populizma i personalizacije odraziti na američku vanjsku politiku. I po ovom pitanju prosječan Amerikanac sve više izražava nezadovoljstvo - u vidu traženja da ona bude što manja. Od Drugog svjetskog rata Amerika je bila aktivna na svjetskoj sceni, ali izolacionizam koji je karakterisao zemlju prije 1941. nikada potpuno nije nestao iz američkog senzibiliteta. U državi koju veliki oceani štite od najvećih svjetskih sukoba, ili "na planeti Amerika", najčešća reakcija na globalne probleme dolazi u obliku jednostavne poruke: "Imamo dovoljno problema kod kuće". 

Uloga Izraela

Današnji američki izolacionizam ipak nije onako sveobuhvatan kao prije Drugog svjetskog rata. Postoji jedan veliki izuzetak, a zove se Izrael. Dok su u proteklih godinu dana stizale kritike prema predsjedniku Joeu Bidenu zbog  podrške zločinima u Gazi, Donald Trump ga je nazvao "lošim Palestincem" i optuživao za navodno okretanje leđa Izraelu. 

Obnovio je bliske odnose s Benjaminom Netanjahuom, s kojim se čuo čak tri puta u danima nakon izborne pobjede. Obećao je da će Amerika čvrsto stajati uz Izrael u njegovoj politici prema Iranu.

Ovim smo iscrtali dva ključna faktora koji mogu imati značajan utjecaj na naš region: selektivni izolacionizam i uloga ljudi bliskih predsjedniku. Trump se neće direktno angažovati u Balkanu, a vjerovatno nas ni ne može naći na karti. Međutim, njegova politika izolacionizma mogla bi dovesti do smanjenja američke podrške NATO-u.

Nije riječ samo o zahtjevu da druge članice ulažu više novca, već i o principu kolektivne odbrane. Trump se u svojoj kampanji odbio obavezati na Član 5., koji zahtijeva da sve članice NATO-a brane bilo kojeg člana koji je meta agresije. Ovakav stav mogao bi oslabiti savez, stvoriti vakuum moći na Balkanu i ohrabriti sile koje žele preoblikovati političku i sigurnosnu arhitekturu regiona. 

Direktniji utjecaj na region mogao bi doći od Trumpovih lojalista, među kojima se nekoliko visoko pozicioniranih osoba snažno povezuje sa Srbijom. Jedan od njih je često spominjani Richard Grenell, bivši Trumpov izaslanik u pregovorima između Srbije i Kosova. Iako je bio u najužem krugu kandidata, Grenell ipak nije izabran za novog državnog sekretara. Uprkos tome, možemo očekivati da će se on naći na nekoj od visokih pozicija s kojih bi mogao predsjedniku prenositi svoje ideje. 

Pored Grenella, poznato je još nekoliko imena povezanih sa srpskom politikom. Jedan od njih je Trumpov zet Jared Kushner, koji je razvio poslovne veze sa srpskim režimom, uključujući projekt gradnje luksuznog kompleksa u centru Beograda. Tu je i Corey Lewandowski, bivši visoki savjetnik u Trumpovoj kampanji, koji je u prošlosti posjećivao Beograd, a čiji su najbliži saradnici ranije lobirali u Washingtonu u ime SNSD-a. 

Također, tu je i Steve Bannon, bivši glavni savjetnik Trumpove prve administracije. Bannon, poznat po ekstremističkim izjavama, poput one da je "Islam tamniji od Hitlera”, 2018. godine sastao se sa Željkom Cvijanović u pokušaju da proširi svoj radikalno desničarski blok u Evropi. 

Šta možemo zaključiti iz ovih pristupa spoljnim politikama i kadrovskim vezama? Sasvim je sigurno da snage koje teže destabilizaciji Bosne i Hercegovine mogu pronaći određeni nivo podrške u trenutnim političkim dešavanjima u SAD-u. Više se nećemo moći uzdati u to da će Amerika čvrsto pratiti politiku jačanja naše države. Američka ambasada neće više biti uključena u sve krizne situacije koje su postale dio naše dnevne politike. 

Pozicija BiH

Međutim, oni koji se nadaju da je sam opstanak Bosne i Hercegovine doveden u pitanje nemaju ništa više razloga za radost od onih koji su prije četiri godine slavili dolazak Bidena kao vjesnika ukidanja entiteta.

O Grenellu znamo da je pragmatičan, a o Kushneru da je, prije svega, biznismen. Niko od njih neće gledati na veze sa Srbijom sa ideološkom ostrašćenošću. Niko neće ići toliko daleko da zbog tih odnosa žrtvuje veće interese ili da zagovara opasnosti koje bi donijelo potpuno "raspakivanje" našeg regiona. A svakako će od njih veći utjecaj na spoljnu politiku imati Marko Rubio, budući državni sekretar, koji smatra Kinu američkim rivalom broj 1. Istu onu Kinu s koja je bliska s režimom Aleksandra Vučića. 

Dakle, vrijeme nije za paniku, već za rad. S porastom značaja ličnosti i privatnih odnosa raste i značaj lobiranja. Nije nikakva tajna da probosanske snage u ovom domenu zaostaju. Platit će određenu cijenu zbog nedostatka vizije i dosadašnje jednoobrazne politike koja se oslanjala na pretpostavku da će Amerika uvijek biti tu. U ovom trenutku, prvi cilj lobiranja treba biti da ta cijena bude što manja. 

Mnogi su zaboravili da u međunarodnim odnosima nijedan sistem moći nije vječan, a politika koja se istinski brine za državu sprema se na sve opcije. Ovaj 5. novembar nas je podsjetio da borba za državu nije prestala devedesetih. U Washingtonu ima ljudi koji osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju i spremni su da rade za nju, i krajnje je vrijeme da se oni povežu s njenim glavnim gradom.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba