Prof. Lavić: Zašto nadbiskup Vukšić upozorava na brojnost muslimana?

Nadbiskup metropolit vrhbosanski Tomo Vukšić govorio je o međureligijskoj situaciji u Bosni i Hercegovini tokom 14. plenarnog zasjedanja Dikasterija za međureligijski dijalog koje se održava od 6. do 8. juna u Rimu na temu "Međureligijski dijalog i druželjubivost".

Piše: Faruk Vele

Kako smo već izvještavali, nadbiskup Vukšić spomenuo je, uz ostalo, kako je prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine “prisutnost katolika pala je na samo oko 15% stanovništva”, a muslimana je, s druge strane, porasla na nešto više od 50%.

Trending

Saobraćajna nesreća na ulazu u Sarajevu: Jedna osoba povrijeđena

“Time je Bosna i Hercegovina, nakon Albanije i Kosova, postala treća država u Europi s apsolutnom muslimanskom većinom. To je činjenica od ne male važnosti", istakao je nadbiskup Vukšić.

Nadbiskup Vukšić je, također, naglasio da je politički Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta od kojih u jednom pravoslavni Srbi, a u drugom „bosanski muslimani predstavljaju apsolutnu većinu“, što „olakšava mnoge i česte manipulacije protiv hrvatske katoličke manjine“.

Dodao je da, u potrazi za rješenjem ove situacije, “Hrvati predlažu federalizaciju cijele države kao i da je među Bošnjacima jak unitarizam”…

Cjelovito obraćanje nadbiskupa Vukšića možete pročitati OVDJE.

Mada je je nadbiskup govorio o „međureligijskom dijalogu i druželjubivosti“, ton njegovog obraćanja, atmosfera i poruke najmanje upućuje na to.

Jesu li bosanski muslimani problem?

Nameće se pitanje zbog čega nadbiskup Vukšić želi apostrofirati, i to baš sada, činjenicu da je „prisutnost muslimana porasla na više od 50 posto“? Kao i da to kaže nakon što konstatira da je broj katolika opao na „samo 15 posto stanovništva“.

Da li i zašto problematizira porast broja bosanskih muslimana? Ili želi te muslimane dovesti u vezu s manjim brojem katolika?! Da li onda treba sagledati ukupnost prilika koje su dovele do toga u posljednjih 30 godina? Zašto je to što su „muslimani apsolutna većina“ u Albaniji, Kosovu, pa i Bosni za uzoritog nadbiskupa „činjenica od ne male važnosti“? Da li to znači da su muslimani sigurnosni problem? Zašto?

Ovo su samo neka pitanja koja otvara obraćanje novoimenovanog nadbiskupa Vukšića, posebno u svjetlu činjenice da se ne govori o građanima Bosne i Hercegovine, Bosancima i Hercegovcima, već o dominantno njihovoj vjerskoj pripadnosti…

Mudrost pape Franje: “Kršćani i muslimani braća“

Na koncu, nije li i Sveti Otac papa Franjo početkom 2019. godine napravio „veliki iskorak prema islamu“ pohodivši Arapski poluotok, kolijevku islama. Otprilike mjesec nakon toga posjetio je i Kraljevinu Maroko, te rekao:

“Kršćani i muslimani braća su u svijetu kojem jako trebaju mir i bratstvo, u međusobnom poštovanju različitosti i pomaganju u potrebama“, rekao je papa Franjo.

Na koncu, možemo li se prisjetiti posjete pape Franje Bosni i Hercegovini i Sarajevu koju su tako iskreno i srdačno pozdravile desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine iz svih religijskih i etničkih zajednica.

O čemu se, zapravo, onda ovdje radi?

„Primjetljivo je to kontinuirano niveliranje u govoru nadbiskupa Vukšića i ostalih religijskih predstavnika kada se cijelim narodnim grupama automatski pripisuju religijske etikete kao da je to jedino njihovo određenje“, govori za portal Radiosarajevo.ba sociolog, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, prof. dr. Senadin Lavić.

Mehanički, dodaje on, preslikavaju religijsku oznaku na etničku oznaku kao da su svi Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi narodi vjernici i suštinski određeni religijom.

„Na taj način, otvara se mogućnost raspolaganja identitetom kolektiva ili društvene grupe, što priprema i osigurava sklop kontrole nad njom. Tako se pojavljuju sveštenici i etnopolitičari kao “pastiri” naroda kojima vladaju i nad kojima ostvaruju moć. U tome prepoznajemo predmoderne koncepcije koje su se pomiješale s današnjim demokratskim i liberalnim načelima života ljudi“, rekao je.

Fragmentiranje bosanskog postojanja

Prema njegovim riječima, Bosna se predstavlja kao zemlja “različitih” naroda, kultura, religija, tradicija i tome slično, kao da se radi o povijesno različitim, nespojivim, nerazumljivim i nepovezanim odijeljenim entitetima.

„Time se nažalost svjesno i dalekosežno potiskuje bosansko okružje i identiteta crta iz čega su se pojavile sve forme multilateralnosti Bosne. Sveštenici i političari neprestano fragmentiraju bosansko postojanje tako što ga potiskuju pred izvanbosanskim formama, kakve navodi nadbiskup Vukšić i drugi religijski predstavnici, kao da su one primarnije i nadređene svemu bosanskom jer dolaze iz nekih drugih centara“, istakao je Lavić.

Time se, veli, „razvija naša vlastita provincijalnost i neznanje o sopstvenom postojanju“.

„Ovdje se stalno iz religijskih krugova potenciraju “svete” naracije o kršćanima, muslimanima, pravoslavcima i drugima religijskim pripadnicima kao da ne postoje i drugačije, naše vlastite, bosanske, ljudske forme iskustva. Naša ljudska povijest trajanja stalno se podovodi ili uračunava u religijske nacrte vremena i postojanja ljudi kao da izvan religijskog svetogleda ne može postojati ljudski vrijedno iskustvo. Kulture se svode na religiju, a to nije dopustivo i korektno. Nikada se jedna kultura ne može reducirati na religijsko određenje jer se time falsificira njezina povijesno-egzistencijalna punina i struktura. Religija je samo i jedino dio jedne kulture“, naglasio je sagovornik portala Radiosarajevo.ba.

Religije i konflikti

Ako je kultura svodiva na religiju onda je ona vrlo skromna i suspektna u njezinom postojanju.

„Naravno, predstavnici religijski institucija nikada neće prihvatiti vlastitu odgovornost za konflikte, sukobe i stradanja ljudi u Bosni i bilo gdje drugo u svijetu. Religijske institucije se često pojavljuju u nesvetoj ulozi, kako je to radila Crkva Srbije tokom posljednja dva stoljeća u odnosu prema muslimanima, posebno je vidljivo u izjavama Amfilohija Radovića i sličnih svešteničkih pozicija u strukturi te crkve“, riječi su prof. Lavića.

Posebno problematičnim smatra pristup gdje gospodin Vukšić, s druge strane, “upozorava” na brojnost muslimana „kao da su oni opasnost za Evropu“.

„Nikada muslimani Bosne nisu bili opasnost za Evropu, jer su oni stari evropski narod koji ne “dolazi” iz azijskog svijeta, ali su smetnja za velikodržavni hegemonizam srpstva i hrvatstva koji je uplanirao Bosnu u dio svoga nacionalnog projekta! U izjavama sveštenika i etnopolitike, čija je osnova i religijska, često se radi o istim stavovima i idejama. I jedni i drugi govore o izjednačavanju religije, etnije i nacije. Sveštenici kao i etnopolitičari govore da je “Bosna zemlja tri naroda”, što nije tačno ni precizno. U Bosni živi više narodnih grupa“, poručuje Lavić.

Važnost građanskog društva

Sveštenici ponavljaju mantru o tri “konstitutivna naroda” što je direktna podrška etnopolitici i krivom razumijevanju pravnog okvira, jer se radi o konstituentnim narodima.

„Zašto sveštenici i religijske institucije ne prihvate važnost građanskog društva i ljudskih prava i sloboda? U tome je budućnost Bosne i evropskog svijeta! Nažalost, Bosna je postala poprište i pozorište etnopolitike i nacionalističkog jednoumlje u kojemu su religijske institucije ulovljene, zatočene i prilično odgovorne za manipulacije narodom. One sudjeluju, što svjesno što nesvjesno, u neprestanom redukcionističkom životu ljudi kojima se ne osigurava egzistencijalna struktura, sloboda i jednakopravnost. One se bave velikom politikom, pitanjima nacije, narodnog identiteta i sličnim stvarima, ali zanemaruju jedinstvo ljudi/čovjeka (naroda) u Bogu. To je prilično licemjerno i sluganski!“, zaključio je prof. Lavić.