Oglasio se Dragan Markovina oko incidenta u Mostaru: "Nije cenzura, nego kič"

22
Radiosarajevo.ba
Oglasio se Dragan Markovina oko incidenta u Mostaru: "Nije cenzura, nego kič"
Foto: Tačno.net / Dragan Markovina

Iako se nisam mislio više oglašavati o temi tzv. zabrane predstave ‘Oslobođeni Mostar’ jer sam već skoro sve oko toga rekao, sve ono što se događa posljednjih dana, uključujući reakcije Narodnog pozorišta Sarajevo, razne medijske komentare i reakcije samog redatelja Pakovića koji ne izlazi iz uloge pravedničke žrtve, ovaj tekst je postao nužan.

Piše: Dragan Markovina za Tačno.net

A postao je nužan jer se sad svi bave nečim naknadnim, tj. otkazivanjem suradnje sa Zlatkom Pakovićem od strane direktora tri pozorišta koja su sudjelovala u koprodukciji i potpuno zanemaruju činjenicu da sam prije toga ja kao autor romana po kojem se trebala raditi ta predstava i koji je uopće krenuo u razgovore oko postavljanja te predstave uskratio Pakoviću dozvolu da koristi moj tekst i ime za planiranu predstavu.

Jeziva smrt u SAD: Djevojčicu progutala rupa u pijesku na plaži

Jeziva smrt u SAD: Djevojčicu progutala rupa u pijesku na plaži

Što se mene tiče sve nakon toga bilo je nebitno. I naravno, nema ništa lakše, nego prema naučenom refleksu dići glas podrške progonjenom režiseru koji pljuje istinu u oči, dok aktivistička javnost aplaudira svima koji su na pravoj strani. No, da vidimo kako stvari zapravo stoje. Do ideje o predstavi po mom romanu ‘14. februar 1945.’, došlo je isključivo mojom inicijativom, koju je prvi prihvatio Sejo Đulić, a u kasnijoj fazi i direktori Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka u Mostaru.

Do angažmana Zlatka Pakovića također je došlo isključivo na moju inicijativu koju su svi navedeni prihvatili. I to je došlo nakon što je Paković pročitao roman kojeg sam mu poslao, rekao da mu se jako sviđa i da bi radio predstavu po njemu. Nas dvojica smo nakon toga dosta razgovarali i o romanu i o tome da mi je ideja da Mostar probavi traumu i podjele koje je generirao Drugi svjetski rat, da je meni posebno bitno da predstava iznova ne zatruje odnose u gradu.

Paković se sa svim složio, usput je pročitao i tekstove Bogdana Bogdanovića, knjigu Avde Hume, roman Nedžada Maksumića o Mostaru i vjerovatno još dosta toga i od starta mi je rekao da bi ubacio možda i dio koji se nadovezuje na današnji Mostar, možda najprije nešto vezano uz rušenje Partizanskog groblja. S čim sam se naravno složio jer ima logike, jer je tematski vezano uz roman i jer je logično da on ponudi i svoje autorsko viđenje romana i teme. I stvari su tako tekle do večeri u kojoj je on pred ponoć poslao Seadu Đuliću i meni svoj tekst predstave kojeg je ujutro dao na štampanje da se podijeli glumcima i onda otišao par dana u Beograd prije završnog dijela proba. Tu ja radim grešku koju danas sebi ne mogu oprostiti, iako ne bi promijenila ništa u daljnjem razvoju događaja.

Naime, tekst kojeg je poslao, a vidim na svu sreću i javno objavio na svom profilu, s mojim romanom je imao veze u prvom činu, ali tako da je uzeo samo najtraumatičniju epizodu iz romana, izbacio sve ostalo i sve lijepe, a istinite priče, potpuno zanemario priču o mostarskim Židovima koja čini dobar dio roman, Srbe jedva da je i spomenuo, a katarzu i pomirenje nikako. Svemu tome dodao je drugi čin o ženi koja želi konvertirati s islama na katoličanstvo i o silovanom vojniku HVO-a i njegovim traumama, pri čemu ta priča uopće nema veze s Mostarom.

Ne propustite: Promocija romana "14. februar 1845." Dragana Markovine u utorak 12. februara

Ne propustite: Promocija romana "14. februar 1845." Dragana Markovine u utorak 12. februara

Kad stvari svedemo na bitno, poslužio se mojim imenom, idejom i činjenicom da sam dogovorio predstavu o jednoj temi, da bi napravio nešto sasvim deseto, k tome prvoloptaški i banalno, ničim utemeljeno u realnosti, što ne samo da ne prati ideju romana, nego je i potpuno izvrće. U nekom još daljnjem smislu sveo je traume i podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.

Dakle, ja mu tu večer, što rekoh već, sebi do danas nisam oprostio, ne kažem da se ne slažem s tekstom i da mi je tekst loš, nego se napravim da je sve u redu. Prvo jer sam želio izbjeći konfrontaciju s nekim s kim sam bio u prijateljskim odnosima, drugo jer su probe već odmaknule i jer bi moja pobuna onemogućila da se predstava dogodi u dogovorenom terminu, a treće jer sam nekako bio siguran da je već kasno i da nema nikakvih šansi da on prihvati ikakvu sugestiju. Ujutro potom on sam javlja meni i Đuliću da je dobio poziv od direktora Pozorišta lutaka s informacijom da je politički pritisnut zbog teksta. Potom odmah nakon toga mene zove direktor Narodnog pozorišta i kaže mi da ima problem s tekstom i da kao autor razgovaram s Pakovićem oko toga. Ja šaljem njemu i Seadu poruku tog sadržaja i pitam što ćemo u slučaju da se njegov tekst zabrani, Sead kaže da pričekamo da se on kao koproducent nađe s ljudima, da bi Paković, bez da je ikoga od nas obavijestio, na svoju ruku počeo histerizirati na facebooku o tome kako mu je predstava zabranjena.

Čovjek je, da se ne lažemo, objavio neistinu koju ničim nije mogao argumentirati. I od tog časa, pa sve do danas mi se bavimo isključivo egom Zlatka Pakovića, njegovim pravedničkim bijesom, čitamo screenshotove privatnih prepiski koje objavljuje po facebooku i razgovaramo o njemu i samo o njemu i o tome kako je on progonjen i zabranjen, a imao je plemenitu namjeru da oslobodi Mostar. Toliko plemenitu da ga je na kraju htio osloboditi i od mene, jer sam valjda i ja okupator, na što ću doći na kraju. I po svemu ispada da je on oštećen, a da nitko drugi nije bitan, kao da je meni savršeno to što je izminirao ideju i mogućnost predstave po romanu i kao da sam grad nije izgubio mogućnost da jedan roman o vlastitoj prošlosti i našim traumama vidi na sceni. Nakon njegove objave, vijest se počela širiti po medijima, mene ljudi zovu, ja moram demantirati tu tvrdnju, jer predstava u tom času jednostavno nije zabranjena. I konačno pišem Pakoviću ono što sam mu trebao napisati večer ranije, da ne odobravam to što je napisao, da ne želim da on radi bilo što po mom romanu više i da je bezrazložno i nedrugarski izazvao skandal koji se mogao izbjeći, da nije imao potrebu da glumi cenzuriranog čovjeka.

Štoviše, i nakon toga producenti ga pozivaju da dođe u Mostar i da se dogovorimo oko nastavka rada, nakom čega on daje slavodobitno intervju na Bljesku o tome kako mu je odobren nastavak rada po njegovom tekstu i, štoviše šalje tekst predstave novinaru Bljeska. Tada nastupa moja zadnja komunikacija s njim u kojem mu pišem otvoreno da mu ja ne dam da radi predstavu po mom tekstu na način na koji je naumio i da to više uopće me može biti tema rasprave.

Promocija romana
Foto: UABNOR Mostar: Promocija romana "14, februar 1845."

I tada Paković nastupa u svoj raskoši svog ega i sugerira mi da se se ja povučem iz projekta i uklonim svoje ime, da bi on mogao završiti. Dakle, čovjek kojeg sam ja pozvao da napravi predstavu po mom romanu u moj grad, meni koji sam se slomio da se to sve dogodi i bez čijeg angažmana i romana ne bi bilo ničega, predlaže da se povučem, da bi on na scenu postavio tekst kojeg nitko nije tražio, ni dogovorio, niti ga itko želi. Svašta sam u životu čuo, ali ovako nešto besramno nisam. I nakon toga, kad su dobili i moje i Pakovićevo očitovanje, producenti odlučuju da raskinu suradnju s njim. I koliko god sad velikih i patetičnih riječi čujemo u javnosti, o slobodi umjetnosti i progonjenom režiseru, činjenica je da mu je ovdje autor izvornog teksta zabranio da mu iskoristi roman za prvoloptaški kič. Uostalom, evo i prijedloga za razmišljanje. Neka Narodno pozorište Sarajevo koje podržava umjetnika ponudi Pakoviću da postavi samo taj njegov teksta na veliku scenu, pa da dobijemo barem jedan slobodarski grad u ovoj napaćenoj zemlji.

P.s. S obzirom da je Paković svoj tekst sam učinio javno dostupnim, napomenut ću da u završnoj sceni mog romana partizan i politički komesar Mostarskog bataljona, Remzija, inače višegodišnji igrač Zrinjskog i Salko Fejić prvi poslijeratni gradonačelnik Mostara, pucaju penale jedan drugom na Starom igralištu, fingirajući utakmicu Veleža i Zrinjskog pa zagrljeni zaključuju noć i idu prema jednom novom Mostaru. E od toga je Paković napravio ovo..

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (22)

/ Povezano

/ Najnovije