Nikola Petrić: Kako sam utrčao u zdrav život

Odmah da vam kažem, nije bilo lako. Počelo je prvo sa dužim šetnjama, a kad sam konačno pružio korak, osjetio sam polet i na drugim poljima u životu. No, haj’mo ispočetka.

Piše: Nikola Petrić

Tada sam već neko vrijeme primjećivao da nijesam aktivan kao nekada. Kretao sam se tromo, glavna zabava u slobodno vrijeme mi je bilo izležavanje ispred TV-a, i mogu reći da mi je jako prijalo nakon napornog dana na poslu. Međutim, umjesto da se od odmora osjećam energičnije, činilo mi se upravo suprotno. Nekako mi je sve bilo teže da se pokrenem i odem negde, čak i kolima. A nijesam ranije bio takav. Zvuči poznato?

U suštini, mi muškarci imamo ozbiljan problem čim se zaposlimo. Vjećina nas smatra da ima dovoljno vrjemena za sport i aktivnosti dok ne stigne prvi radni dan. Poslije toga, ekipa se rasturi, i osim ako nijesmo nešto zainteresovani za dizanje tegova po teretanama, brzo odustajemo od bilo kakvog tipa vežbi. Ja svakako nisam bio izuzetak od tog pravila, i prilično sam lijepo nabacivao kilograme ispred TV-a dok jednog dana nijesam slučajno sreo druga iz srednje. Vraćao se sa trčanja iscrpljen, ali srećan. Ja sam išao iz prodavnice i spremao se da odgledam utakmicu. Dok sam kasnije gledao igrače kako eurofrično jure po terenu, donio sam odluku da je krajnje vrijeme da se ustanem i prestanem da čekam da se konačno organizuje ekipa za basket ili fudbal. Ako mogu ovi za pare, pa mogu i ja džaba.

Isprva sam počeo samo da šetam jedno pola sata. Prvo što sam zaključio je bilo da je mnogo prijatnije šetati kada se niste prejeli za ručkom. OK, rešio sam da ukinem sebi svakodnevnu brzu hranu, i da to bude triput nedjeljno za početak. Četiri.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, hodanje je postajalo sve prijatnije, ali i suviše lako da bi bilo zanimljivo. Znao sam da teretane i ti neki novi grupni programi gde vas trener forsira, a svi ostali procjenjuju nijesu za mene. Imam dovoljno pritiska i na poslu, još mi samo fali da se mučim u slobodno vrijeme. Uostalom, trčanje me ništa ne košta – tu nema članarine, a ni zagušljivog prostora.

U početku, trebalo mi je malo dok sam našao savršen ritam disanja i trčanja. Ali, ono što mi je odmah izmamilo osmjeh zadovoljstva jeste taj osećaj slobode. Samo prava linija ispred, i ništa drugo. U običnoj majici i patikama nijesam bio ni upadljiv, tako da sam se osjećao prilično inkognito. Malo po malo, i počeo sam da trčim čak tri puta nedjeljno, i da se iskreno radujem svom treningu. Posle nekog vremena, počeo sam da osećam slab bol u koljenima, sasvim slučajno problem je nestao kada sam dobio nove patike. Patike pre toga nisam ni probao, supruga ih je kupila online, i eto potrefilo se da budu savršene.

Kako mi je sad svaki trening bio prijatniji, kilometraža je rasla. Dobro, nije to neka velika cifra, ali malo po malo, svakako sam pomjerao granice. Promjena mi je prijala, htio sam da nastavim u tom smjeru. Počeo da tražim zdravije kombinacije za ručak, a i za večeru. Nije uspijevalo baš svaki put, ali definitivno je imalo učinka. Nije mi bila potrebna vaga (ionako je ni nemam, naravno), ali je baš bilo kul lijepo se osjećati u svojoj koži. Počeo sam i da više čitam u slobodno vreme o zdravoj ishrani i korisnim efektima trčanja, što me još više ohrabrilo. Enodrfin je jedan od njih, tj. hormon sreće. To sam svakako znao, ali ono što nijesam to je da trčanje povjećava gustinu kostiju, na primjer. Ili stimulacija hormona rasta (čitaj: hormon mladosti) i povećanje mišićne mase. Umjesto dnevnih izvještaja crne hronike, usmjerio sam pažnju na članke o zdravom životu, što je nekako smanjivalo svakodnevni stres.

Malo po malo, i dogurao sam do toga da trčim u svim vremenskim uslovima, i uvijek dobro raspoložen. Jedna od najboljih stvari je što sve to zavisi samo od mene. Ja sam taj koji određuje kad, gdje, i koliko će trčati. I uvijek iznova pobjeđujem sebe sa svakim korakom dalje. Nastavljam trčati!