Nemojte odrasti, to je zamka

Johann Wolfgang von Goethe

E pa, darlings, u zadnjem “Wanderlustˮ postu iz Pariza (koji je, priznajem, duže nego planirano čekao na objavu), vodim vas nekih pola sata vožnje izvan francuske prijestolnice, na jedno mjesto – ili bolje rečeno na jedino mjesto – gdje svi možemo ponovo biti djeca. Da, da – ispravno zaključujete. Idemo u Disneyland Paris. :-)

Piše: Iza Razija Mešević-Kordić za Darlingitswunderbar.com

Moram odmah da naglasim, darlings, da posjeta “najsretnijem mjestu na svijetuˮ nije bila moja ideja. Odnosno… jeste, ali nije bila moja primarna želja. Jer ipak, moj stav je bio, da kada ste u Parizu samo nekoliko dana, zašto trošiti vrijeme na te “komercijalizirane djetinjarijeˮ, kada možete uživati u njegovoj veličanstvenoj arhitekturi, muzejima i galerijama, te francuskim delicijama. Pih!

Nda… kako sam iznenadila i demantirala samu sebe našavši se s blesavim osmijehom zakačenim “od uha do uhaˮ između vrtećih šoljica Ludog Šeširdžije, dvorca uspavane ljepotice i Space Mountaina i grozničavo na karti ovog zabavnog parka tražeći gdje se nalazi Pocahontasino indijansko selo.  No, najbolje da krenem od početka.

Naime, kao što sam vam u prethodnom “Wunderlifeˮ postu na temu poklanjanja pisala, u zadnje vrijeme radije poklanjam ugodno vrijeme, nego stvari. Pa tako znajući da moj darling ima silnu želju da posjeti Disneyland, iako ja nisam bila nimalo oduševljena idejom da jedan cijeli dan izbivamo iz Pariza (park se nalazi nekih tridesetak kilometara od grada u mjestašcetu Chessy koje pripada gradiću Marne-la-Vallée), nekoliko dana prije našeg polaska na put postavila sam mu pitanje: “Na temu poklona ‒ želiš li stvar ili doživljaj?ˮ I tako je moj darling birao jedan zreli i odrasli poklon za godišnjicu braka ‒ posjetu Disneylandu.  I znate šta? To je bio fantastičan izbor i to za oboje, što naravno nisam mogla ni naslutiti.

I tako sam onda kupila ulaznice i isplanirala dan koji ćemo “žrtvovatiˮ za boravak u “carstvu kičaˮ s okusom šećerne vate. Da – to je bila moja egzaktna percepcija Disneylanda. No, znate onu izreku: “Um je kao padobran – najbolje funkcioniše kada je otvoren.ˮ Pa tako sam i ja odlučila da odškrinem vratanca svog uma i pružim priliku Mikiju, Mini, Elzi i ostaloj ekipi. I nisam požalila.

Za sve vas, darlings, koji planirate posjetu Disneylandu ove godine, bitno je da znate da je period do 28. septembra 2016. odličan za posjetu iz više razloga. Kao prvo, trenutno na web-stranici Disneyland Paris (http://www.disneylandparis.com/en/) možete kupiti jednodnevnu kartu za cijeli kompleks (tj. za oba parka: Disneyland i Walt Disney Studios) po cijeni već od 47 eura za odrasle, odnosno 40 eura za djecu. U tu cijenu je uključen cjelodnevni, neograničeni (što znači i višestruki) pristup svim atrakcijama u oba parka (vožnje, predstave itd.). Kao drugo, iako vam ovo, darlings, može zvučati pomalo besmisleno, jedan dio atrakcija se trenutno renovira i stoga je zatvoren. A zašto je to dobro, sigurno se pitate? Pa zato što je izbor zabavnih sadržaja koje ćete htjeti posjetiti tako velik, da ćete moguće na kraju dana biti pomalo frustrirani, jer niste uspjeli obići sve s vaše liste. Na ovaj način, već unaprijed znate šta eliminisati, što vam daje više vremena da uživate u ostalim Disneyland ludorijama.

Kako doći od Pariza do ovih zabavnih parkova je druga bitna stvar. Ako se sjećate, u mom prvom pariškom postu pisala sam na temu korištenja javnog prevoza i dala nekoliko prijedloga kako bez stresa i povoljno putovati kroz francusku prijestolnicu. Naš “Paris Visite Pass – Pass transportˮ za pet zona obuhvatao je i redovnu regionalnu voznu liniju RER A koja nas je za nekih 35 min. dovela do Chessy/Marne-la-Vallée gdje se nalazi Disneyland. No, na raspolaganju su vam i druge opcije, darlings. Npr. možete koristiti specijalni autobus za transport do Disneylanda, Disneyland Paris Express, koji skuplja putnike na četiri lokacije u Parizu.

Što se tiče plana posjete, moja preporuka je da počnete s Disneylandom, a kasnije pređete u Walt Disney Studio, jer vas u prvom parku očekuje (barem po mom skromnom mišljenju) puno više atrakcija, te ćete tamo provesti i više vremena. Još jedan (ponovo čudan ;-)) savjet je da za posjetu birate dan, kada najavljuju nešto lošije vrijeme. Po mogućnosti kišu. Zašto? Pa redovi za čekanje na ulazak npr. u Space Mountain ili Twilight Zone Tower of Terror su dugi, jer je posjetilaca puno i naravno mnogo više kada je najavljeno odlično vrijeme. Par kapi kiše znači nekoliko ljudi manje i kraće redove za čekanje, a u rezultatu – više zabave.

Na dan naše posjete Disneylandu toliko je padala kiša da sam mislila da će nas nakon iskrcavanja iz voza u Chessy/Marne-la-Vallée odmah ukrcati u Noinu arku. Poslije su se padavine nešto smirile, no vjerujte, onog momenta kada smo ušli u park i čuli muziku iz starog dugometražnog Disneyevog crtića “Snjeguljica i sedam patuljakaˮ i kada nam se ispred nosa provezao voz Disneyland željeznice, a u ljetnikovcu ukrašenom raznobojnim cvijećem Šilja i Pluton u prirodnoj veličini (odnosno u ljudskoj veličini, jer ipak su oni tehnički gledano psi upravo su u naručju držali trogodišnjeg dječaka i slikali se s njim, kiša je postala potpuno irelevantna i nastupila je magija. Disneyeva magija – da, ona zaista postoji.

Ja sam se u roku od nekoliko minuta pretvorila u onu petogodišnju djevojčicu kojoj je mama na trafici redovno kupovala Mikijev almanah, koji bi, ne pročitala, već “progutalaˮ u roku od pola sata, koja je maltretirala roditelje da joj kupe crvenu majicu i žute pantalone, kako bi izgledala kao Winnie the Pooh (malo čudni stilski uzori, no… i koja se godinama nadala, da će se jedno jutro probuditi s druge strane zečije rupe i barem nakratko biti Alisa i zaviriti u Zemlju čuda.

Pariški bulevari, arhitektura, umjetnost, moda… sve je potpuno potisnuo taj osjećaj naivne, djetinje sreće i bezbrižnosti, koji me je držao taj cijeli dan dok smo obilazili atrakcije u Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland, te Walt Disney Studio. Ne pretjerujem, darlings, kada vam kažem da su me na kraju dana boljeli obrazi od neprestanog osmijeha, koji uporno nije silazio s mog lica. Vratila sam se u djetinjstvo. Zato vam ne mogu pokazati previše svojih fotografija u ovom postu (a one koje ćete vidjeti zahtijevale su intenzivno i ozbiljno poziranje, jer izgledam potpuno blesavo s tim osmijehom Češirske mačke.

Taj dan u Disneylandu mi je ustvari pokazao, kako sam se udaljila od svoje “petogodišnje jaˮ i koliko mi ona ustvari nedostaje. Gdje je ta mala, uvijek nasmijana buca s kikicama, obučena u roze od glave do pete, koja skuplja salvete, najviše voli da se igra s papirnim lutkicama i da u proljeće pravi vjenčiće od rada?

Kako je to kod vas, darlings? Kako izgleda vaše “malo jaˮ?  Čuvate li i pazite li vi još uvijek svoje “unutrašnje dijeteˮ? Mislim da bi mu se svi mi trebali vraćati puno češće i ne dopuštati svakodnevnici, obavezama, računima, rokovima, očekivanjima drugih, uskim sakoima, tijesnim kravatama… da nas natjeraju da potpuno odrastemo. Jednom je neko rekao da je odrastanje velika zamka i moram se složiti s njim. Zato darlings, zaključujem ovaj post i parišku seriju priča s jednim malim zadatkom za vas.

Pronađite ove sedmice svoje “unutrašnje dijeteˮ i napravite nešto, čemu bi se petogodišnjakinja ili petogodišnjak u vama silno radovala/o. A šta je to, možda se pitate? Pa ne znam, darlings. Morate zaviriti u sebe i “popričatiˮ s tom veselom i bezbrižnom mrvom koja sigurno čuči negdje u vama i jedva čeka da ponovo dođe do izražaja.