Nataša Gaon Grujić: Jedina ljubav

Nije ni moja porodica pobjegla od onih klasičnih pitanja, u djetinjstvu: „Gdje su ti papuče?“, do ovog,  kojeg  moj brat sluša otkako je prešao tridesetu : “Misliš li se ti ženit i pravit' djecu?“. 

Na to  pitanje  i moje uvjeravanje kako ću mu  ja čuvati djecu, moj brat odgovara: „Vi niste normalni, pa u porodici imamo sedam brakova i pet razvoda, kada se ja budem ženio biće jednom i bez razvoda.“

„Eto, ti k'o Kuduz što je rekao Bademi ne mislim se ja dva puta ženit'?“

„Jest'  ja k'o Kuduz.“, potvrdio bi.

Svaka porodica ima  dežurno dijete koje sluša, u mojoj sam to ja. Tata, kako je u penziji  i sa puno više vremena za analiziranje  života svoje djece obično mene nazove i pita:

„ Kako ti je brat?“

„Dobro je tata?“

„Ima li djevojku'“

„Ne znam tata, nazovi ga pa ga pitaj.“

„Pa pitam tebe, znaš li?“

„Ne znam.“

„Ti ništa ne znaš, uostalom nazvaću te kada budeš manje nervozna.“

„Ali nisam nervozna.“

„Jesi, znam da jesi.“

„Dobro stari jesam.“

„Kakvo je kod vas vrijeme?“, pitanje kojim prikada razgovor o mom bratu.

„Lijepo“

„E jest ti odgovor.“

„Ne znam tata šta hoćeš da ti kažem, vlažnost vazduha, maksimalna dnevna temeratura...?“

„Eto vidiš da si nervozna, čujemo se sutra.“

Kada se moj tata oženio po drugi put, nisam znala  da ću dobiti istinske, iskrene prjatelje, da ću dobiti porodicu. Dobila sam čika Misu i teta Mikicu.   

Od čika Mise i teta Mikice, koji su me „usvojili“  i drugima  predstavljali kao svoje dijete, naučila sam šta je ljubav i brak. Njih dvoje je doživjelo 50 godina braka.  Iz ljubavi prema svojoj ženi čika Miso je išao, kako bi on objašnjavao, na baštu, tačnije u vikendicu. Bio bi beskrajno sretan kada bih, nakon posla, došla po njih i odvezla ih kući. On je centar grada nazivao civilizacijom. Teta Mikica je sve vrijeme naše vožnje od Miševića do centra grada ubjeđivala čika Misu da je vikendica na divnoj lokaciji, sa svježim zrakom koji je dobar za njihovo zdavlje, a čika Miso je šutnjom ignorisao njene navode. Ipak, niko  njemu nije znao skuhati tako ukusan ručak kao teta Mikica. Ona se, opet,  šišala i nosila frizuru koja se njemu najviše dopadala. 

Ujutro bi sjedala uz njega našminkana i sa bisernom ogrlicom oko vrata, dok su pili kafu i čitali novine. Nakon što su se dnevne novine pročitale, teta Mikice je rezala najzanimljivije naslove. Vodio je čika Miso brigu o svemu, o najboljim jajima na pijaci, najboljem mesu u Tržnici. Znale su ga prodavačice iz obližnjih malih prodavnica sa kojim bi rado pričao. Bio je strpljiv čovjek, pa je puštao da teta Mikica priča priče u koje je uključivala brojne sporedne likove, tako da više nisam znala na šta trebam obraditi pažnju, na one aktere priče sa samog početka,  ili one koje je teta Mikica naknadno uključila. Tada bi je čika Miso prekinuo i rekao: „Zaplet Mikice, vrijeme je za zaplet u priči.“ Dok je jedno jutro kuhala kafu za njih dvoje, gledao je svoju ženu sa kojom je dijelio cijeli život i rekao: „Mice, što si ti lijepa žena.“ Zbog nje je  išao na  izložbe i u pozorište, mada mu u posljednje vrijeme ljudi nisu prijali. Možda je on osjetio, ono što niko drugi nije,  da će nas ubrzo napustiti, i napustio nas je.

Danas gledam kako teta Mikica kao  ponovo uči  živjeti. Nastojim da je obiđem, a ona me uvijek, na vratima, isprati   sa istom rečenicom:“Nemojte me otavljati samu.“ Nije sama, ima teta Mikica djecu, setru,  ima unučad, ali je usamljena. Ostala je bez njihovih  uhodanih  dnevnih rutina ponavljanih u isto doba dana. Ostala je bez prijatelja, ostala je bez ljubavi svoga muža koja je bila nježna, lijepa, snažna. Pedeset godina, uz one normalne bračne svađe, nisu poželjeli nikoga osim jedno drugo. Danas je ostalo samo pola od onolike ljubavi. Nakon moždanog udara, u bolnici, uz otežen govor, sa puno napora da ono što izgovara žvuči jasno, rekao je čika Miso  svojoj djeci:“Čuvajte mamu.“, a ja sam tada u hodniku Opće bolnica pomislila – Da li ovakve ljubavi još uvijek postoje?

Jutros sam se čula sa bratom, rođendan mu je. Tata me danas nije pitao: „Misli li se on ikada oženit'?“, ali ako se ikada moj brat oženi, voljela bih da ima ljubav i brak baš kao teta Mikica i čika Miso....valjda ipak takve ljubavi još uvijek postoje.