Nataša Gaon Grujić: Djecu vam ne dam!

Na našem spratu, četvrtom, bila su tri stana, a ulazna vrata stanova bila su obojena u različite boje.

„Špijunka“ na vratima dopuštala je da se jasno vidi šta rade komšije preko puta. U tom stanu su stanovali čika Hamo, Crna, tako su je zvali zbog boje kose, i Nino.

Piše: Nataša Gaon Grujić

Nino i ja smo ista generacija, mada je dugo bio bliži s mojim, pet godina mlađim bratom. Nisam imala osjećaj da sam mu, čak niti, komšijski draga. Uvijek mi je govorio da sam podbuhla od plača, što je, djelimično, bila istina, jer su moji pubertetski dani bili ispunjeni nesretnim ljubavima i suzama.

Zbližila nas je 1992. godina, vjerovatno najviše onaj dan kada sam ja sa ostatkom komšiluka provela 12 sati u podrumu, onaj dan kada su, a ja ne znam ni po čijoj komandi, zaneseni partizanskim filmovima u kojima se uvijek na juriš pobjeđivalo i u kojim su letjela tijela Nijemaca, a poginuo bi tek poneki partizan, mladići krenuli da osvoje kasarnu.

Verica je tu noć provela sa bebom u rukama, kretala je svoje tijelo u jednoličnom ritmu, tako smirujući bebu, a, mislim, više sebe. U istom ritmu ponavljala je rečenicu: „ Samo da se vrati živ, samo da se vrati živ..“. Njen muž se nije vratio.

Ne znam zašto se čovjek osjeća sigurnije po danu, dan ili noć - rat je, ali eto, s jutrom smo svi izmigoljili iz podruma i stali na ulazna vrata od haustora. Ja sam izašla ispred haustora. U daljini sam vidjela Ninu, potrčala sam svom snagom prema njemu i zaglila ga, a i on mene. Više nismo bili djeca, više nismo bili samo komšije, mi smo postali u jednom trenu – prijatelji.

Vrata od našeg stana nikada nismo zaključavali. Nino je znao da je kod nas mogao doći kada god poželi. Mogao je doći sam, mogao je doći s prijateljima. I dolazio je, uvijek, nakon linije i granata. Uvijek ga je pratio težak miris zemlje, kiše i krvi, koji je pokušao oprati sapunom iz humanitarne pomoći.

Te 1995. mi je rekao da odlazi. Pokušala sam ga ubijediti da ostane, ali je rekao: „ Neka te, ne se*i, ja sve vidim!“ . Otišao je u Francusku.

Svake godine Nino ljeti dođe u Sarajevo. Ove godine je poveo dva prijatelja iz Francuske. Kada se vidimo uvijek se „počastimo“ pozdravima - ja njemu: „ Gdje si slone?“, on meni: “Gdje si uplakana?!“. Samo na ovim prostorima grubim riječima pokažeš nježnost, naopako, al' tako je. Upoznasmo mi te Francuze, kao bit ćemo fini pa pričati na engleskom.

„Sada će doći još jedan moj drug.“, rekao je Nino

„Je li i on Francuz?“ upitah i nakezih se.

„Nije, naš je, ti ga znaš, dolazio je sa mnom kod tebe u ratu, čuj jel' i on Francuz?“

I došao je, ali ja ga nisam prepoznala i bilo mi je neprijatno. Nino je rekao da je to zbog toga što ja želim zaboraviti rat što je sasvim moguće.

Na stolu je bio popriličan broj praznih boca od piva kada je došao Ninin drug. Što je bilo više boca, to smo mi sve manje pričali na engleskom, a Francuzi se nisu bunuli.

„ Šta ti piješ?", pitao je Nino prijatelja

„Već 20 mjeseci ništa, mislim nije ono vjera i to, nego, eto, liječim se...“, odgovorio je.

Nastala je neprijatna tišina za stolom, što zbog iskrenosti zbog koje poželiš da se nisi našao za tim stolom i s tim saznanjem, što, eto, što čovjek ne zna šta bi rekao. Francuzi svako ništa nisu razmijeli.

„Pa, super, bitno je da si odlučio“, ja, kao, prekinuh tu tišinu.

„Kako si ti meni pametna...“, nastavio je Nino i svi smo se počeli smijati, a onda smo neizbježno pričali o ratu.

Nino je spomenuo i našeg druga koji je poginuo i vratile su se sve slike tog lijepog mladića i naših pogleda. I moje odluke da želim biti njegova djevojka i kako ću mu to reći kada se vrati, a nije se vratio. I kako je Nino došao da mi kaže da ga više nema, i kako sam otišla kod njegovih roditelja koji su izgubili sina jednica. Ninu sam godinama molila da me odvede na Lav da ga nađem i oprostim se i da mu kažem ono što nisam uspjela izgovoriti, a Nino nije mogao; kao da bi tada priznao sam sebi da ga zaista više nema.

Gledala sam u njih dvojicu, pa u bezbrižne Francuze. Gledala sam ih kako se smiju dok pričaju.

Dugo smo se grlili na rastanku. Ja sam Ninu zagrlila jednako čvrsto kao one '92. Dva ratna druga su se zagrila, ja sam se odmakla i okrenula glavu da ih ne gledam, pa su, umjesto riječi, potapšali jedan drugog po ramenima. S Francuzima sam se rukovala, i svako je, opet, otišao na svoju stranu...

Došla sam kući. Nisam mogla spavati. Čekala da svi moji zaspu da mogu, na miru, plakati. Plakala sam, jecala i tresla mi se duša, zbog Nine koji ne živi ovdje, zbog 20 mjeseci bez alkohola, zbog svih tih trauma, zbog i zauvijek izgubljenih života i naših, koji lebde negdje između nekih vremena koje zovemo prije, za vrijeme i poslije rata. U sebi sam rekla – prokleti rat, rekla sam i j... ti rat i što pripadam ovoj generaciji što pamti, i što su nas izdali, i što su nas prodali... I što nam djecu truju i što su veliki opet spremni neku novu djecu slati na kasarne i u rovove i što bi i njih izdali i prodali i što...

Nino se povremeno javi s kratkom upitnom rečenicom “Đe si podbuhla, šta ima?”. Na Facebooku mu vidim dijete, isti je on. Crna, njegova mama, živi između Sarajeva i Pariza, čika Hamo čeka sina i unuka u Sarajevu.

Moja djeca danas imaju godina kao ja te 1992. i čvrsto sam odlučila – njih vam ne dam!