Moja propala metoda brojanja do tri

U mom rječniku, to je najteži dio vaspitanja djeteta.

Piše: Marija Hudolin na blogu motherhud.com

Nekada ne (davno), disciplinovanje djece bilo je bolno u svakom smislu. Tada je važila ona izreka da je batina iz raja izašla, a djeca su čak mogla da biraju iz ponuđenog arsenala: šiba, kaiš ili varjača.

Onda je došao period „renesanse“ roditeljstva kada su se čitale knjige i uputstva kako vaspitati djecu različitim vaspitnim metodama. Naravno, bez kažnjavanja. Ubrzo su shvatili da takva vrsta disciplinovanja zahtjeva mnogo vremena, strpljenja i razgovora s djetetom, pa ne (svjesno) postadoše zagovornici teze da djeci treba dozvoliti da rade šta žele i dati im apsolutnu slobodu i prava. A danas!? Danas nam se sve to vraća. Normalno je da u vaspitavanju pravimo greške, i da svako od nas određuje kako će odgajati dijete.

Kroz moju, relativno kratku karijeru mame, shvatila sam da vaspitanje djeteta počinje od analize samog sebe kao roditelja. Kada sam dovela sebe u red, počela sam da analiziram moje ophođenje prema djeci i onda ponašanje samog djeteta. Oni će naučiti kako treba da se ponašaju ako im kažemo ili pokažemo kako. Iz petnih žila se trudim da oslušnem dijete da bih razumjela šta stoji iza njegovog nezadovoljstva i kako da mu pomognem. Treniram se da budem mudar roditelj, i svakodnevno učim s njima dok ih vaspitavam.

Psiholozi kažu da je jednostavnije u odnosu na jedno, ili možda dvoje, kontrolisati više djece i to zbog psihologije grupe. Odnosno, da je masom lakše upravljati nego pojedincem.

Vodeći se ovom teorijom, često sama sa svojih četvero idem u kupovinu.

Moram da se pohvalim da je nama organizovanost jača strana. Možda djelujemo malo hektično, ili izgledamo da smo svi ponekad u rasulu, ali kada imate mnogo djece tačno se zna ko šta radi, šta je čija obaveza i koji nam je dnevni plan. Svaki novi član nema drugog izbora nego da se prilagodi.

Jedne kišne nedjelje ostavila sam supruga da gleda Formulu 1, a ja sam sa djecom otišla do shopping centra kako bih kupila rođendanski poklon za prijateljičinu kćerku. U autu smo se dogovorili da nećemo danas ništa drugo kupovati osim poklona, ali i da oni mogu da dobiju male igračke koje se nalaze pored kase. Dogovor je pao, i kao najponosnija mama najbolje djece na svijetu uđoh s njima u prodavnicu igračaka. Tu je nastalo opće rasulo.

Ovo troje što hodaju već su bili ispred polica s igračkama, samo je beba ostala pri našem dogovoru (vezana u kolicima).

„Mamaaaaa vidi ovo, hoćeš mi kupiti? “, i tako sa tri različite strane prodavnice. Mahnula sam im da dođu do mene,  i sa još uvijek smirenim glasom podsjetila ih na dogovor iz auta. „Ali mamaaaa molim teee“.

Ovo je onaj momenat kada znate šta ne treba, ali ne znate šta treba da uradite! Djeca vrlo lako osjete gdje šta prolazi, kod koga je kakav oblik ponašanja prihvatljiv. Znala sam samo da moram biti dosljedna svog stava.

Da li ste ikada doživjeli da vas dijete izludi u prodavnici kada ne želite nešto da mu kupite? A da li ste ikada doživjeli da vas troje djece u isto vrijeme izludi u prodavnici kada ne želite nešto da im kupite? Ja jesam!

Imam tri izbora. Da ih pustim da vrište i svi će pomisliti kako su mi djeca nevaspitana, da ih lupim po dupetu i riješim problem kratkim postupkom, ili da budem „savršena mama“ kojoj se to nikada ne dešava, i da im kupim sve što žele!

Sada je najbitnije da ostanem mirna i sabrana, da me ne izbace iz cipela. Znam da nije svaka situacija za kaznu, a ni za prijetnju.

Bilo je i tih dana kada se iznerviram i počnem da se derem. Taktika deranja nije dugo trajala,  jer što sam bivala glasnija to su me oni manje čuli. Deranjem nisam ništa postigla. Ali nije jednostavno, jer kada oduzmete sve ove roditeljske metode odgoja, ne ostaje vam previše.

Čučnula sam, gledala ih pravo u oči  i upotrijebila svoju uspješnu taktiku brojanja do tri. „Brojim do tri, da ste prestali i vratili igračke na police!“ „1,2,3“, i onda čujem jedno od njih nastavlja: 4,5,6, i to na engleskom!

Zacrvenila sam se od stida, željela sam samo da nestanem sa lica mjesta. Činilo mi se da se osjećam kao bespomoćna mama koja zapravo nema pojma šta radi. A, nije tako.

Nekako smo došli do auta. Plaču oni, a plače i beba, jer oni plaču.

Nazvala sam supruga, koji je za razliku od mene „neuspješne“ mame koja je promašila životni poziv, bio dobro raspoložen, jer je „Mercedes“ tim pobijedio. Smirivao me je i rekao da pretjerujem. Oni su samo djeca koja ponekad ispituju granice i ne odustaju tako lako bez „borbe“.

Dok smo se vozili kući, svi su se smirili i zaspali u sjedalicama, a ja sam samo razmišljala. Koji su to unutrašnji dječiji motivatori zbog kojih oni ne žele da slušaju, inate se i imaju ispade nezadovoljstva. Sjećam se da su moji roditelji često prepričavali dogodovštine iz mog djetinjstva. Kažu da sam znala da legnem na sred ulice ako nešto nije bilo kako ja želim.

Ljudi često misle kada imate puno djece da sve znate i vide vas kao bolju ili uspješniju. Ja rastem sa svojom djecom, oni su me naučili toleranciji, strpljenju, požrtvovanosti i odgovornosti. Učim i da se izborim s ljutnjom i strahom. Ovi mali dobri ljudi jesu razlog što sam pronašla novu dimenziju ljubavi, koja briše sebičnost do svemira i nazad, i tako 100 puta. (ovo je definicija moje djece kada ih pitam koliko me vole).

Moja taktika brojanja do tri se završila neslavno. Danas, umjesto da brojim do tri, ja u sebi odbrojim do deset. Osjećaj je odličan kada uspijete sebe da iskontrolišete.

Roditeljska je odgovornost da postavimo granice, jer djeca u tom uzrastu nisu u stanju da ih prepoznaju samostalno. Ali moramo prestati djeci da postavljamo zahtjeve koje ni sami nismo u stanju da ispunimo. Često očekujemo od tih malih mozgova da se ponašaju bolje od odraslih. Zamolite ih fino,  i ne biste vjerovali kako reaguju na lijepu riječ bez naređivanja. Više ih slušajte, i jasno govorite šta očekujete od njih. Budite dosljedni vašeg stava, jer za svako NE mora postojati objašnjenje. Postavite sebi pitanje: „Da li će moja disciplinska mjera pomoći mom djetetu da nauči granicu!?“

I na kraju, možete u svemu da budete štedljivi, samo ne u ljubavi!

Dok sam pisala, pala mi je na pamet rečenica mojih roditelja: „Dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem!“ Hm, mislim da ću je ipak sačuvati za one ozbiljnije, tinejdžerke dane!