I dalje nije dobar trenutak i nisam spremna, ali mama sam!

Piše: Ella Dvornik, iamella.com 

On polako gazi u 40-e, a ja još nemam ni 25. Zašto se on zabavljao kroz svoje 20-e i 30-e, a ja ne mogu? 

S vremenom, kako se pokazalo da smo u ozbiljnoj vezi, to mi je bio duh na ramenu koji me pratio. Voljela bih imati djecu s njim, al opet ne bih voljela da on ima 50 godina kad mu se rodi prvo dijete. A i kasnije je možda napornije prolaziti kroz sve to. Meni je taman karijera na uzlaznom putu, i sad da imam dijete… Sve bi se usporilo.

Nije bio dobar trenutak. Nisam bila spremna.

2015. 

Prijateljica me zove da mi kaže da je trudna. Apsolutno sam šokirana. To mi je prva trudna prijateljica. Šta će joj se desiti? Oće sad propast u zemlju? Oće povraćati? Kako će izgledati s trbuhom? Ima 10 kila s krevetom. Kako će ona s djetetom? Milijun pitanja. Te iste godine se vidimo na cugi.

Ona dolazi s bebom. Gledamo se onako čudno, ja gledam u bebu. Slatka mi je, al nije sad da sam preoduševljena djecom, da budem iskrena. Ona me zamoli da ju primim i da se slikamo. Nezgrapno uhvatim tu toplu djetetinu i jedva čekam da okine sliku da joj mogu vratiti dijete. Ne vidim se nikako da držim dijete ili guram kolica.

Nije bio dobar trenutak. Nisam bila spremna.

2016.

Baby boom među prijateljima. Svaki mjesec druga osoba je trudna. Svi poziraju sa svojim trbusima za fejsbuk i pišu nekakve cheesy izjave. Počelo je! Bit ću jedna od onih koja ode na kavu i sluša o pelenama i kolicima.

Šta im je?

Zašto su se toliko ‘’potrudili’’ svi ove godine? Nema šanse da sad budem trudna. Putujem svaki mjesec, taman mi je krenulo, dobivam nagrade, zovu me po cijelom svijetu. Da sam trudna, morala bih prestati i onda bi me netko drugi prešao. Prolaze me trnci razmišljajući samo o tome. Postajem paranoična, čim mi zakasni malo menstruacija, počinjem misliti o najgorem.

Nije bio dobar trenutak. Nisam bila spremna.

2017.

Nakon tjedan dana uživanja na Jamajci, sjedimo na snježnom Manhattanu u Air B’n’b-u nekog gay para. Uređeno je do svakog detalja, vidi se da je uređivala muška ruka s dozom feminizma. Snijeg nam je do koljena, ne možemo ni izaći iz zgrade,  provjeravamo da li će nam otkazati let za Beograd ili ne. U glavi cijelo vrijeme vrtim neku sliku o trudnoći i odmahujem rukom. Dolazimo u Beograd, jedemo i pijemo cijeli tjedan, uživamo ko nikada. Beograd je gurmanski raj. Dolazimo u Zagreb i mene opet hvata panika, da mi kasni menstruacija. I čekala sam. Mislila sam, ma to je od puta, od stresa, pa kasni. Ali meni nikad ne kasni. I nakon dva tjedna saznam da sam trudna i život mi prođe pred očima. 

Osjećala sam se krivo što nisam plakala od sreće i ne znam što, kad postoje ljudi koji djecu ne mogu imati, ali to je ironija života, zar ne?

Porod mi je iskreno oduvijek bio odvratan u bilo kojem obliku. Činjenica da raskrečenih nogu ležiš ispred 10 ljudi i rastvaraš se da ti izađe drugo ljudsko biće, mi je bila apsolutno degutantna i nehumana. Nisam se mogla zamisliti u toj situaciji. Možda djetinjasto nekima zvuči, ali iskreno tako sam se osjećala i razmišljala. Nije se ni sad promijenilo ako vas zanima. 

Iako sam se trudnoće i poroda užasavala, i trudnoća i porod su mi bili apsolutno fantastični. Kao da mi je svemir namjerno to servirao na brutalno genijalan način, da sad da me netko pita, ponovila bi taj nehumani degutantni čin bilo kada.

Nije li život smiješan?

Ispitivala sam mnoge kad su rodili, ‘’kakav je osjećaj kad napokon vidiš tu bebu?’’ – ali mi nitko nije dao odgovor koji sam tražila. Svi su odgovarali  ‘’Pa, čudno’’. Ja sam uvijek mislila da je to ljubav na prvi pogled - tako su govorili. Zaista je čudan osjećaj. Devet mjeseci gradiš drugu osobu, a ne znaš ništa o njoj. Ni što voli, ni kakva će osoba biti, kako će izgledati, koje interese ima, je l' loša ili dobra, ali si već programiran da ju voliš. Sad da pišem o cijelom svom porodu trebale bi mi četiri kolumne, pa ću preskočiti na dio kada sam vidjela Balie. Ne sjećam se Balie kad je izašla na svijet, ali se sjećam drugi put kad sam ju vidjela - kad su je doveli u sobu. Bila je žuta i imala je kose oči.

Ošamućena od lijekova (valjda) na sekundu sam zaboravila da sam rodila, i moja prva reakcija je bila"čije je ovo dijete?". Mislila sam da su mi doveli tuđu bebu ono čisto kao da vidim. 

"Azijat?" - pomislila sam.

I onda mi je došlo iz gu*ice u glavu. To je Balie. Primila sam ju i pokušala se skoncentrirati na njeno lice.

Bila sam apsolutno šokirana. Prvi put vidim što je bilo u meni. Sve sam proučila, nos, usta, oči… Bujnu kosu. Bila sam fascinirana njenom pojavom. Nema je, pa je odjednom tu.

Nisam imala onaj osjećaj koji sam mislila da ću imat. Nije to bilo nešto što su drugi objašnjavali. Možda su mi krivo objasnili. Meni je to bila apsolutna fascinacija. Mali čovjek, ruke, noge, oči, koža, kosa, miče se i diše – wow ja sam to sve stvorila! Ja sam zakon. Nisam ni znala da to radim, samo se dogodilo, apsolutno briljantan multitasking mojeg tijela. 

Osjećala sam se ponosno. Osjećala sam se kao da je jedan dio mog života gotov i da sada mogu što god hoću. Znala sam oduvijek da ću jednog dana biti super mama. Znala sam to jer se i o svojim kućnim ljubimcima brinem kao o kraljevima. Ne mogu podnijeti da ikome išta fali, i kad odem na put stalno mamu gnjavim da mi šalje fotke mojih dlakavca. Baš sam zaštitnički nastrojena prema svemu. Ali eto… 

Nije bio dobar trenutak. Nisam bila spremna.

Život je uvijek nosio nešto iza ugla, i ja nisam bila spremna na toliku obavezu. Znam da ima vas koje ovo čitate i isto tako mislite. I točno znam o čemu razmišljate, i znajte da ste u pravu, ali znajte i da niste u pravu. 

Ja sam toliko sretna što se to desilo tako kako se desilo, jer tek sada otkrivam neke nove stvari u životu, i ne samo to, više se ne osjećam kao da tražim pravi trenutak. Mislim da je duboko u podsvijesti to jako veliki teret. Cijelo vrijeme težiš nekom savršenstvu da bi mogao u miru donijeti život na svijet, ali taj trenutak možda ne dođe nikad, a možda dođe aIi kasno.

Moj život je meni baš bio taman. Imao je svega dovoljno. Najviše sam voljela svoju slobodu i spontanost. Znala bi otić na kavu u 11 s frendicom i zaružile bi po svim mogućim kafićima do 22 navečer. Mogla sam otić na aerodrom i kupit kartu i otići negdje bez veze, bez da planiram. Mogla sam doć doma trijezna ili pijana… Nahranit mačku i zeca nije teško ni u jednom stanju. Nisam morala unaprijed planirati, mogla sam izaći iz kuće u bilo kojem trenu, bez apsolutno ičeg u rukama, i mogla sam se vratiti doma kad mi se prohtjelo. 

Sad je sve to prošlo.

I sad sjedim doma i leđa me bole od dizanja moje bebe od 10 kila. Dižem se u 5 ujutro, kosu operem jednom tjedno. Gledam neke svoje prijateljice na storyjima kak jedu i piju u svakakvim restoranima, ide se okolo, ja još uvijek nosim iste traperice, u dućan idem s jednom lećom u oku i s jednim okom našminkanim jer sam zaboravila.

Odem s autom do dućana kraj kuće, a razmišljajući se odvedem do Remetinca!? Nekad se pogledam u ogledalo i pitam se 

"Tko si ti ?’’ – i sve mi to toliko bude smiješno da se znam nasred ceste nekad nasmijati na glas. 

I nije dobar trenutak i još uvijek nisam spremna, ali ja zaista vjerujem da život zna točno što ti treba u kojem trenutku. I ako ne znaš donijeti odluku ili si na raskrižju i ne znaš di skrenuti, život će to sve odlučiti umjesto vas.

Ja sam bila na jednom raskrižju takvom, i ajmo reć da mi je trudnoća predodredila put. I ako mislite da će vam dijete ograničiti slobodu i život kakav ste imali prije, APSOLUTNO ste u pravu. Zaboravite sve piz*arije jer dijete će vam to zamijeniti, ali ne zauvijek. Jer dijete može svugdje s vama, a i vi se možete prilagoditi, a i ono će odrasti, i vi ćete odrasti i sve će to nekako biti smiješno. I ljubav prema djetetu je zaista bezuvjetna, ako ništa samo zato što uvjete ne možete postavljati.

Oni dođu kad žele i budu kakvi žele, i koliko god bili nespremni i koliko god loš trenutak bio, svejedno to dijete voliš. Biti mama je apsolutno zastrašujuće, čudno i nenormalno, ali je i jako kul. Svaki mjesec ćete biti fascinirani svojim remek djelom i naravno svojom sposobnošću da ga održite na životu. 

I samo želim završiti ovu kolumnu jednim novim saznanjem. Tek sad kad me Balie izmori od njunjanja i hranjenja i buđenja u 6 ujutro, cijenim to što se moja mama derala na mene u pubertetu.

Sorry, mama! Volim te!