Davor Nenadić: Posljednji pozdrav pedijatru Prohiću, doktoru za malu raju

Piše: Davor Nenadić, Facebook

Bio sam mali krhki dječak. Vazda bolešljiv i vazda mi je nešto falilo. Dobijao sam upalu pluća kad god ko prođe pored stana u Maršala Tita 3. Pa se nakašlje, i sljedeće što znaš – ja bolestan.

 Pa me mama izmjestila kod bake i dede na Koševo. Ali i tu sam bio bolešljiv. Meni se čini kad god ko kihne na liniji 17 – Park-Jezero, ja bih se razbolio, a ako neko kihne na liniji 21 Park-Jagomir, meni je upala pluća - garant.

I onda kad sam bio mali, možda jedno 3-4 godine zovne meni mama dr. Prohića, presluša on mene, šta je rekao – pojma nemam, ali se odlučio da mi "zaždije" injekciju.

Tu ti mene okrenu na leđa i dr. Prohić meni "zaždije" jednu. Dobro se sjećam kao jučer – u lijevi „guz“. Zaboljelo pravo, i onako, u pola procedure, ja uz vrisak kukanje i plakanje izvalih i čuveno: “Je*** ti mater”. Dr. Prohić velikodušno, uz završavanje procedure, izgovori legendarno: ”I ja tebi, sine, i ja tebi…”

Dr. Prohić je genije bio i ostao. Ništa mu nije bilo teško za djecu, a šta je znao o nama to dragi Bog zna. Letio je kad niko nije htio i sva vrata su mu bila otvorena. Ili ih je sam otvarao.

Znao sam mu kćer, vršnjakinju moje sestre. To je bila boginja, a ne djevojka, prelijepa. Momci su se okretali za njom i šlajfali asfalt ispred Maršala Tita broj 3, prvi sprat. A Samir, sin, je bio vazda genijalčina, neviđenih razmjera. Genije jeste, bio je mlađi, ali ne i odbačen. 

I sad je došao dan da kažemo: “Zbogom doktore”. E, vala, neću, iz inata. Kad god da uđem u Maršala Tita, sada 5, proći ću pored tih vrata i vidjeti Prohu, i njegovu žurbu da nekom pomogne. Vidjet ću njegovu ajkulu SA 410-00 u dvorištu kako se parkira. I Šenera Bajramovića kako je parkirao nekakvo sportsko auto u dvorištu samo da iznervira doktora da se parkira lagano. E neću ga, vala, žaliti.

To nije čovjek za žaljenja. To je čovjek za slavljenja dok god je nas koji ga se sjećaju. Doktore moj, samo ti nastavi. Sve si prošao i sve si vidio. Garant ćeš si naći put i na tim drugim stazama, a dotle – volim ja tebe, puno. Zbogom doktore velike duše...