Husein kapetan Gradaščević, bosanski princ

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prije sto devedeset godina, 12. septembra 1831. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu Bošnjaci su slobodno i samostalno izabrali, imenovali i postavili Husein kapetana Gradaščevića za valiju, gospodara Bosne.

Bosna je tim činom postala suštinski samostalna ali ne i nezavisna budući je i dalje priznavala vrhovnu vlast sultana.

Trending

Riječi supruga nastradale žene (35) u Novom Sadu rasplakale Srbiju: 'Ovo je prokleta sudbina'

Tom činu je prethodila vojnička pobjeda bosanskih snaga protiv osmanske/sultanove vojske na polju kod Prištine.

Piše: Šaćir Filandra, profesor na Fakultetu političkih nauka

Sam čin inauguracije Husein kapetana u zvanje bosanskog vezira i gospodara izveden je u slavljeničkoj i svečarskoj atmosferi na način da su mu narodni prvaci dali prisegu nakon što su uzeli abdest i položili ruke na Kur'an. Ovo je bio vrhunac ali i početak kraja Pokreta za autonomiju Bosne u prvoj polovini 19. stoljeća. Podsjetimo se, Bošnjaci su za sebe tražili samo ono što je sultan već ranije obećao i dozvolio Srbiji, autonomiju i samostalnost uz priznavanje njegova autoriteta. To što je tada Srbija protežirana u odnosu na Bosnu bila je stvar osmanskih interesa, a ne neke ljubavi.

Ovaj bosanski protodržavni pokret, bez obzira na njegov neslavni kraj, svjedoči da su Bošnjaci u doba evropskog proljeća nacija valjano razumijevali svoju zemaljsku, domovinsku, nacionalnu i političku poziciju te da su za svoju zemlju bosansku samo htjeli priznanje, slobodu i ravnopravnost. Neuspjeh Grdaščevićeva pokreta značio je poniranje bosanske političke misli i bosanske političke samosvijesti, blijeđenje i zatiranje autentične bosanske kulture sjećanja sve do devedesetih godina 20 stoljeća kada se u povoljnom povijesnom kontekstu ideja bosanske autonomije realizira kroz samostalnost i nezavisnost bosanskohercegovačke države. Rodno tlo današnje Bosne i Hercegovine je u ideji i pokretu Gradaščevićeve generacije. Zato ga se sjećamo i zato smo ga se dužni sjećati!

No, ovo su samo manje više svima poznate historijske činjenice. Pitanje je šta one danas nama znače i kako se mi prema njima odnosimo. Šta je s našom, prije svega bošnjačkom povijesnomn vertikalnom, kako mi sebe danas razumijevamo, odnosno definiramo? Ako je o tome suditi po našem odnosu prema Husein kapetanu, jer ovaj tekst posvećujem sjećanju na njega, čije kosti i sada leže na jednom istanbulskom greblju, budući da nismo imali pameti prenijeti ih u zemlju i podići mu zaslužno turbe, mi smo još u stanju svojevrsne smetenosti i dezorijentiranosti. To turbe je moglo biti, a i još može biti, simbolička tačka našeg bosanskog uspravljanja, prvog, velikog i značajnog čina nakon pada našeg srednjevjekovnog kraljevstva.

A to kraljevstvo, kojeg se kao savremeni Bošnjaci skoro i ne sjećamo, koje niti istražujemo niti svojim smatramo, čije se heretičnosti i kršćanskog duhovnog karaktera skoro pa stidimo, kojeg se sjetimo samo kada ga naši Drugi prisvajaju sebi, još je bolnija tačka u našoj kulturi sjećanja. Osmanskim osvajanjem Bosne naši preci ostali su bez svoje države, bez slobode, dostojanstva i samostalnosti. Zapitajmo se da li današnji Bošnjaci, bosanski muslimani više obilježavaju i žale smrt bosanskoga kralja i kraj svoga kraljevstva ili slave dolazak osmanske vojske i vjere islama? Ovo pitanje ostavljam otvorenim za svakog čitaoca ponaosob.

U oba slučaja, i kod Husein kapetana i kod pada Bosanskoga kraljevstva, radilo se o krajnje specifičnim, neponovljivim povijesnim kontekstima, događajima koji su nastali u posebnim, davno završenim povijesnim okolnostima te je svako njihovo razumijevanje iz savremenog konteksta podložno instrumentalizaciji i ideologizaciji. Činjenica je da se u oba ova slučaja radilo o sukobu bosanskih ljudi, predaka današnjih Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata s osmanskom vojskom, pretcima današnjih Turaka. U oba slučaja Bosanci su bitku gubili, a što je imalao dalekosežne učinke na njihove živote i status njihove domovine.

No, ovo je završena povijest. Ona nas danas ne priječi da svoju kulturu sjećanja razvijamo shodno vlastitim, bosanskim, domovinskim, zemaljskim, patriotskim interesima i razvijanje takve kulture sjećanja ni na koji način savremene Bošnjake, u ovom slučaju, ne konfrontira sa savremenim Turcima. Kao što na, na primjer, sa današnjim Hrvatima na konfrontira činjenica protjerivanja desetina hiljada Bošnjaka prije Karlovačkog mira s prostora današnje Hrvatske. Naprotiv, ovakva kultura sjećanja bošnjačkoj strani bi davala na dignitetu i samosvijesti, kako u realciji s prvim prijateljima, što su nam danas nesumljivo Turci, tako i sa cijelim okruženjem.

Povijest se može adaktirati samo kroz govor, riječ povijest dezavuira, javnost kazivanja oslobađa nasljeđe negativnih naboja, razgovorom i diskursom djelimo saznanja ali i doživljaje dajući primat sadašnjosti nad prošlošću.

* Šaćir Filandra je bosanskohercegovački sociolog. Bavi se bošnjačko-muslimanskim temama, bošnjačkom povijesti i identitetom

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba