Roditeljstvo / Dženana Husremović: Kako smo postali roditelji sportaša

22. 05. 2016. u 07:40:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 9

Mnogi roditelji susreću se s brojnim izazovima kada dijete trenira neki sport. Psihologinja Dženana Husremović i majka troje djece, sačinila je ovaj kratak priručnik na ovu temu.

U tekstu se susreću  njena lična iskustva roditelja, kao i dostignuća struke. Ukoliko ste roditelj školarca, ovo je tekst za vas. 

Piše: Dženana Husremović, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

„Dobar dan, mi smo roditelji sportaša“.

Ova rečenica nam nije bila ni na kraj pameti kada smo odlučili uključiti dijete u sportske aktivnosti. Mi smo čvrsto vjerovali da su sreća  i osjećaj samoostvarenja snažno povezani sa znanjem. Naše prvo dijete je tipičan produkt dvoje ljudi koji vjeruju u znanje. Ali,vjera u znanje kao izvoru sreće ozbiljno se poljuljala sa dolaskom drugog djeteta. Vidjeli smo da, bez obzira na njegova postignuća, on nije bio sretan niti je vjerovao u sebe. I tako smo počeli tražiti prostor u kojem bi se on mogao dobro osjećati. Sada za sebe kažemo – mi smo roditelji sportaša. Puno toga smo prošli u zadnje četiri godine. Bilo je tu i lijepih i manje lijepih stvari. Sve to vrijeme pokušavali smo da na priču o sportu gledamo iz šire perspektive i naučimo što je važno za dijete koje se aktivno bavi sportom i porodicu koja ima dijete sportaša.  Naučili smo dragocjene lekcije.

Lekcija 1: Faze u razvoju djece sportaša

Već na samom početku shvatili smo da je razvoj sportaša nauka. Zato smo se bacili na čitanje literature i povezivanje teorije sa konkretnom praksom i iskustvom. I zaista, sve što je opisano u fazama razvoja djeteta sportaša mi smo imali na ličnom primjeru. 

Postoje 3 glavne faze u razvoju sportiste. Prva faza je FAZA TRAŽENJA i otprilike traje od 4 do 12 godine života. U ovoj fazi djeca mijenjaju sportove i istražuju svoje vještine. Loša iskustva u ovoj fazi mogu dovesti do toga da dijete odustane od bavljenja sportom. Dva glavna uzroka loših iskustava su:

  1. Prenaglašavanje takmičenja koje odvlači fokus trenera, roditelja i djeteta od usvajanja fundamentalnih vještina, dovodi do toga da sam talent djeteta ostane prikriven jer je bitna izvedba (pobjeda). Naglašavanje izvedbe, a ne procesa učenja i zabave većinu djecu jako frustrira i odvlači od sporta.
  2. Treneri – dobri treneri su ključni za razvoj potrebnih vještina. Dobri treneri su sposobni dijete držati zainteresiranim za sport. Dobri treneri razvijaju talenat kod djece kroz promociju njihovog učešća, a ne naglašavanjem rezultata na turnirima. Loši treneri rade sve suprotno – ne udubljuju se u razumijevanje djeteta, rezultat im je najbitniji i svejedno im je ako dijete odustane od bavljenja sportom.

U ovoj fazi pobjede i porazi su samo priprema za ono što dolazi. Stoga se roditeljima djece savjetuje da:

  • djeci omoguće istraživanje različitih sportova i da nađu onaj u kojem najviše uživaju
  • stavljaju naglasak na razvoj vještina i na zabavu kako bi se kod djece potakla unutarnja motivacija za bavljenje sportom. Dijete treba da razvije unutarnju želju da dolazi na treninge, da se zabavlja i da mu je učenje glavno, a na pobjeda na turniru.
  • njeguju snove svoje djece, a ne vlastite
  • Umanje takmičarsku klimu i zaštite djecu koja u ovoj fazi nisu niti emocionalno niti misaono spremna da podnesu ogroman pritisak takmičenja, ako je to ono na čemu se najviše insistira.
  • Budu proaktivni u traženju trenera koji dijeli njihove vrijednosti, koji će se znati povezati sa djetetom i poštovati njegovu ličnost, a ne samo insistirati na rezultatima.

Druga faza je faza formiranja predanosti i vezivanja za sport. Odlikuje je veća predanost djeteta sportu koji je odabrao/la, a od krucijalnog značaja je povećanje predanosti roditelja (posebno talentirane djece). U drugoj fazi dijete treba da otkrije svoje lične razloge za bavljenje sportom. Dijete mora da shvati da učešće u sportu ima za njega / nju unutarnju ličnu vrijednost, ali ne zbog takmičenja nego zbog toga što uživa. Ako dijete nastavi trenirati radi vanjskih faktora (dobivanja bodova, osvajanja turnira, da ugodi ocu ili majci) zanemarujući unutarnje faktore (ljubav prema sportu, uživanje, osjećaj vlastitog zadovoljstva) velika je vjerovatnoća da će doživjeti niz neugodnih osjećanja stresa, sagorijevanja, smanjenog samopouzdanja i vjere u sebe.

Ukoliko dijete vidi učešće u sportu kao dio svog razvoja i ima osjećaj kontrole nad svim što se dešava tada je vjerovatnije da će istrajati. Istraživanja sa djecom koja su bila visoko perspektivna, ali su odustala, pokazuju da je razlog bio njihov osjećaj da ne kontroliraju vlastiti život i da im je potrebno da razviju i druge identitete, a ne samo da ga svi vide kao sportistu.

Od ključnog značaja za uspješnost prolaska kroz ovu fazu je uključenost roditelja. Kada roditelji ne pokažu dovoljno interesa i uključenosti u sportske aktivnosti djece, teško je očekivati da dijete ostane predano sportu i da pređe u narednu fazu razvoja vještina. U ovoj fazi se pojačavaju treninzi i kvantitativno i kvalitativno, a bez uključenosti roditelja ovo je gotovo pa nemoguća misija.

Ovo je faza u kojoj je suradnja roditelja i trenera izuzetno važna u postavljanju ciljeva i razrade plana trenažnog procesa stoga se i od trenera i od roditelja zahtijeva velika otvorenost za suradnju. Roditelji trebaju da:

  • Pružaju instrumentalnu podršku – pomažu oko organizacije obaveza, budu na raspolaganju za logističke elemente (dovoženje, odvoženje, praćenje,...)
  • Pružaju emocionalnu podršku – dijete ulazi u fazu ozbiljnijih takmičenja kada mu treba puno podrške u savladavanju vještina nošenja i sa pobjedom i sa porazom. Sportski program rada može djeci biti dosadan, repetitivan ili pretjerano zahtjevan. Motiviranje djeteta i isticanje zabavnih elemenata može pomoći da dijete prihvati intenzivan trenažni proces.
  • Prihvate promjenu pozicija moći – u ovoj fazi roditelji više nisu toliko bitni za odluke, treneri i vršnjaci dobivaju više na uticaju, a od roditelja se očekuje da poštuju te odluke.
  • Pomognu djetetu da razvije predanost sportu – dijete mora naučiti da je istrajnost, odanost i odgađanje zadovoljstva ključ uspjeha u sportu.
  • Uspostave dobar odnos sa trenerima – dobra komunikacija trenera i roditelja, poštivanje trenera je MORANJE. Način kako roditelj komunicira sa trenerom i koliko ga poštuje utiče na to kako će se dijete ponašati na treningu i koliko će vjerovati svom treneru.

I na kraju dolazi treća faza – razvoj kompetencija. Ovo je faza u kojoj sportaš razvija svoje talente do maksimuma, zahtijeva veći broj sati treninga, intenzivna vođenja i učešće u takmičenjima. U ovoj fazi roditelj postaje navijač, ali ključne odluke donosi sportaš i njegova ekipa.  

Lekcija 2: Nema napretka bez postavljenih ciljeva i planova

Bez jasnih ciljeva nema motivacije i svrsishodnih ponašanja. Definiranje ciljeva za djetetovo bavljenje sportom pomaže i roditeljima i djeci da znaju što žele, što im je potrebno da bi to ostvarili, koji je to nivo ulaganja koji je potreban da bi se ti ciljevi ostvarili i (možda i najvažnije) kolika je spremnost i roditelja i djeteta da se posvete postizanju tog cilja.

Ciljevi treba da budu ostvarivi (nešto što dijete vidi u ovom trenutku kao moguće za ostvariti) i uvjerljivi (da dijete i roditelji mogu vjerovati da se cilj može postići).  

Za djecu u prvoj i drugoj fazi razvoj naglasak je više na samom procesu, a ne na izvedbi. Naravno da se definiraju i određeni ciljevi izvedbe (osvojiti jedno od prva tri mjesta na državnom takmičenju) ali je puno važnije definirati jasne ciljeve procesa (razviti neki udarac ili kretanje na određenoj razini). Procesni ciljevi su fokusirani na učenje i ovladavanje, a ciljevi izvedbe obično na uspjeh u takmičenju. Bez procesnih ciljeva ne mogu se ostvariti ciljevi izvedbe jer ako ne znamo čime treba da ovladamo, kako onda možemo očekivati da osvojimo neko mjesto?

Lekcija 3: Ciljevi i planovi u kontekstu druge faze razvoja sportaša

Druga faza razvoja sportaša više nije samo igra i razvijanje psihomotorike. U ovoj fazi dijete ulazi u ozbiljniji trenažni proces koji uključuje sve osnovne elemente treninga: tehniku i taktiku, kondiciju i mentalnu čvrstoću. Ovo više nije samo trening od sat i pol u večernjim satima, nego i upotpunjavanje osnovnog treninga sa dodatnim elementima (kao što su kondicione vježbe ujutro prije škole, rad na vježbama mentalne jačine,...)

Ulazak u ovu fazu značio je za nas ozbiljno promišljanje o nastavku djetetovog bavljenja sportom. Stoga je prvo pitanje koje sebi i svom djetetu postavili: „Što želimo da postignemo u ovom sportu?“

U razmatranju odgovora na ovo pitanje važno je uzeti u obzir:

  1. Djetetove želje i ciljeve (šta ono želi)
  2. Ličnost djeteta (koliko ono voli ovaj sport, da li je prilagodljivo, kooperativno, spremno učiti, kako prima povratne informacije, koliko je do sada istrajnosti pokazivalo, da li je ranije brzo odustajalo, da li ste ga uspjevali privoliti da ostane u nekoj aktivnosti i kada je htjelo da odustane, čemu pripisuje uspjehe i neuspjehe,...)
  3. Šta mi želimo za svoje dijete i da li je sport mjesto u kojem možemo pomoći djetetu da dobije ono što mu treba (na primjer, ako želite da se nauči istrajnosti, da li je sport mjesto gdje želite uložiti napor da ga naučite istrajnosti)
  4. Koliko smo se mi spremni uložiti u sport svog djeteta (da li smo se spremni odreći vikenda, dijete voditi i čekati na treningu svaki dan, podnositi plakanje djeteta i tješenje ali na način da ne govorite da su drugi krivi nego da mora još trenirati,...)

Odgovor na ovo pitanje određuje nastavak razvoja djeteta u sportaša i zato je važno biti iskren prema sebi. Ukoliko je vaš odgovor da želite da dijete bude dobro u sportu, ali da to ne mijenja posebno vašu svakodnevnu rutinu, onda to sebi trebate i priznati. To podrazumijeva i smanjenje očekivanja na takmičenjima jer tamo dolaze djeca koja imaju drugačije postavljene ciljeve i za koje se pripremaju jači trenažni procesi. Ako želite nešto više, morate biti spremni na dodatne angažmane.

Naš odgovor na ovo pitanje je bio: „Da, želimo da se uložimo jer on to želi i jer mu prija.“ I onda smo shvatili da čitavu priču trebamo podignuti na naredni nivo. Krenuli smo zajedno sa trenerom definirati ciljeve. Još uvijek vježbamo, ali se vodimo sljedećim smjernicama:

  1. Trebamo specifične ciljeve (ne može cilj biti „dati sve od sebe“. Dobar cilj govori o tome što igrač treba postići, odnosno moramo moći izmjeriti promjenu. Na primjer: „Poboljšati kvalitetu i sigurnost prijema serve tako da u 70% slučajeva prijem bude uspješan“)
  2. Trebamo teške, ali realistične ciljeve
  3. Trebamo kratkoročne kao i dugoročne ciljeve da bi dijete vidjelo ostvarenja
  4. Ciljevi treba da budu pozitivni (npr. proći grupu), a ne negativni (samo da ne ispadne iz grupe)
  5. Trebaju nam ciljevi i za treninge i za igru
  6. U planiranju definirati specifične strategije (što vježbati, koliko vježbati,...)
  7. Trebamo znati i kako pratiti napredak
  8. Sebi i djetetu objasniti da ciljevi nisu u kamenu zapisani i da se mogu prilagođavati okolnostima.

Ali, također smo shvatili da, za razvoj u drugoj fazi, dijete MORA imati klub koji voli, glavnog trenera koji ga prihvata, koji razmišlja o djetetu i kojem je također cilj da dijete postigne maksimum u skladu sa definiranim ciljevima. Osim toga, dijete MORA imati drugare sa kojima trenira i koju su mu ne samo sparing partneri nego i glavna socijalna podrška. I ovo se ne smije zanemariti. Ova djeca se takmiče od malih nogu, djeluju otpornija jer su u stalnom trenažu, ali oni su samo djeca kojima treba puno topline i podrške kao i svoj drugoj djeci.

Lekcija 4: dijeljenje resursa kao osnova napretka pojedinca i grupe

Ovo je možda i najvažnija lekcija. Naučili smo da nema napretka bez dijeljenja resursa. Napredak jednog djeteta bez napredovanja veće grupe sa kojom dijete trenira ne može biti ostvaren. Dijete treba svoje vršnjake sa kojima može kvalitetno trenirati i sa kojima zajedno dijeli iskustva na turnirima. Tek ovaj princip zajedničkog razvoja i pozitivne sprege omogućava djeci da jedni drugima pomjeraju granice postignuća. Ne može dijete bez druge djece samo pomjerati svoje granice, nego baš u interakciji sa drugom djecom. Te grupe djece trebaju uvažavati kriterije igračke  i uzrasne kompatibilnosti. Na primjer, mlađi igrač može dostići nivo igre odraslijeg igrača, ali tom odraslijem igraču mlađi igrač nije motivirajući za trening. Slično, kada su djeca uzrasno kompatibilna, ali postoji značajna razlika u igračkom nivou, motivacija boljeg igrača opada. Zato ovakve “nekompatibilne” kombinacije moraju biti dozirane i kombinirane sa sekvencama individualnog rada. Indikator neuvažavanja ovih kriterija na treninzima su rečenice koje smo mi često čuli: “Zašto se ne trudiš!?”, “Šta ti smeta što igraš sa mlađim igračem? Pa zar ne vidiš da te on može pobijediti?”   

 

Ograničeni resursi i mogućnosti na razini pojedinačnih klubova za našu djecu koja su ušla u drugu fazu razvoja još su više potvrdili našu pretpostavku da je dijeljenje resursa neophodno za pomjeranje granica i na grupnom i na individualnom nivou.

Kako izgleda naša Faza 2

Naš Bakir je prije otprilike godinu dana ušao u drugu fazu i ciljevi su postavljeni visoko (što nikako ne znači da se ne može promijeniti).

Prva i najvažnija stvar je bila naći trenera. Poučeni iskustvom,  naučili smo da tragamo za trenerom koji ne mora  biti vrhunski sportaš, ali koji ima sportske motive, koji razumije igru i koji želi da razumije Bakira.  Osim toga, tragali smo za trenerom koji je otvoren za suradnju jer nam je bilo jasno da sa trenerom koji vjeruje da je „izmislio svijet“ nećemo nigdje stići. Druga najvažnija stvar bila je da taj trener bude u klubu u koji dolaze djeca sa kojima se Bakir može družiti i sa kojima može imati socijalnu podršku – da je daje i da je prima. Kada smo obezbijedili bazu, krenuli smo dalje.

U ovoj fazi Bakirovog razvoja potrebni su kondicioni treninzi za jačanje grupa mišića koji sprečavaju da na početku karijere doživi povrede. Stoga je Bakir od ove godine uključen u program kondicionih priprema sa trenerima specijalistima za ovu oblast.

Bakir izlazi na turnire i izložen je psihičkim pritiscima. Zato ima mentalne treninge koji mu pomažu da sebe može smiriti, da bude fokusiran i da se zna motivirati u situacijama pada koncentracije.

Bakiru više nisu dovoljni treninzi samo u matičnom klubu. Kako bi se usavršavao on mora imati dodatne treninge tehnike i taktike. Pri tome individualni treninzi tehnike i taktike moraju biti sinhronizirani sa njegovim treninzima u klubu. Na primjer, ako se na individualnim treninzima fokus stavlja na popravljanje tehnike „forhend“ spina, na grupnim treninzima se nastavlja insistiranje na pravilnom potezu, kako se ne bi desila regresija na raniji potez. Bez ove sinergije, gubi se efektivnost rada i jednog i drugog treninga.

 Što ovo znači za nas kao porodicu?

Bakirov sport je postao dio naše svakodnevnice.  Naši vikendi se uglavnom vrte oko turnira ili treninga. U međuvremenu radimo sa njim na vještinama upravljanja vremenom kako bi uspješno izvršavao sve obaveze vezane za školu.

Logistički, troškovi prijevoza i plaćanja elemenata treninga su značajno narasli što je dovelo do toga da reorganiziramo prioritete u kućnom budžetu.

Treba nam puno mentalne jačine da podnesemo njegove poraze, da se kontroliramo i ne kažemo „Što je meni ovo trebalo“, da nađemo dovoljno vremena da sa njim razgovaramo, da ga aktivno slušamo i promišljamo o odgovorima kako ne bismo rekli nešto što bi njega utješilo, ali mu odmoglo na duže staze.

Možda ova priča u nekoj drugoj državi ili nekim drugim okolnostima ne bi bila ista. Možda negdje ima sistem u kojem roditelji ne moraju biti ovoliko uključeni. Ali, u Bosni i Hercegovini u kojoj se i vrhunski sportisti moraju brinuti za sebe, roditelji djece sportaša balansiraju kao akrobate. Uče se da budu mudri i prepoznaju prilike, da budu hrabri i stanu u zaštitu djeteta kada je to potrebno i da budu  zahvalni onima koji im pomažu. 

Sve u svemu, naučili smo da razvoj sportaša zahtijeva mnogo više od dovođenja na treninge. Zahtijeva cjeloviti angažman porodice i dijeljenje resursa. Međutim, osjećaj sreće i ponosa kada vidite što dijete može i kako se razvija ne može se mjeriti ni sa jednim zahtjevom ranije napisanim.

 

NEMA KOMENTARA