Dženana Husremović: Kako je moj sin naučio šta je tuga

Piše: Dženana Husremović, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Farči je ugledao ovu džidžu u šetnji Starim mostom. Ja ne pamtim da je ikada nešto tako snažno želio da ima, a ja sam tačno znala zašto on to tako silno želi – za njegovu igru hipnotiziranja.

U toj igri on je hipnotizer, a ja jedini klijent (koji želi da se igra i kojem ova igra nije preglupa). On tako meni vrti nešto ispred očiju i govori „hipnotizerske riječi“ a moj zadatak je da budem kooperativna, da se „hipnotiziram“ i da se divim njegovom umijeću.

Kupili mi staklić i odmah isprobali. Sjeli na Stari most, on mene „hipnotizirao“, shvatili da smo napravili shopping godine i niko sretniji.

Ali, samo što je krenuo uz kaldrmu iz ruku mu ispade „instrument“. Puče staklić na hiljadu dijelova... On prvo u potpunom šoku, a onda ga poklopi cunami od tuge... Bez glasa, bez suza, samo potonu.

Nevjerovatno je posmatrati dijete dok spoznaje da je izgubilo nešto što ne može vratiti. S jedne strane fizički vas boli i samo želite da djelujete i sve popravite, a s druge strane znate da je ta tuga samo njegova i da je mora propustiti kroz dušu i srce.

I tako smo nas dvoje na cesti ožalili staklić, popričali kako je teško kada izgubimo ono što mnogo volimo, ali da se to dešava i da ne možemo uvijek biti veseli.

Kada je Tuga postala dio iskustva, kupili smo drugi staklić jer – kakvo bi to hipnotiziranje bilo bez adekvatnog instrumenta.

Ne treba trčati da djetetu oduzmete ono što mora iskusiti, dopustite mu da proživi svoje emocije, budite pored njega, a ne umjesto njega. Važna je to stvar.