Dragan Markovina: Jednom rječju - lažete. Zlatko Paković nije cenzuriran

0
Radiosarajevo.ba
Dragan Markovina: Jednom rječju - lažete. Zlatko Paković nije cenzuriran
Foto: Radiosarajevo.ba / Dragan Markovina

Svaki put kad čovjek pomisli da živi u teatru apsurda i da ne može biti gore od toga, uvijek se nađu oni koji granice tog apsurda pomaknu još dalje, kao što se upravo događa s proizvodnjom lažnog skandala o navodnoj zabrani Pakovićeve predstave.

Piše: Dragan Markovina, za portal Tačno.net

S tim što sada to prerasta u očito potpirivanje međunacionalnih tenzija, na što nemam namjeru šutjeti.

Za buduće mame: Kako izračunati termin porođaja?

Za buduće mame: Kako izračunati termin porođaja?

Prvo malo o činjenicama, koje svi ovi koji nastavljaju jahati po temi namjerno zaobilazi. Zlatko Paković došao je postaviti predstavu po mom romanu u Mostar, da bi na polovici proba predao tekst u kojem u polovici teksta nema ni romana, ali i niti jednog motiva iz romana, na što se redatelj uporno vadi.

Taj je dio teksta banalna, pretenciozna žvrljotina u kojoj nema ni "m" od Mostara, ni broja 14 od 14. februara, koju je sklepao po špranci koju inače koristi samo zato da bi se još jednom predstavio kao kontroverzan režiser kojem ne daju da radi. I od tog momenta do danas gledamo jednu manipulaciju, kako Pakovićevu tako i onih koji mu sekundiraju, a riječ je mahom o hrvatskim medijima u Hercegovini s jedne strane i o Ladislavu Tomičiću s druge, koji Gorana Bogdana ničim izazvan suočava s pitanjem o nepostojećoj cenzuri u Mostaru.

Oglasio se Dragan Markovina oko incidenta u Mostaru: "Nije cenzura, nego kič"

Oglasio se Dragan Markovina oko incidenta u Mostaru: "Nije cenzura, nego kič"

Sam Paković, pak, uživa još jednom u ulozi žrtve, koja mu je ipak, htio – ne htio, mojim protivljenjem onome što izvodi, pomućena i ne vidi nikakav problem u tome što je završio tako da u hadezeovskom mediju govori o tome kako ga Bošnjaci cenzuriraju, a kako sam se ja prodao bošnjačkom nacionalizmu u petom desetljeću života i kako radim za fašistički režim.

To je što on sada radi identično tome da ja odem na Pink ili u Politiku i govorim o tome kako me zločesti Đilasovi mediji cenzuriraju. A sve sakriven iza velikih autora, beskrajnog patosa i kilometarskih odgovora, iza kojih ne stoji ništa, da malo i ja citiram Štulića, "osim mržnje, sujete, vlasti".

Općenito kad netko nema ništa novo i kreativno za reći, onda poseže za velikim autorima i patetičnim gestama.

E Pakovićev su tekst i intervju upravo to. Jedna banalna gesta iza koje stoji jedna velika praznina i u kojoj o velikoj i važnoj temi 14. februara 1945. nema ničega.

Prosto je nevjerovatno da imaš tako veliku temu pred sobom, temu koja je i ove, kao i svake od prethodnih godina, izazvala ozbiljnu podjelu u gradu i onda je baciš u smeće i napišeš ono veliko ništa koje je on napisao.

Da bi se onda tog velikog ništa dohvatili Bljesak, Dnevnik.ba i Ladislav Tomičić da pričaju priču iza koje zapravo stoji poruka kako zločesti Bošnjaci ne daju da se slobodna misao izvede na scenu.

Glorija Lujanović čak u uvodu tog intervjua, navodno jako zabrinuta, tvrdi kako je Mostar propustio priliku za veliku predstavu i nekakvo katarzično suočavanje. Jeste, propustio je, prvo zahvaljujući tome što je HNK u startu odbio sudjelovati u zajedničkom projektu svih gradskih teatara, potom zato što je Paković odlučio da se njemu ta tema ne radi, nego će on nešto svoje.

To što Paković radi i što se sada navodno principijelno brani, ne postoji nigdje na svijetu. Da prvo dogovoriš jedno, a onda predaš drugo i dereš se da si cenzuriran, a uz to pored živog pisca napišeš nešto svoje i onda se nađeš uvrijeđen kad ti taj autor kaže da se ne slaže s time, pa hoćeš na silu i medijskim pritiskom postaviti na scenu to što si napisao.

To tako ne ide. I čovjek nije cenzuriran.

U momentu kad sam mu ja uskratio dozvolu da mi se na ijedan način bavi tekstom, predstave više nema, iz prostog razloga što je zbog postavljanja tog teksta i potpisao ugovor.

Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Na kraju krajeva, moj je roman, pored svih svojih manjkavosti, Paković pohvalio, prihvatio da ga postavi na scenu, došao i potpisao ugovor da po njemu nešto napravi i onda predao tekst koji nema veze s tim romanom. A ja jednostavno ne želim da se predstava o "14. februaru 1945" svede na Pakovićevu jalovu provokaciju.

Da stvar bude jasnija, Pakovića nitko od glumaca s kojima je radio na predstavi nije podržao, ali baš nitko. Osim što je dobio nekakvu polujavnu podršku Seada Đulića, koji njemu govori jedno, meni drugo, kolegama iz druga dva pozorišta treće, da bi na kraju napisao kako je scenski radnik Narodnog pozorišta glasnogovornik zabrane jer mu smeta 14. februar, a sve nakon što je i sam potpisao raskid suradnje s redateljem.

Ovo da mi je netko pričao, ne bih mu vjerovao. Na kraju krajeva, ako je Pakoviću lakše da misli kako se sve ovo događa zato što sam se prodao bošnjačkim nacionalistima, a onima koji "dišu hrvatski", pomaže da šire priču o bošnjačkim cenzorima, tko ih u tome može spriječiti.

Samo što ljudi, jednom rječju: lažete.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije