Dragan Bursać: Mrtvi Hrvati iz Briševa nikad nisu bili Čovićeva briga!

"Da li Dragan Čović zna da je 24. jula 1992. godine u selu Briševu između Prijedora i Sanskog Mosta ubijeno 67 nenaoružanih hrvatskih civila? Da li zna da su ih pripadnici 5. kozaračke i 6. krajiške brigade Vojske Republike Srpske ubijali krampovima i sjekirama, silovali žene pred očima muževa, lomili udove i odsijecali polne organe prije nego što su žrtve strijeljane? Zna li da je to najveći pojedinačni pokolj Hrvata u jednom danu tokom rata u BiH? Naravno da zna. Ali ga (sve do sad) i nije bilo briga. I nikad nije bio. Njemu na obraz!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Ovih dana se obilježava 33. godišnjica jednog od najmonstruoznijih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini – masakra u hrvatskom selu Briševo kod Prijedora. Tog 24. jula 1992. godine, za samo nekoliko sati, ubijeno je najmanje 67 civila. Ljudi su klani, silovani, mučeni i masakrirani. Cijelo selo je spaljeno i sravnjeno sa zemljom.

Trending

Publika uživala: U Narodnom pozorištu ponovo izveden mjuzikl "Sarajevo, moje drago"

I sve to – dok su žene gledale kako im ubijaju muževe i sinove, dok su djeca posljednji put izgovarala imena svojih roditelja, dok se molilo i plakalo – desilo se nepojmljivo zlo u režiji srpske paravojske bez ijednog odgovora, bez ijednog suđenja, bez ijedne riječi pravde.

Trideset tri godine kasnije – i dalje ništa.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Osim jednog: sablasna tišina koja briše i posljednji trag sjećanja. Tišina je to koju pažljivo održava, čuva i njeguje čovjek koji sebe naziva legitimnim vođom Hrvata – a to je Dragan Čović.

Jer za Dragana Čovića, Briševo uz povremene virtuelne osvrte ne postoji.

Pitanje za početak: Da li lider HDZ-a BiH Dragan Čović uopšte zna gdje je Briševo?

Da li zna da je 24. jula 1992. godine u tom selu između Prijedora i Sanskog Mosta ubijeno 67 Hrvata, nenaoružanih civila? Da li zna da su ih pripadnici 5. kozaračke i 6. krajiške brigade Vojske Republike Srpske ubijali krampovima i sjekirama, silovali žene pred očima muževa, lomili udove i odsijecali polne organe prije nego što su žrtve strijeljane?

15.07.25. 14:39

Dragan Bursać | Grlić Radman i Izraelska Herceg-Bosna: Ljubav na prvi apartheid!

Zna li da je to najveći pojedinačni pokolj Hrvata u jednom danu tokom rata u BiH?

Naravno da zna. Ali ga (sve do sad) i nije bilo briga.

Jer za Dragana Čovića Briševo ne postoji. Jer je za Dragana Čovića bitnije u kakvim će odnosima biti sa svojim prijateljem Miloradom Dodikom, koji slavi i tu vojsku i te jedinice i koji negira zločine.

Nema Briševa dakle na karti Čovićevog političkog interesa. Nema ga u itineraru njegovih putovanja. Nema ga u njegovim govorima. Nema ga ni u njegovom licemjernom "pijetetu" prema žrtvama na društvenim mrežama. Briševo je rupa na mapi koju treba prekriti tišinom, da ne smeta partnerstvu sa Miloradom Dodikom, čovjekom koji danas politički baštini ono što je 1992. godine bajonetima, puškama i eksplozivom ostvarivala njegova ideološka prethodnica – Vojska Republike Srpske.

A Briševo je bilo – i jeste – hrvatsko selo. Prije rata, 370 duša. Radnici, poljoprivrednici, rudari. Ljudi koji su u svojoj naivnosti vjerovali da ih neće dotaći ludilo rata. Da će moći ostati neutralni. Da će preživjeti.

Nisu.

Za one koji ne znaju, u ljeto 1992, četničke jedinice su civile zasule granatama, a zatim upale u selo. Ono što se dogodilo nije ratni zločin. To je krvava, ritualna, fašistička egzekucija jednog naroda. Životi su brisani brutalnošću nezamislivom za 20. stoljeće.

Oni sretniji – ubijeni su metkom. Oni manje sretni – tjerani su da gledaju kako im siluju kćerke i žene, a potom su im lomljene kosti i razbijane glave motikama. Djecu su ubijali polako, da bude jasna poruka – ovdje Hrvati više neće živjeti. Nikada!

Matanovića je ubijeno 13. Buzuka 10. Ivandića 9. Marijana 7. Mlinara i Komljena po 5. Cijele porodice. Otac Mladen Matanović, sinovi Ervin (14) i Johan (18) – svi mrtvi.

Za ovaj masakr – niko nikada nije odgovarao.

Jedan od komandanata, Mićo Praštalo, optužen je pred Sudom BiH. Nije dočekao suđenje. "Nađen je mrtav." Policija je rekla – samoubistvo.

I to je sve.

Ostali, ako su uopšte evidentirani, slobodno šetaju Prijedorom, Banjalukom, Novim Sadom, Beogradom. Možda su sada porodični ljudi. Možda su penzioneri. Možda im unuci sjede u istim klupama sa djecom povratnika. I niko im ništa ne može, a niti ih traži-ako ćemo iskreno.

A povratnici?

Od 370 stanovnika Briševa, na popisu 2013. ostalo ih je četvero. Slovom i brojem. Danas? Jedva toliko da zapale svijeću. Jedva toliko da se sjete imena Ervina, Johana, Stipe, Ive.

I znate ko dolazi na komemoraciju? Povratnici iz Odžaka, sa 200 i više kilometara udaljenosti.

A zna li se ko ne dolazi?

Dragan Čović.

Čović, vođa bosanskih Hrvata.

Čović, što pije kafu sa Dariom Kordićem, osuđenim ratnim zločincem iz Ahmića.

Čović, što poziva "na odgovornost" na Twitteru, dok mu je lice okrenuto Banjaluci, a leđa Prijedoru.

Čović, što sa govornice Narodne skupštine RS-a kaže: "Čuvajte Republiku Srpsku!"

Da, baš tu Republiku Srpsku – politički konstrukt nastao na zločinima, pokoljima i etničkom čišćenju i Bošnjaka i Hrvata. Baš tu RS, gdje je Briševo zbrisano – ne samo fizički, nego i simbolički.

Ova šutnja osim par opaski na društvenim mrežama nije slučajna. Ona je namjerna. I smrtna.

Jer kada šutite o Briševu, vi pristajete. Kada ne podignete glas za te ubijene seljake, žene, djecu, vi ste saučesnik. Kada ne dođete, ne zapalite svijeću, ne tražite pravdu – vi poručujete: niste bitni.

A sve to radi čovjek koji se kune u konstitutivnost naroda, u kolektivna prava, u "ugroženost" Hrvata u Federaciji. Koji zdušno brani "pravo na legitiman izbor" dok Hrvati žive u strahu u entitetu koji je godinama sistematski zatirao sve što nije srpsko.

Za Dragana Čovića, Hrvati u RS-u su kolateral. Promil i statistička greška. U najboljem slučaju – teret. U stvarnosti – politički impotentni višak.

Jer njihova sudbina se ne uklapa u hercegovačku mitologiju, u narative Herceg-Bosne, u geopolitičku trgovinu s Dodikom.

Jer da se uklapa – Briševo bi bilo mjesto hodočašća.

Ovako, Briševo je samo toponim koji je (ne)moguće naći na karti.

I ne – nije dovoljno što je Čović napisao jedan sterilni post na mreži X: "33. godišnjica... tražimo pravdu... bol i patnja..." – ma nemojte!

Gdje je bio kada su vandali srušili novo spomen-obilježje? Gdje su bile njegove kamere? Njegova ekipa? Njegovi portali?

Gdje je bio kada su preživjeli povratnici uputili apel, tražeći da ih neko iz HDZ-a barem pogleda

Nigdje.

Jer mrtvi iz Briševa ne glasaju. A živi u RS-u nisu brojka vrijedna pažnje.

To je istina.

I zato, neka ostane zapisano: Briševo je najveći masakr nad Hrvatima u jednom danu tokom rata u BiH. Počinitelji su srpske snage. Žrtve su civili. Nije bilo vojske, nije bilo borbe. Bilo je ubijanja i istrebljenja civila-žena, staraca, djece.

A Dragan Čović nikada nije kročio nogom u to selo.

I neće.

Jer se Briševo ne uklapa.

Jer se Briševo politički ne isplati.

Jer je partnerstvo sa Dodikom važnije od mrtvih Hrvata.

Zato, neka se zna: Briševo ne postoji.

A žrtve- Ivo Atlija, Stipo Dimač, Ervin i Johan Matanović, sve porodice – oni su samo smetnja njegovom velikom projektu etnički čistih teritorija i politički sterilnih istina.

Ali Briševo pamti. I Briševo gleda. I Briševo pita.

A gdje ste vi?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.