Dragan Bursać: Za Dodikovog kuma 100 miliona od države - ovakve zemlje nema ni u bajkama!!

"Dodik može u zvijezde okivati ovu zemlju koja je nakon što je pokušao uništiti, njegovom kumu poklonila 100 miliona naših para. Bosna je sve ono što je Dodik oduvijek želio – jedna mala privatna firma u kojoj je kum uvijek u plusu, a budžet – vječno u minusu. Kumovska zemlja. Ko nas je kleo, nije dangubio!" 

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Eto, dragi moji, dok vi tražite lijekove, čekate red kod doktora, molite se da vam dijete ne ostane bez knjiga, a penzioneri broje pileće nogice u najjeftinijoj pašteti – država, ta bajna država Bosna i Hercegovina, riješila je da investira. Ne u bolnice, ne u škole, ne u plate nastavnika, nego – zamislite – u snove Milorada Dodika. Preciznije, u kvadratne metre snova njegovog kuma Mileta Radišića.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

Skoro pa 100 miliona konvertibilnih razloga da Bosna bude sve ono što je Dodik oduvijek želio – jedna mala privatna firma u kojoj je kum uvijek u plusu, a budžet – vječno u minusu. Grand Trade – grand biznis! Upoznajte (ako niste) firmu "Grand Trade".

Nije vic – zove se grand, jer kod Dodikovih ništa nije sitno. Ta firma je, gle čuda, vlasništvo Mileta Radišića. Da, onog Mileta. Kuma. Kumčeta. Krstnog vođe u sjeni. A Grand Trade ima i grand ponudu – dvije zgradurine za potrebe Uprave za indirektno oporezivanje (UIO). I sad vi mislite: pa neće valjda država kupovati od Dodikovog kuma, zar ne? Naravno da hoće! Pa nismo u Švedskoj da bismo se pravili fini.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ovo je Bosna i Hercegovina, Dodikova Bosna, gdje se tender raspisuje 1. aprila – da, baš na Dan šale, i gdje je – zamislite to čudo! – stigla samo jedna ponuda. I to taman sat vremena pred zatvaranje. K’o kad student preda seminar pet minuta pred ponoć – zna se da je to najbolji rad ikad napisan! Stručnjaci potvrdili: Kum je najbolji!

Da bi sve bilo pod konac, Komisija je angažovala čitavu armiju stručnjaka – arhitekte, građevince, elektroinžinjere, mašince, finansiste… sve osim Egzorcista i narodnog guslara. I svi su, jednoglasno, potvrdili: ponuda kuma Mile je tehnički validna. Energetski efikasna. Sa upotrebnom dozvolom. I, što je najvažnije – skupa taman koliko treba da se isisa cijeli budžet! I šta onda? Pa ništa – zaključili ugovor. Jer je sve po zakonu. Po slovu zakona. Po duhu kriminala. I po džepu naroda.

15.07.25. 12:23

Dragan Bursać: Lijepo je srbovati sa Manjače, ali je ljepše iz vile u Portorožu!

100 miliona KM: Zašto da ne? Za Glavnu kancelariju UIOBiH – 66,6 miliona KM (da, đavolji broj, slučajnost?). Za Regionalni centar – još 31,9 miliona. Zbirno – skoro 100 miliona vaših maraka, dragih građana. I sve to ide u džep firme čiji je vlasnik kum čovjeka koji drži cijeli entitet u šaci kao plišanog medu.

Neko će reći: "Ali to je investicija!" Naravno da jeste! Investicija u sistem u kojem kumovi postaju tenderaši, tenderaši milijarderi, a država – mrtva hladna posmatračica koja klima glavom. Jer nije BiH država građana. Nego država kumova. Ili, kako bi Dodik rekao – "država srpskog sveta, ali sa bošnjačkim i hrvatskim finansijerima".

Parlament upozorava? Ma dajte, molim vas… Parlament je, zamislite, rekao: "Nemojte to raditi." Pozvao UIO da ne kupuje zgradu od Mileta Radišića. I šta je bilo? Ništa. Dodik i Tegeltija su to pročitali kao: "Ajde što brže to završite dok neko ne skuži!" I tako je bilo. Jer ova zemlja ima institucije koje se tretiraju kao ukrasi na novogodišnjoj jelki – šarene, nepotrebne i pale se samo kad neko snima novogodišnji TV program.

Šta smo naučili? Naučili smo da u BiH nema korupcije – samo ljubavi. Kumovske ljubavi. Da se tenderi raspisuju za 1. april – jer nema boljeg dana za ovce i budale. Da kad stigne samo jedna ponuda – to nije sumnjivo, to je sudbina. I da kad Tegeltija nešto potpiše, to nije izdaja javnog interesa – to je rodbinska pomoć.

Naučili smo i da javni novac nije ništa drugo do privatni keš za odabrane. Za one koji znaju gdje se u Banjaluci krije topli asfalt, debeli betonski zidovi i još deblji računi. I za kraj… E, sad se vi pitate – pa dobro, zar se niko neće pobuniti? Hoće, naravno. Vi na društvenim mrežama. Dok palite cigaru od nervoze i šerujete još jednu objavu o pravnoj državi i pravdi.

A Mile, Mile će iz novog, energetski efikasnog carstva, kroz prozor svoje zgrade gledati kako se narod žali – i smijati. Jer ovo nije samo tender. Ovo je testament. Testament jedne države koja je umrla u pokušaju da bude pravna. I koja se sada šminka parama iz budžeta da izgleda živo dok kuma ne stigne još jedna rata. Dobro došli u Dodikistan. Državu snova. Ali samo ako sanjate u markama i imate kuma.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.