Dragan Bursać: "Ako je Srebrenica ime genocida, onda mu je Prijedor prezime!"
"U Prijedoru je ubijeno 3.176 civila. Među njima 102 djece. Djeca, ljudi, žene, stari. Ubiti dijete je najgora rečenica u jeziku. I u životu. U Prijedoru su ubijali djecu. A onda su ih zakopavali. Pa iskopavali. Pa prekopavali. Pa premještali. Pa lagali. Pa šutjeli. Prijedor je bio pilot-projekat genocidne namjere. Da nije bilo Prijedora, ne bi bilo ni Srebrenice. To vam mora biti jasno!"
Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba
"…Kolona se zaustavila na lokaciji Korićanskih stijena i nad muslimanskim civilima je izvršen genocid, a u tome učestvovale vojska i policija." (Izvještaj Komande 22. lake pješadijske brigade 1. krajiškog korpusa VRS, op. br. 21/8, broj: 43/4 od 21. augusta 1992. godine, potpisnik: Boško Peulić)
Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski
Prije nego uđemo u šume okrvavljenih brojeva, znajući da se ljudi nikada i nigdje ne svode na brojeve, treba kazati da je i oficirski i politički vrh RS-a ,još od Prijedora, pa i ranije znao šta radi, a za to "nešto" postoji samo jedno ime-genocid.
U Prijedoru je ubijeno 3.176 civila. Među njima 102 djece. Djeca, ljudi, žene, stari. Ubiti dijete je najgora rečenica u jeziku. I u životu. U Prijedoru su ubijali djecu. U Prijedoru su sistematski ubijali komšije. A onda su ih zakopavali. Pa iskopavali. Pa prekopavali. Pa premještali. Pa lagali. Pa šutjeli.
Prijedor je najveća masovna grobnica istine na Balkanu.
Tomašica – nadomak grada. 435 pronađenih tijela. Omarska – logor smrti, kao iz nacističkih priručnika. Keraterm – klaonica. Trnopolje – mjesto gdje se sužavao svemir bošnjačkog naroda, u nekoliko stotina kvadrata žice i ljudske patnje. Korićanske stijene – stratište preko 200 logoraša. A onda: liga prijedorskih fudbalera – pobijena.
Bijele trake – stavljene.
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Bijela traka – to nije metafora. To je doslovno bilo tako. Dana 31. maja 1992. vlasti u Prijedoru naredile su svim nesrbima da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima, a sebe bijelim trakama. Bijelim. Kao metom. Bio je to poziv za odstrel ljudi.
Šta je to, ako ne priprema genocida? Šta je to, ako ne aktivno programiranje istrebljenja?
I onda se neko čudi što se kaže – ako je Srebrenica ime genocida, Prijedor mu je prezime. Jer Srebrenica je epilog. Prijedor je zadani scenario. Srebrenica je krvava kulminacija. Prijedor je plan i tehnologija ubijanja. To zna svaka majka koja danas, 30 godina kasnije, stoji nad tabutom djeteta u Kamičanima.
Jer ni danas nije gotovo. Ni danas nije gotovo, kad se sedam novih žrtava identificira i ukopava. Jer Prijedor još uvijek umire – u epizodama, u relativizaciji, u zaboravu.
I šta ćemo s tim?
Znamo da je najviše osuđenih ratnih zločinaca s područja Prijedora. Čak 65 pravosnažno osuđenih, više nego iz bilo koje opštine bivše Jugoslavije. Ma šta Jugoslavije, svijeta! Znamo da je i u dokumentima VRS genocid nazvan genocidom. Naročito tamo. Znamo da je onomad u Banjaluci ratni zločinac Mladić uzviknuo, to je genocid! Znamo da su Radmilo Zeljaja i Vladimir Arsić – komandant i načelnik štaba 43. motorizovane brigade – izbjegli proces. Znamo da je umro Milan Kovačević, predsjednik Izvršnog vijeća Prijedora. Znamo da je Drljača poginuo pri pokušaju hapšenja.
Znamo sve. Samo što se to sve ne zove genocid. Jer, eto, politički nije korektno, šta li?
I baš to je ključno. Jer genocid nije samo broj. Genocid je namjera, cilj, zadatak, htijenje i put. A Prijedor je bio pilot-projekat te genocidne namjere. Zločin u realnom vremenu, s realnim logorima, realnim egzekucijama, realnim novinama koje su izbacivale Bošnjake iz zone humanosti u zonu lovine pred odstrel.
Da nije bilo Prijedora, ne bi bilo ni Srebrenice. To vam mora biti jasno!
To kažu brojevi. A brojevi su važni. Kao što reče novinar i prijatelj Adnan Rondić, od ukupnog broja civilnih žrtava rata u BiH, preko 83 posto su Bošnjaci. JNA i VRS počinile su preko 90% zločina. Armija RBiH – manje od tri posto.
Brojevi nisu politička izjava. Brojevi su presuda i evidencija realnosti.
Brojevi su prsti koji upiru u sistem. Pokazuju na organizaciju, vojsku, medije, politiku, Crkvu, lokalne odbore, stanice bezbjednosti, rudnike, građevinske firme. Pokazuju na šutnju. Pokazuju na arhitekte genocida koji nikad nisu sjeli u optuženičku klupu.
Jer da jeste Radmilu Zeljaji i Vladimiru Arsiću suđeno, danas bismo možda imali presudu za genocid u Prijedoru. Možda. Ali pravda je u Prijedoru uvijek bila talac – Haaga, Daytonskog cinizma, i domaćih oportunih izdajnika istine.
A gdje je istina? Zakopana. U Omarskoj. U Tomašici. U Sani i kozaračkim šumama. I u Bijeloj kući, onoj prokletoj zgradi u rudarskom kompleksu Omarska, koju su pretvorili u laboratoriju patnje. I koju danas lokalne vlasti, uz pomoć "novih vlasnika", svojataju i dalje sprečavaju da postane memorijalni centar.
Jer memorija je opasna. Može probuditi pravdu. I istinu.
Eto gdje smo. U Prijedoru 2025. godine. I dalje bez istine. I dalje bez priznanja. I dalje bez pokajanja. I dalje sa 65 osuđenih ratnih zločinaca – i nula priznanja u javnosti. Ni političkih. Ni crkvenih. Ni komšijskih. Ni medijskih.
Bursać: Otišao je čovjek koji je u glasu nosio BiH, a u riječima prkos Sutjeske, Ahmića i Srebrenice
Zašto?
Zato što bi priznanje bio raskid s ideologijom iz 1992. godine. A to nije politički isplativo. A šta je isplativo? Graditi zaborav. I još po koji parking ili crkvu preko masovne grobnice.
Ali zaborav nije moguć. Ne više.
Jer mrtvi iz Kamičana, Kozarca, Hambarina, Bišćana, Zecova – oni ne šute. Njihovi kosti pričaju.
Jer dokumenti Vojske RS pričaju. Jer u jednom službenom aktu jasno piše da je "izvršen genocid nad muslimanskim civilima". I to su napisali sami izvršioci i arhitekte istog.
A danas njihovi potomci, njihovi politički predstavnici, njihova intelektualna elita – zabijaju glavu u beton zaborava i pijesak amnezije. Kažu: nije se desilo. Ili – "ne znamo dovoljno". Ili – "šta je s našim žrtvama".
Svi su žrtve. Ali nisu svi dželati.
To kažu brojevi. To kažu logori. To kaže zemlja koja guta kosti.
I zato kažem: Srebrenica je ime genocida. Prijedor mu je prezime.
To nije pjesnička figura. To je istina sahranjena u više od 400 masovnih grobnica. To je istina upisana u 65 presuda za ratne zločine. To je istina koju ćemo ponavljati – sve dok neko ne završi rečenicu koju je Boško Peulić započeo u avgustu 1992. godine.
Jer nije dovoljno da dokument postoji. Treba da postane presuda.
A dotad, neka Prijedor bude crno slovo u kalendaru Bosne. Ne zaborava – nego borbe za pravdu.
Jer bez Prijedora nema istine o ratu. Bez Prijedora – Srebrenica ostaje usamljena.
A genocid nikad nije bio sam, niti izolovan. Jer genicid nikad nije incident, upamtite to! Imao je prethodnicu. Imao je školu. Imao je adresu i broj.
Zvao se Srebrenica. Prezivao se Prijedor.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
