Dragan Bursać: Fašističke igre bez granica u Srbiji

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Narod koji slavi četnike i vođu im Dražu, vođen političarima, koji se komodaju slušajući ljotićevske koračnice, nikako, ama baš nikako nije zaslužio da slavi velike partizanske komandante, na čelu sa Titom.

Svi oni koji su gledali obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u Srbiji, preciznije, svi oni koji su preko srbijanske državne televizije u Narodnom pozorištu u Beogradu osmotrili ovaj hepening, mogli su komotno reći, pameti zbogom, šizofrenijo doboro došla! Mogli su reći i antifašizmu zbogom!

Dan sramote, umjesto Dana pobjede

A svečana akdemija je pretvorena u svojersno natjecanje radnog naslova - Fašista možeš biti ti - u kojem je je svaka profašistička gnjida ili povijesni revizionista dobrodošao. Na velikom platnu u toj ludoj i sramotnoj igri tako lebdi fotografija Josipa Broza Tita i pored njega faca četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića. I dok se pitate, radi li se o fotomontaži ili vas vid i pamet izdaju, sprema se još veća ofanziva na zdrav razum. A Tito i Draža u istom kadru, samo su uvod u fašističke igre bez granica.

U tim igrama s Vučićem i Dodikom u glavnim ulogama, nema partizana, nema partizanskih pjesama, nema narodnooslobodilačkih heroja rata. U tim nakaradnim igrama četnici su oslobodilačka vojska, rusofilija teče potocima, a Titova fotografija je bila samo vizuelni podsjetnik da se Dodik popiša i po narečenom Titu i po partizanima. Josip Broz je po njemu tek ustaški saradnik, koji nije htio osloboditi Jasenovac. Pa je zapravo pravo čudo kako se Tito uopše i pojavio na ovoj opskurnoj manifestaciji.

Jer, Draža Mihailović je bio samo predigra za pravu zvijezdu večeri, a to je nacista Dimitirije Ljotić, kome su se u čast, cijelu veče recitovale koračnice, a čiji stihovi su silazili njegovom Zboru sa usana i kad je klao i ubijao djecu koja su bila u partizanima i kad su u Kragujevcu sa časova odvodili učenike na strijeljanje.

Eto, to se osam decenija dockan u sred Beograda recituje, to se poje u čast nacista. Dok fašistički sluga Draža Mihailović krasi veliko platno Narodnog pozorišta, na Dan pobjede nad fašizmom. A sve iz pakla gledaju i Hitler i Musolini, tapšu se po užarenim ramenima i govore, mi smo pobijedili, makar u Srbiji.

Dodik i Vučić, mrtva trka u fašizmu

Kome ni to nije bilo dovoljno, mogao je poslušati sumanute nastupe Vučića i Dodika, neku vrstu otvorenog prvensta u pljuvanju po svojoj antifašističkoj povijesti. Dodik je, mora se priznati bio za koplje "bolji", jer je ne samo izjednačio partizane i četnike, nego je dao prednost četničkom pokretu, istom onom, koji mu je na Kozari u smrt i ustaške logore otjerao pola familije. Morate biti posebna ljiga, pa veličati fašistički ološ, koji vam je zatro familiju, ne bi li se uvukli u anus četničkom okruženju u Srbiji.

Ni Vučić nije zaostajao u zapišavanju drugih naroda, izjavivši da da "nijedan drugi narod na prostoru bivše SFRЈ nije tako jasno i glasno rekao "ne" fašizmu kao što su to Srbi učinili i predvodili antifašističku borbu?!".

Šta je s Hrvatima Dalmatincima, šta je sa Slovencima, šta je s Bošnjacima, šta je s Crnogorcima, šta je s Makedoncima... Osim, naravski, ako Vučić sve ove narode ne podvodi pod Srbe u svojoj i Šešeljevoj, nikad življoj agendi Velike Srbije, a danas Srpskog sveta.

Kao god, zamislite čestite srbijanske porodice partizana, heroja nosilaca spomenice, koji su izginuli od četničke kame, a koji su morali gledati ponižavanje svojih očeva, djedova, majki i baka na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu, dok se Draža smješkao sa velikog platna?! A zamislite poniženje i šizofreniju cijele države Srbije i entiteta Repubika Srpska u očima svijeta, ako se još kako dodatno mogu samoponiziti. A, izgleda da mogu.

I da se razumijemo, priča o četnicima, nije pala s neba juče, ona je započela onog časa, a čas je bio 2004. godine kada su Zakonom i to tzv. demokrata četnici prevedeni na “pravu stranu istorije“. Isto se dešava i u RS-u gdje četnici odavno slavno žive u imenima ulica, trgova, puteva, gdje se čitave manifestacije posvećuju njima u čast i gdje su koljači u udžbenicima prikazani kao ultimativni heroji (sic!)

Dok se cijeli slobodarski svijet ujedinjuje i danas više nego ikada staje na put povampirenom fašizmu, srbijanska oficijelna politka pljuje i urinira po svojim rodoljubima, a na mjesto slavne prošlosti i junaka istorije slavi izdajničke kvislinške krvoloke, čije kame su osjetili Bošnjaci Podrinja, Hercegovine, Centralne Bosne, Hrvati Krajine, ali i svi česiti Srbi antifašisti.

Čega se pametan stidi, to srpska politka veliča

I da, čega se pametan stidi, budala se time ponosi, samo ovo više nije stvar tek neke dovitljive opaske, nego psihijatrije, socijalne patoligije i nemogućnosti denacifikacije.

Ljotić je ove godine glavna zvijezda, Draža je izjednačen sa Titom, neka se pripremi dogodine Nedić, a Tito može komotno u zaborav, kao što je i cjelokupan paritzanski pokret u Srbiji prešao u istorijsku ilegalu.

Na koncu ima neke pravde u svemu ovome. Narod koji slavi četnike i vođu im Dražu, vođen političarima, koji se komodaju slušajući ljotićevske koračnice, nikako, ama baš nikako nije zaslužio da slavi velike partizanske komandante, na čelu s Titom.

I to treba svima biti jasno u regionu, da se ne čudimo više.

**

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.