Konjic / Didik-Alić: Strašna može biti bolest i smrt koja se kezi iza svake boce kisika

05. 12. 2020. u 13:07:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Konjičanka Dina Didik-Alić koja je se još uvijek oporavlja od posljedica zaraze COVID-19, opisala je svoje potresno iskustvo s ovom bolešću.

Njen tekst objavljujemo uz dozvolu autorice:

"Tu večer sam izašla iz svoje sobe u izolatoriju. Prošla polumračnim hodnikom do sobe s odloženim dekama i posteljinama. Đuli, mojoj cimerki iz sobe 103 tražila sam jos jednu deku. I tiho, skoro nečujno bojeći se da ne probudim jedva usnule borce poslije večernjih terapija.

Dolje s dna stepenica zaškripale su gumene čizme. Nije bilo redovno vrijeme za ulazak osoblja u izolatorij. Škripa čizama značila je ili novi noćni prijem ili hitnu intervenciju. Stajala sam u polumraku. Uz stepenice su išli njih dvoje, sestrica i tehničar. Između su bila nosila, ili pak nešto improvizovano.

Ona je išla prva. Čula sam njeno disanje.

Svaki taj teški udisaj parao je tišinu. Gledala sam iz polumraka grleći onu deku koju sam ponijela. Nosili su starca, sklupčanog, oronulog. Te strme stepenice ko nesavladive nadmorske visine. Vidjela sam napor koji ulaže da savlada stepenice pod teretom uniforme i težinom pacijenta.

U uniformi živi jedno nježno žensko ljudsko biće. Jedna krhka duša i jedna veličanstvena žena. Tamo duboko u tom ceradnom skafanderu njena pluća su tražila kisik, a srce ubrzavalo otkucaje. Jače sam zagrlila deku, stiskala sam je da ne vrisnem. Da od mog krika ne popadaju zvijezde s neba.

Gledam to k'o nestvarni, slabo režirani film o nekom virusu...na nekoj tamo planeti...sa nekim tamo medicinskim sestrama koje imaju nadnaravne moći.
Utihnule su čizme sa škripanjem. Naslonjeni na nevidljivi naslon odmarali su se. Tu oko sredine stepenica.

"Možeš li?", upita je tehničar!

"Mogu!"

...a šta bi drugo i mogla sad reći tu na sredini stepenica dok niko na svijetu drugi ne postoji u njihovoj priči u gluho doba noći, na kraju grada, u mračnom okruženju, u grotlu zaraze. Samo njih dvoje. Sami!
Krenuli su. Zadihani. Njoj se noga saplela i pala je.

Činilo mi da se koljenom snažno udarila o stepenicu. Čula sam udarac. Njene ruke nisu ispuštale pacijenta. Te ruke koje više nemaju refleks da zaštite vlastito tijelo. Ko spučene za nosila. To je ta neobjašnjiva veza između ruku medicinskih radnika i nosila. Ko svetinja! Ko besa! U toj njenoj borbi živi Hipokrat. I ponosna je njegova zakletva tu noć ljubila njene ruke koje ne ispuštaju bolesnika. 

Natapala sam deku suzama u polumraku hodnika. Gledala i živjela najemotivnije momente svoje agonije. Koliko može biti strašna bolest i smrt koja se iza svake boce kisika kezi čim se na minut prepustiš strahu, toliko može biti lijepa ljubav onog koji bdije nad tobom i koji te čuva u ovom ludilu i ne pušta ruke s tebe čak i kad sebe ugrožava.

Dok se ona pridižala, ušla sam u svoju sobu. Đula je već spavala. Pokrih je.
Stala sam kraj prozora. Svijetla OMV pumpe su osvjatljavala noć. Mogla sam da isplačem Dunav. Sve onako muljovit i mutan. I da budem sretna i ponosna i na smrt preplašena i prkosna i još k tomu zaljubljena u ruke svezane za nosila, nevidljivom srčanom niti. Tekle su sve dunavske pritoke i nije me bilo briga ako poplavimo pidžamu i ogrtač.

Cjedile se niz bradu slane bujice.

Uvukla sam se pod deku i obećala da ću jednom kad ovo prođe moći pričati o preživljenom.

Odškrinula je vrata da provjeri spavamo li. Otišla je mirna niz stepenice da skine odijelo koje joj zdravlje narušava. Bila je sretna misleći da svi spavamo, a ne znajući da sam svim srcem ljubila njene ruke...te veličanstvene ruke medicinske sestre!"


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (1)