Damir Dvorniković: U mračnom labirintu

Tako se fino i bezbrižno igraju te dvije male curice. I ulica je malešna, uska, stare istrošene kuće sa obje strane. Dodaju si one loptu, smijulje se i zezaju jedna drugu. Preslatke su. Običan momenat jednog običnog dana, a tako lijep. Imam čast da ih poznajem. Ne viđam ih često, ali kad god ih sretnem uvijek su vedre i nasmijane. One ne znaju za ove tamne oblake i sekiracije što nas pritišću. I dobro je što je tako. Neka uvijek ostanu izvan njihovog dometa.

Piše: Damir Dvorniković 

Mi se trebamo za to pobrinuti. Znakovi pored puta su loši. No ne mora to biti presudno. Oni su tu samo da nas upozore. Na teška vremena, zlo i pohlepu što vreba. Oličenu u bezobzirnim dvonošcima, naravno. Pa nije ovo film strave, šta ste kontali, samo surova realnost. Idiot na cesti što juri kroz crveno, idiot što burgija u nedjeljno jutro i živo mu se j.... za komšije. Isti takav, možda mrvu školovaniji, što paradira u bijelom mantilu i prema pacijentu se odnosi kao prema psetu, onom jadnom uličaru. Odobrovolji se tek kad mu kakva šuška padne u džep. A tamo u višim sferama među skockanim likovima u odjelcima sa skupim kravatama... Koliko je samo tek tu ispraznih rečenica, bezočnih laži i obmana.

U mračnom labirintu BH politike more je predatora. Na predizbornim skupovima sve frca od strašnih prijetnji, agresive i olajavanja konkurencije. Otrov i nasilje u zraku. Poklici. Zadojena masa kliče majstorima igre. „Koncept“ Šaka Zulu, ambijent kao iz filma gdje podanici u transu lupaju kopljima ne bi li se dodvorili vođi čopora. De ohanite malo, koji se to šampionat prijetnjama osvaja? Pokažite barem mrvu i neke kvalitete! Fascinantna je ta najezda mase sirovih beskrupuloznih likova i mediokriteta.

Prava je rijetkost da stranke pozivaju na razboritost, razumijevanje, uvažavanje, ljudskost. Eh, i meni ove riječi zajedno već počinju da zvuče neobično. Tužno. Pa zar nije bolji i čistiji motiv vjera i nada u lijepo življenje. Patnji i ratova je ljudima ovdje i svuda više nego dosta. Ma ništa lijepo ne govori, samo plaši jedne drugima unedogled. Taj tako uspješan kont svih etno gangova što hajcaju stanovnike sela na obodima svojih zamišljenih carstava. Te svoje najlojalnije glasače. A izvan te šatre u transu, zatrpani poštanski sandučići, bezbroj propagandnih letaka pod nogama u svakom stubištu. Mobiteli prokuhali od poruka što pozivaju na skupove i poziva da svi glasamo za „našeg čovjeka“ jer je on jedini „pravi“, ma o kojem se god kandidatu radilo.

Među onim silnim licima na plakatima vjerujem da je puno finih ljudi. Ali garant ima tu i sociopata, zaposlenih i nezaposlenih, kriminalaca, porodičnih nasilnika, „običnih“ pronevjeritelja i mućkaroša. Svi u lovu na uhljebljenje. Čisto sumnjam da se u njihovom CV-u išta gledalo osim odanosti stranci. Jer stranka nagrađuje samo lojalnost. Drugi kvaliteti, ma nebitni skroz.

Razne političke garniture i karikature su ovu divnu državicu srozali do samog dna. Doveli je u stanje da puzi i moli za hranu i novce. Koje njeni stanovnici ionako neće vidjeti. Napravili su i uredili sistem za sebe gdje su jedine zvijezde političari, kriminalci i fudbaleri. I to samo oni koji igraju u inostranstvu. Svima drugima ne daju ni kisika, a ni „za kifle“. Pohlepne, složne i uigrane etno stranke, sa jedne, jednako pohlepna ali razjedinjena opozicija sa druge strane, nisu nam baš neke svijetle opcije za budućnost. A mogli smo biti evropska zvjezdica kao Slovenija, „plesati“ po nebu starog kontinenta. Imamo sve. Nedostaje samo razuma i časti.

Proći će i taj dan glasačkih ceduljica i kutija. Život se za sav svijet nastavlja. Brinućemo šta nam djeca rade u školi, voditi ih na treninge i sekcije. Nositi roditeljima ručkove i lijekove i nalaziti se sa prijateljima na kafi. U isto vrijeme u nekom paralelnom svijetu stranački će močnici nastaviti da se bave kadrovskim križaljkama unutar stranki i firmi. Razmjenjivaće i dirigovati preduzećima i tu i tamo, raspirivati malo mržnje, tek reda radi, zato što to tako treba!?

Ali ko zna? Nada nam uvijek ostaje. Možda se karte nekako poklope pa postane ljepše, ljudi se počnu više družiti, a manje spominjati tamne epizode iz prošlosti. Sve utakmice, pa i ove političke, katkad imaju neočekivane ishode.

Volio bih da one dvije djevojčice iz male uličice iz centra, sa početka priče, budu isto tako vedre i za 7,8 godina, kada postanu punoljetne. Jer zašto ne? Tu, oko nas, imamo sve za lijepe dane i godine. Osvrnite se oko sebe i vidjećete puno dobrih ljudi, finog svijeta. Na nama je kako će to sve posložiti i izgledati.

Želim vam lijepu jesen i toplu zimu! I kao što rekoh, život se nastavlja i poslije glasanja.