Bageri kao političko oružje: Kako su nam ukrali grad

Posljednjih godina osjećamo kako nam se u glavi ali i fizički smanjuje slobodan prostor u Novom Sadu. Kao da nam "neko" postepeno oduzima pravo da grad osjećamo kao svoj. Ne samo zbog prijetnji, uvreda, političkih čistki, demoliranja automobila… Nego prije svega zbog zarobljavanja javnih prostora. Zbog takozvanog investitorskog urbanizma, koji je zapravo eufemizam za urbicid.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Investitorski urbanizam je "nastavak rata drugim sredstvima". To jeste esencijalno nasilje ne samo prema javnim prostorima, već esencijalno nasilje prema ideji grada. Jer je ideja grada prije svega ideja emancipacije, ideja civiliziranja ljudskog bića, ideja bijega od "prirode" i njenih ćudljivosti. Ideja grada je ideja obrazovanja, ideja kulture, ideja suživota, ideja različitosti, ideja tolerancije. Grad postoji zato da bi se ljudi susretali, sarađivali i učili jedni od drugih. Zato su gradovi oduvijek bili mjesta slobode. Nije slučajno što su ratni zločinci ispisivali i ovakve stihove: "Siđimo u gradove da bijemo gadove…"

Trending

GSS Zenica o stradanju planinara: U kontaktu smo s institucijama, čekamo zvanične informacije

Posljednjih godina prvo smo prestali ići u centar Novog Sada, jer su ga razorili. U druge dijelove grada rijetko zalazimo, a kada zađemo, shvatimo da su odavno ubijeni. Da su sazdani od ulica koje su nalik klancima. Da nema zelenila, da nema parking mjesta, da nema dječjih igrališta, da nema škola ni vrtića.

"Novi Sad na vodi"

Potom smo se kretali "sigurnom" rutom, naseljem Liman, jednim od rijetkih preostalih dijelova glavnog grada Vojvodine koji je sačuvao stari, "socijalistički" urbanizam, koji je temeljen na ideji humanog stanovanja. Na Limanu je i najljepši dio Keja uz Dunav, na Limanu je i većina fakulteta i studentskih domova. Koje je sada zarobio režim. Pa nam se, po prvi put u životu, ne ide u kampus ili na fakultet. Jer tamo je policija, po pozivima "dekana", mlatila studente, profesore i građane, tamo je na njih bacala otrovni gas, tamo se dijele otkazi "nepoćudnima". Univerzitet je, dakle, postao još jedna okupirana teritorija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jasno je da nije riječ o nizu nepovezanih događaja. Nije riječ samo o univerzitetu, niti samo o Šodrošu ili Limanu. Riječ je o sistematskom okupiranju prostora u kojem građani mogu biti građani, a ne podanici.

Sada su na red došli i naselja Liman 3 i 4. I grozni, nasilni plan poznat pod kolokvijalnim imenom "Novi Sad na vodi". Suština je da će se uz pojas uz Dunav, umjesto terena za sport i rekreaciju i zelenila, umjesto prirodnih oaza, zidati nekakve monstruozne zgradetine. Možda ne baš tolike, kao ona kulčina u "Beogradu na vodi", ali svakako dovoljno velike, dovoljno betonske, da će to biti kolac u srce jednog od najurbanijih dijelova grada. Kolac u srce jednog od jugoslovenskih urbanistički najsređenijih gradova. Pogrešno je misliti da je riječ samo o građevinskom projektu. To je prije svega politički projekat.

Uništiće, dakle, Šodroš, jednu od rijetkih zaštićenih prirodnih oaza u Novom Sadu. Potom će uništiti i Limane. To će vjerovatno dovesti do toga da će prvi ozbiljniji visoki vodostaj Dunava skupo koštati sve one koji žive ili će živjeti tu. Vojvodina je, naime, nastala na otimanju obradive zemlje od velikih rijeka poput Dunava i Tise. Nastala je na faraonskim radovima na izgradnji kanala čija je osnovna namjena odvodnjavanje. Jer Vojvodina je praktično bivša močvara u kojoj su ljudi do ne tako davno umirali od malarije.

"Urbani bušmani"

Novi Sad je 1965. godine doživio katastrofalnu poplavu. Dunav je nedjeljama bio viši od razine ulica. Oko 10.000 ljudi svakodnevno je podizalo kilometre takozvanih "zečjih nasipa", skoro četiri mjeseca je to trajalo. U akciju su bili uključeni vojska, mehanizacija i građani iz svih krajeva Jugoslavije. Spriječena je i ekološka katastrofa, grad je uspješno odbranjen. Da su nasipi popustili, industrijska zona u kojoj su se nalazile tvornice poput Albusa i Novkabela bile bi potopljene, što bi izazvalo masovno izlijevanje opasnih kemikalija i teških metala u Dunav. Nakon toga je napravljen zaštitni nasip i pojas uz Dunav. Zahvaljujući njemu, poplave se nikad više nisu ponovile.

A ovi, riječima pokojnog Teofila Pančića, "urbani bušmani", ta lažna intelektualna, kulturna i politička elita nastala na ratnim zločinima i ratnom profiterstvu devedesetih godina, sada će posao ubijanja grada privesti kraju. Pod devizom "take money and run", ako treba, uništiće i nasip i grad i ljude izložiti potencijalnoj katastrofi epskih razmjera.

No, nije tu samo riječ o tome. Ovdje govorimo o javnom prostoru, a kada o tome govorimo, većina ljudi pomisli na parkove, trgove, šetališta ili obale rijeka. Javni prostor zamišljamo kao mjesto kroz koje prolazimo, gdje sjednemo na klupu ili izvedemo djecu u šetnju. Ali autoritarni režimi javni prostor vide drugačije. Za njih javni prostor nije urbanistička kategorija, nego politički problem.

Oni znaju da javni prostor nije samo zemljište između dvije ulice. Za njih, javni prostor je mjesto na kojem se ljudi sreću bez dozvole vlasti. To je mjesto na kojem razgovaraju, razmjenjuju ideje, organiziraju se i, što je najvažnije, počinju da vjeruju jedni drugima više nego vlasti.

Zbog toga autoritarni režimi nastoje da ovladaju svim zajedničkim prostorima, ne samo parkovima i trgovima. Jednako ih zanimaju univerziteti, javni mediji, kulturne ustanove, biblioteke, studentski domovi, mjesne zajednice. Svako mjesto na kojem građani mogu da izgrade zajednicu bez posredovanja države predstavlja potencijalnu prijetnju. Jer ljudi koji razgovaraju jedni s drugima mnogo se teže mogu uvjeriti da su jedni drugima neprijatelji.

Iza svih tih pitanja krije se jedno mnogo važnije - ko zapravo ima pravo na grad? Da li grad pripada građanima ili investitorima bliskim režimu? Da li obala rijeke pripada svima ili postaje privilegija nekolicine? Da li se javni prostor uređuje zbog zajednice ili zbog profita i političkog prestiža? I to nisu tehnička pitanja, to su politička pitanja u najdubljem smislu te riječi.

Autoritarne vlasti i okupiranje prostora

Autoritarne vlasti često vole velike građevinske projekte, ne samo zato što djeluju monumentalno, već što okupiraju ogromne količine javnih prostora. Jer ljude sabijaju u stanove, gdje većina nema ni elementarnu svijest o tome da stanovanje u zgradi ne znači samo stanovanje u stanu. Zgrada podrazumijeva i zajednička stubišta, zajedničko dvorište, zajedničko zelenilo, zajednički parking… Ukoliko za sebe želimo obezbijediti humani način življenja u urbanim centrima. To jest, ukoliko imamo kulturu urbanog življenja.

Autoritarne vlasti vole velike građevinske projekte jer oni ne mijenjaju samo izgled grada - oni mijenjaju način na koji ljudi žive u njemu. Ljude zatvaraju u privatni prostor, dok zajednički prostor postaje sve manji. Nasilni režimi pod krinkom razvoja, modernizacije i napretka zapravo svjesno okupiraju javni prostor. Na reklamama je sve savršeno: staklene zgrade, uređene promenade, nasmijane porodice. Ali ono što se ne vidi na tim slikama jeste da takvi projekti vrlo često mijenjaju odnos građana prema vlastitom gradu. Grad, naime, prestaje biti zajednički prostor. Građanin prestaje biti njegov vlasnik, a postaje korisnik kojem je dopušteno da se kreće prostorom koji je neko drugi osmislio, izgradio i kontroliše ga. Riječ je, dakle, o brutalnom nasilju. Nasilju koje se ne provodi tenkovima, nego tenderima,  bagerima i građevinskim dozvolama. Poslije čega grad postaje samo kulisa iza koje će se sloboda polako betonirati.

Nije slučajno što se upravo oko javnih prostora danas vode najveće političke bitke. Pogledajmo studentske proteste u Srbiji. Pogledajmo trgove koji su postali mjesta okupljanja građana. Pogledajmo univerzitete koje vlast pokušava disciplinovati. Svuda se ponavlja isti obrazac: problem nisu zgrade, problem su ljudi koji se u njima okupljaju. Problem nije trg - problem su demonstracije na njemu. Problem nije univerzitet - problem su studenti i profesori koji još uvijek vjeruju da se društvo može mijenjati. Problem nije obala Dunava - problem su građani koji osjećaju da ona pripada svima.

Autoritarni režimi ne osvajaju samo institucije, oni osvajaju prostor, jer prostor proizvodi zajednicu, a zajednica proizvodi solidarnost. A solidarnost, prije ili kasnije, proizvodi otpor.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.