Profesor Dinko Gruhonjić u potresnom tekstu nakon novog napada: Živjeti kao meta u Srbiji

Nije problem samo razbijen automobil. U zemlji u kojoj živimo ljudi će vam odmah objasniti da "to može svakome da se desi". Reći će da postoje huligani, delinkventi, pijanci, narkomani, budale. Da ne treba "odmah politizovati".

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Da možda nije povezano sa višegodišnjom kampanjom targetiranja naše porodice u režimskim medijima.  Da možda nema veze sa činjenicom da su nas prethodnih dana pratili po ulicama Novog Sada.  

Trending

Važna obavijest za vozače: U Sloveniji od danas nova zabrana za kamione

Da možda nema veze sa prijetnjama koje godinama stižu iz Predsjedništva, Skupštine i Vlade Srbije, pa onda preko društvenih mreža, mejlova i telefona. Da možda nema veze sa činjenicom da se moje ime već dugo izgovara na televizijama sa nacionalnom frekvencijom kao da je riječ o legitimnoj meti.

Živjeti kao meta

Da je to "samo" zbog toga što David vozi automobil sa hrvatskim registarskim oznakama. Jer, navikli smo odavno da je "normalno" demolirati takav automobil.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Navikli smo odavno da je normalno sve što je abnormalno. Sve od nabrojanih teorija je moguće. Samo što postoje situacije kada čovjek prestane vjerovati u slučajnosti.

Automobil našeg sina Davida demoliran je ispred zgrade u kojoj živimo. Prema svjedočenjima ljudi koji su vidjeli napad, trojica mladića sa fantomkama nisu nasumično išli od automobila do automobila. Znali su šta traže.

Znali su koji automobil pripada "Gruhonjićima". I onda se čovjek nađe u apsurdnoj situaciji: pokušava racionalno objasniti nešto što je odavno izašlo iz sfere racionalnog.

Odavno, recimo, obraćam pažnju kojim ulicama hodam. Odavno, recimo, gledam ko stoji ispred zgrade. Odavno, na primjer, uvečee ne izlazim iz stana sem u društvu prijatelja, nikada sam na ulici noću. Odavno, na primjer, brinemo kada nam djeca dođu u posjetu i kad izađu uveče u grad.

Prije 4 dana

Kolumnista portala Radiosarajevo.ba brine za porodicu: U Srbiji oštećen automobil Davida Gruhonjića

Predugo živimo kao da je sve normalno, iako znamo da nije. A najgore od svega je što se čovjek na to počne navikavati.

Neko ih je poslao

Autoritarni režimi u početku ne počivaju na masovnom nasilju. To dolazi kasnije.

Prvo sve počinje  proizvodnjom "odgovarajuće" atmosfere. Počinje svakodnevnim propagandnim ubrizgavanjem mržnje. Počinje televizijama na kojima vas proglašavaju izdajnikom, neprijateljem, stranim plaćenikom, ustašom, srbomrscem, antisrbinom, unutrašnjim neprijateljem. Počinje time što vas pretvore u lice koje publika više ne doživljava kao čovjeka nego kao metu. Počinje dehumanizacijom i demonizacijom.

A kada nekoga dovoljno dugo pretvarate u metu, uvijek će se naći neko ko će poželjeti da se "dokaže".  Ili, kao u slučaju demoliranja Davidove Škode, neko ko će primiti naređenje da je demolira. 

U tome je stvar. Jedna realna opasnost su "entuzijasti", "slobodni strijelci", ljudi kojima su isprani mozgovi konstantnim ubrizgavanjem mržnje. Zato nikada ne možeš znati ko ti na ulici ide u susret.

Da li će ti "samo" opsovati majku, što je postalo prilično uobičajeno. Ili možda u ruci drži kamen, nož ili pištolj. Kako se ti "obični ljudi" pretvore u (potencijalne) izvođače zločina?

Nedavno preminula hrvatska književnica i novinarka Slavenka Drakulić sjajno je pisala o tome, na primjer, u knjizi Oni ne bi ni mrava zgazili. Autorica, prateći suđenja na Haaškom sudu, razbija mit o tome da su ratni zločinci nužno čudovišta ili psihopati.

Umjesto toga, prikazuje ih kao komšije, porodične ljude i profesionalce koji su pod uticajem (ratnih) okolnosti i kolektivne ideologije zla prešli granicu humanosti. Upravo u tome i jeste najveći užas: što zlo rijetko dolazi u obliku čudovišta.

Druga realna opasnost su naređenja sa vrha države i drugih paradržavnih i parareligijskih struktura da nam se naudi. Kao u slučaju demoliranja Škode ili pisanja grafita sa prijetnjama smrću na ulazu u našu zgradu. To nisu bili entuzijasti. Neko ih je poslao.

Jer nasilje u ovakvim društvima nije incident. Ono je programirana posljedica. I ono traje bezmalo 40 godina.

Prvo ide propagandno stvaranje straha i nesigurnosti. Ljudima se nameće narativ da su njihova nacija, porodica i opstanak u opasnosti od "onih drugih". Strah je najjači alat za manipulaciju masama.

Ti si živ?!

Potom slijedi dehumanizacija "Drugoga". Oni više nisu pojedinci s imenom i prezimenom, već postaju apstraktna prijetnja. Kada se ljudsko biće svede na "neprijatelja", uklanja se moralna kočnica za njegovo uništavanje.

Zatim slijedi kolektivno sljepilo i pritisak okoline, jer ideologija nudi osjećaj pripadnosti i sigurnosti unutar vlastite skupine. Pojedinci koji se ne slažu s većinom bivaju proglašeni izdajnicima. Zbog straha od izolacije ili kazne, većina bira konformizam i šutnju.

I onda, prebacivanje odgovornosti: državna i vojna propaganda pojedinca oslobađaju lične krivice. Poruka je kristalno jasna za zatrovane duše:

"Vi ne činite zločine, vi samo branite svoju domovinu".

Time se moralna odgovornost prebacuje na vođe i na viši cilj. Ljudi, koji su u međuvremenu postali ubice, sebe uvjeravaju da su samo radili svoj posao, branili otadžbinu ili izvršavali zapovijedi nadređenih.

Potom sebe uspješno ubjeđuju da su žrtve a ne počinioci. Na primjer, sudi im se samo zato što pripadaju jednoj, naravno "odabranoj", naciji a ne zato što su im ruke krvave. U sudnici oni djeluju kao brižni očevi, djedovi ili supruzi koji razmjenjuju nježnosti s porodicom. To im služi kao psihološki štit, jer ako su dobri prema svojima, vjeruju da ne mogu biti monstrumi. Dok sopstvena počinjena zlodjela smatraju anomalijom za koju je kriv rat, a ne oni sami. Ukratko, ljudska moć poricanja je beskonačna.

Ali, poricanje se ne završava u sudnici; ono se seli na cijela društva nakon rata. Sredine iz kojih zločinci dolaze često odbijaju prihvatiti istinu jer bi to narušilo mit o "čistom i pravednom ratu". Umjesto suočavanja s prošlošću, društva te ljude često dočekuju kao heroje. I tako prebacuju teret odgovornosti na buduće generacije.

I onda se pojave buduće generacije, koje ne pamte rat jer nisu bili ni rođeni. I onda idu razbijeni prozori. I polupani automobili. I poruke "seli se dok još možeš".

Ljudi koji me dugo nisu vidjeli me pitaju, zaista dobronamjerno: "Ti si živ?"  I ljudi koji vam prilaze na ulici da vam kažu da pazite. Ne pitaju više ni kako ste.  Samo kažu: "Čuvajte se". To "čuvajte se" vjerovatno je najprecizniji opis Srbije danas.

Jer problem više nije samo u nasilnicima. Problem je što se previše ljudi prilagodilo nasilju. Kao što čovjek misli da može da se navikne na vlagu u stanu, tako društvo misli da može da se navikne na mržnju. Kao i vlaga, mržnja – polako, ali sigurno i neopozivo - razara zdravlje čovjeka. Mržnja izobliči ljude. To se jasno vidi na licima.

Prva stvar koja mi upadne u oči kada otputujem u neku sretniju zemlju jeste to što ljudi koji idu ulicama svojih gradova nemaju taj facialis, taj grč na licu. Grč koji kod nekih dolazi iz mržnje. Grč koji kod drugih dolazi iz očaja.  

Imitiranje života

I kolektivno zavaravanje: "Nije to baš tako", "Pretjerujete", "Nije ugrožen život", "Niko vas nije dirao"…  A vi razmišljate da li je bezbjedno otići na pijacu. Ili da li će vam dijete normalno stići kući. Ili da li će neko opet čekati ispred zgrade.

I sve to dok vođe mračnog režima govore o "pristojnoj Srbiji" u kojoj smo svi dio "jedne velike porodice". Možda, ali porodice čiji su i otac i majka pijani nasilnici koji svako malo polupaju stvari po kući i prebiju ukućane. Devedesetih su to radili komšijama, danas to rade građanima Srbije.

A čovjek, šta će, počne razvijati male mehanizme preživljavanja. Humor, recimo. Ironiju. Crni humor posebno. To je vjerovatno posljednja linija odbrane zdravog razuma. U momentu kada je pređena crvena linija sa demoliranom Škodom našeg sina.

Pa se šalite na vlastiti račun. Šalite se na račun straha. Šalite se na račun toga da vas prate. Šalite se jer je alternativa mnogo gora.

Ljudi koji nikada nisu živjeli u ovakvoj atmosferi često misle da je strah dramatičan. Da izgleda filmski. Da ljudi drhte, paniče i zaključavaju se u kuće.

U stvarnosti je mnogo podmukliji. Izgleda tako što nastavite živjeti. Idete na posao. Kupujete hljeb. Pijete kafu. Pišete tekstove. Smijete se sa prijateljima. Sve to radite oprezno, osvrćući se preko ramena, ali ipak radite.

Imitirate život. A negdje u pozadini mozga stalno radi mali alarm koji ranije nije postojao.

Mi na to ne pristajemo

I upravo je to najveća pobjeda autoritarnih sistema: kada vam uspiju promijeniti svakodnevicu a da to gotovo više i ne primjećujete.

Mi, međutim, to primjećujemo. I nas nisu uspjeli naviknuti na nenormalnost. Ne znam da li ćemo otići iz Srbije. Ne znam ni koliko ćemo dugo ostati. Ali znam nešto drugo.

Nije normalno da porodica profesora univerziteta, novinara ili bilo kojeg građanina živi kao da procjenjuje bezbjednosni rizik umjesto da planira običan život.

I upravo zato problem nije samo razbijen automobil. Problem je društvo koje je proizvelo ljude uvjerene da imaju pravo da razbijaju tuđe živote. A još veći problem je društvo koje na to polako počinje da sliježe ramenima.

Najgore u svemu nije strah. Najgore je kada počnete da se navikavate na njega. Mi na to ne pristajemo.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.