Savez kolumnista | Azra Zornić: Zašto se knjige moraju vratiti u Vijećnicu

U vrtlogu savremene postmoderne, u kojoj je informacija postala roba, a znanje devalvirano na brzinu pretraživanja, nameće se imperativ za dubokom analizom stanja intelekta u našem društvu.

Piše: Azra Zornić, Radiosarajevo.ba

Temeljna premisa ove refleksije počiva na tragičnom destinatu Gradske vijećnice, objekta koji je stradao pod namjernom piromanijom onih što bjehu nepismeni – kojem nedostaje ne samo pismenost, već i elementarno razumijevanje historijskog kontinuiteta.

Za generaciju koja je odrastala u pred-digitalnoj eri, ova institucija nije predstavljala samo administrativnu zgradu ili biblioteku; ona je bila epistemološko središte, arhiva kolektivne svijesti.

Trending

Čengić demantovao Minića: "Optužbe o napadu na Srbe u Sarajevu su dezinformacije"

Značaj Vijećnice

U historijskom trenutku koji nije bio obilježen prisustvom interneta, algoritamske logike Googla ili umjetne inteligencije, Vijećnica je bila apsolutni, nedostajani okvir. Proces stjecanja znanja tada je bio linearan, fizički i zahtijevao je kognitivno strpljenje, moralne i intelektualne vrline stare generacije koja je znala čekati, trpjeti i raditi na svojem obrazovanju, za razliku od "polupismenih" potomaka koji traže prečace.

Učilo se iz monografija, primarnih izvora, rukopisnih tragova; prepisivali su se dijelovi i odlomci relevantni za ispite koji smo spremali, čime se na neki sveti način transkribirala mudrost prošlosti u sadašnjost.

Prije 2 dana

Savez kolumnista | Adnan Ćerimagić: "Koga briga šta misli Sarajevo?!"

Ali, Vijećnica je bila i heterotopija – prostor druženja gdje su se rađala nova akademska i prijateljska poznanstva, a u intersticijalnim prostorima biblioteke, među redovima knjiga, krišom se gledalo i davalo naznake za onu najintimniju, tajnu ljubav, čime je egzaktno presijecana strogost akademskog života.

Ovo kultno mjesto, čija je gradnja krunisana 1896. godine, predstavlja remek-djelo nastalo kroz složenu dinamiku autorske saradnje. Iako je početni idejni okvir pripadao Karlu Paržiku, projekat je preuzeo Aleksandar Wittek, čiji je maestralan dizajn definisao viziju objekta, da bi ga, nakon Wittekove tragične smrti 1894. godine, do konačne realizacije 1896. vodio Ćiril M. Iveković.
Ta je građevina funkcionisala kao arhitektonski i semiotički simbol koji je presudno obilježio estetsku paradigmu prošlog milenija, predstavljajući hibridnu sintezu orijentalne inspiracije i rigoroznih zapadnih inženjerskih tehnika. Njena suština je, međutim, brutalno prekinuta noći 25. i 26. avgusta 1992. godine, kada je barbarskim činom spaljivanja uništeno oko 80 posto neprocjenjivog knjižnog fonda i dokumenata – nenadoknadivih materijalnih svjedoka povijesti Bosne i Hercegovine.

Vijećnica je obnovljena 2014. godine, te je, nakon višedecenijske agonije, ponovo zasjala u svom originalnom, glamuroznom sjaju. Danas ona funkcionalno egzistira kao simbolički kapital grada, mjesto koje obilaze turisti, fotografišu se i konzumiraju njenu vizuelnu estetiku.

Ljuštura bez sadržaja

Međutim, kroz prizmu kritičke teorije i fenomenologije, nama, domaćem stanovništvu – Sarajlijama, ona se očitava kao prazna ljuštura bez sadržaja.

Ona je izgubila svoj originalni telos (svrhu), važnost i funkcionalnost, transformišući se u spomenik sebi samoj, u mucavu repliku nekadašnje veličine. Kad se subverzivni pogled baci iznutra, uočava se samo bizarna, disonantna sinteza sjaja i bijede atrofiralog uma.
Ova fenomenologija praznine ukazuje na duboku dekadenciju poslijeratne političke elite koja ne posjeduje kapacitet da cijeni pisanu riječ kao svjedoka naše hiljadugodišnje geneze na ovom geoprostoru Bosne i Hercegovine.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Naše nacionalno blago, koje je inkarnirano u pisanoj riječi, još uvek se samo čuva u prostorijama Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB). Ipak, paradoks savremenog doba leži u činjenici da ti isti, pretežno nepismeni političari, sistemski pokušavaju dovesti NUB do tečaja neravnoteže, osiguravajući da ne postoje adekvatna financijska sredstva za održavanje knjiga.

Time se aktivira proces nepovratnog gubitka: pisana riječ, čuvana u neadekvatnim klimatskim i higijenskim uslovima, fizički blijedi i polako nestaje u orbiti neznanja.

Društvo se utapa u moru kupljenih diploma i lažnih akademskih titula, općeg neznanja i zaljubljenosti u prolazni glamur našeg doba, ostajući zarobljeno u samovoljnom intelektualnom siromaštvu.

Time dokazujemo da je polupismenost – kao stanje lažne svijesti o vlastitom obrazovanju – daleko pogubnija od elementarne nepismenosti. Jer dok nepismen čovjek svjesno priznaje ispraznost svog znanja, polupismen, naoružan kupljenim diplomama i političkom moći, uništava ono što ne razumije.

Civilizaciju ne čini beton i turistički brošure

Dopustimo li da pisana riječ, jedini autentični dokaz našeg postojanja, nestane u vlažnim prostorijama napuštene institucije, prestat ćemo biti narod s povijesnim kontinuitetom i postati samo statistička populacija koja gleda u te zidove, nesvjesna da gleda svoj, konačni epilog.
Ipak, iznad ovog crnila postoji jedan jasan putokaz. Rješenje ovog egzistencijalnog impasa ne leži u novoj gradnji, već u ispravnoj distribuciji onog što već posjedujemo.

Ono se nalazi u hrabrom činu restitucije: u premještanju knjiške građe iz sadašnjih neadekvatnih prostorija NUB-a natrag u prostorije Gradske vijećnice. Time bi ona, makar djelomično, reanimirala svoj izvorni epistemološki sadržaj i povratila značaj koji joj pripada po pravu rođenja. Tek tako bi se zaustavila procesija njeneg pretvaranja u praznu ljušturu i spomenik sebi samoj.

Jer zaboravljamo na vlastitu opasnost: civilizaciju ne čine beton, staklo ni turistički brošure, već riječi koje odolijevaju vremenu. Te riječi moraju pronaći svoj dom pod kupolom Vijećnice, inače će zauvijek nestati u šapatu propuštenih odgovornosti, ostavljajući iza sebe samo lijepe fasade bez duše.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba