Anđelka Matijević: 'Oprostite sebi, Sarajevo vam je odavno oprostilo'

"Ti si tako lijepo pričala o Sarajevu da su mi gledaoci rekli da ga voliš više od Sarajlija" rekla mi je urednica Festivalske Hronike, nakon gostovanja u Jutarnjem programu za vreme SFF 2019. Ne ja ne volim Sarajevo - ja ga obožavam.

Piše: Anđelka Matijević, aktivistkinja za DWP

Svima koji o Sarajevu ne znaju dalje od Sebilja i ćevapa, i prije preseljenja govorila sam o neobjašnjivoj energiji koju ima ovaj grad. Za razliku od deda Periše nemam skoro sedamdeset godina, pa da Sarajevo pamtim po raji i sarajevskoj zabavi iz mladosti, nisam ovdje odrasla. Ovdje sam se preselila. Odluku donijela sporazumom srca i razuma.

Trending

Semir Halilović podnio ostavku na poziciju ambasadora BiH u Kataru: Poslao pismo Denisu Bećirović

I nisam se pokajala. Iz dana u dan volimo se Sarajevo i ja na više načina.

Moja generacija kroz maglu se sjeća vijesti onih koje su počinjale u pola osam, nakon crtanog filma, kada je pogled mame bio dovoljan da znam da ne treba to da gledam.

Igrala sam sa Miladom lastiša i crtala školicu dok su neke tamo čike među nama postavljale granice, nacionalne, vjerske i ratne. Miladina mama zvala se Mirsada i meni to nije bilo čudno. Samo sam znala da je došla iz Bosne, da je "izbjeglica". Da za razliku od moje, njena mama zna da napravi najljepšu pitu.

Sada tu pitu imam u svom kavartu, mada ljepše zvuči mahala.

"Jesi li se navikla, kako su te muslimani prihvatili?" Dobronamjerna su pitanja mojih poznanika.

Srajevo nije grad muslimana, Hrvata ili Srba… Sarajevo je grad svih Sarajlija.

Šetam po gradu, osjećam se kao da sam oduvjek tu. Upoznajem neke fine ljude, omiljenog glumca, poznatog pjevača, čuvenog pisca. Svi su raja, svi su skromni, topli kao Sarajevo.

A nije bilo tako toplo u Sarajevu te zime 1993, niti se mogla kupiti čokolada. Nije bilo struje, vode, lijekova… Dok sam ja crtala, učila slova i odmah nakon crtanog filma u 19:15 išla u krevet, uz obavezno mamino čitanje pred spavanje - mojim vršnjacima "uspavanka" su bile granate.

Dok smo se mi sa ushićenjem spremali za izlet sa vaspitačicom i radovali raspustu, neko se isto tako radovao "izletu". Taj izlet se zvao 'razmjena' i značio je život. Značio je da će sačuvati glavu, ostati živi i izaći naprimjer sa Grbavice.

Dok smo se mi u podrumu skrivali igrajući žmurke, nekome je podrum bio sklonište od snajpera, gelera i granata.

Svi mi čestitaju na novom poslu, da i ja sam sretna. Novi ured nalazi se odmah preko puta pijace Markale.

"Blago tebi, radiš u centru grada!" Da, zaista divno, tu je Gajev Trg, tu je Katedrala, blizu je Stara Srpska pravoslavan Crkva, Džamija i Muzej ikona…

Ali malo njih zna da je tužan februar u Sarajevu.

Tog 5. februara 1994. godine, nekoliko minuta poslije podneva, sa položaja Mrkovića ispaljena je granata koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi unutar zelene pijace Markale dok je na pijaci bilo prisutno više stotina građana. Ukupno je evidentirano 68 ubijenih i 139 ranjenih civila.

Mladen, Marija, Selma, Smilja, Vahida – njihov jedini grijeh bio je što su došli da kupe hljeb.

Bili su nevini.

Ako se odlučite da dođete u Sarajevo, a imate nekih nedoumica i predrasuda, pobijedite ih. Razoružat će vas ovaj grad. Ljubaznošću i osmijehom, lijepom reči. Pogledom sa Trebevića na šeher. Oprostite onda sebi. U redu je, nista znali, nije imao ko da vam kaže.

Sarajevo vam je odavno oprostilo.