Akademik Esad Duraković: Ubijanje Gazze, najvećeg logora na svijetu

Cionistički Izrael kreira epski negativiziranu povijest. Pod pojmom „epski“ podrazumijevam totalitet te cionističke „kreacije“ – totalitet u intenzitetu stradanja, u povijesnoj dugovječnosti, u posljedicama koje ima na sadašnjost i budućnost.

Protagonist/žrtva te tragičnosti antičkih razmjera su nedužni Palestinci čije stradanje svijet ravnodušno posmatra već 75 godina.

Piše: Akademik Esad Duraković, za Radiosarajevo.ba

Trending

Švedska se sprema za finale Eurosonga u strahu: Sveprisutan je osjećaj nesigurnosti

Cionisti konzistentno kreiraju stvarnost prema (religijskim) mitovima, pa su tako osnovali i državu na teritoriji drugog naroda koga već 75 godina – kao država – sistematski teroriziraju, otimaju zemlju, ruše kuće, hapse, ponižavaju i čine mnoštvo drugih zastrašujućih zločina.

Taj režim ne bi mogao biti to što jest i takav kakav jest da nema neograničenu pomoć i podršku 40-50 miliona američkih evangelista koji se drže dogme – da na Bliskom istoku izazovu Armagedon kao uslov za povratak Mesije.

Nije ovo nikakva figura već njihovo čvrsto uvjerenje i zadaća. Stoga ne bi bilo iznenađujuće da cionistički Izrael iskoristi ovaj upad Hamasa kao povod za konačnu i totalnu eliminaciju Gazze!

Smrt kao jedino spasenje

„Demokratski“ svijet bi – kao i mnogo puta do sada – prešao preko toga masovnog zločina a cionisti bi bili bliže ostvarenju svoga konačnog cilja. Trenutni odnos većeg broja moćnih zemalja Zapada prema izraelskom razaranju Gazze jest priprema javnosti i za takvu mogućnost.

Upad Hamasa na područje toga ekstremističkog režima (koji je okupirao tuđu zemlju) i nasumično ubijanje njenih civila ne odobravam: civili nikada i nigdje ne smiju biti meta.

Dakle, taj čin ne odobravam, ali ga razumijem. Naime, treba barem pokušati shvatiti kako se osjeća dva miliona ljudi u najvećem logoru na svijetu tokom 75 godina.

Ni Izrael ni međunarodna zajednica nisu učinili ništa efikasno da dokinu to užasno stanje koje i može dovesti samo do kolektivnog samoubilačkog pohoda Palestinaca. Oni su dovedeni u situaciju totalnih očajnika kojima je smrt spasenje  od preduga zlopaćenja i neizmjerna ponižavanja.

Većina vlada zapadnih zemalja podržavaju Izrael, ne mareći za uzroke palestinskog napada (za koji rekoh da ga ne odobravam) i time se ta podrška uvodi zapravo u kontekst islamofobije.

Bosna i Palestina

(Bosna to također pamti: zabranjeno joj je bilo 1992. da se brani, bogatuni su otuda dolazili na „sarajevski safari“ – da snajperima za svoj „lovački ćeif“ ubijaju djecu na sarajevskim ulicama.)

Tragična zbivanja u Gazzi sigurno će osnažiti islamofobiju i ojačat će desnicu u Evropi. U konsekvencijama, to može imati posljedice i za BiH.

U svemu ovome postoje barem dva apsurda. Prvo, apsurdno je, nepojmljivo, da Jevreji vrše tako dugo i tako sistematično nasilje nad narodom koji im ništa nažao učinio nije, a upravo je nad Jevrejima izvršen holokaust.

Drugo, cionisti bi morali znati da je njihov ovakav odnos prema Palestincima sigurna „investicija“ u njihovu besperspektivnu budućnost, dugoročno gledano.

Naime, ovo nasilje pamtit će niz generacija Arapa u budućnosti, a cionistička država – ma kako sada bila jaka – ipak je u „biološkom okeanu“ Arapa i ne može zauvijek opstati na nasilju.

Klatno povijesti se vraća.

Povijesti se ne žuri.