Adnan Repeša o novoj knjizi Semezdina Mehmedinovića: Pobijediti zaborav

Uvijek je bilo tako: kad bi se pojavila dugo iščekivana knjiga, sve one koje bih do tada čitao, podređivao sam onoj tek objavljenoj. I danas je tako.  Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga Semezdina Mehmedinovića. Knjiga se zove Kuća za pisanje.

Piše: Adnan Repeša, za portal Radiosarajevo.ba*

Knjiga u kojoj se protagonist suočava sa izborima svoje odrasle kćeri, dok on sam sagledava vlastiti život, najprije onaj egzilantski, američki, onda i ovaj u koji se nakon četvrt vijeka, ponovo vraća.

Trending

Potvrđeno iz POSKOK-a: Tužilac Meho Bradić pušten na slobodu

A tu gdje se vraća ništa više nije isto; ni ljudi, ni objekti, drukčije su društvene prilike, ni jezik kakvog je poznavao više nije isti, pa se ispostavlja da je svijet kojem je pripadao ostao rastočen i živ još samo u sjećanju.

U novom egzilu

Mučan povratak, i još bih rekao: neka vrsta novog egzila.

Kći se zove Sara, a njen otac empatičan je čovjek koji bi dijete od svijeta nekako zaštitio. Ona ne govori jezik u kojem je otac živio, niti posjećuje zemlju svojih predaka. Razlikuju se karakterno. Dvije naravi. Sara je svojeglava, uporna u svojim odlukama, sklona povlačenju na bezljudna mjesta; rado boravi u pustinji, ili odlazi u planinu.

Tamo gdje će se u miru baviti svojim opsesijama. Ona je fotograf. Otac, s druge strane obziran je i trpeljiv, pun razumijevanja i roditeljske brižnosti. Umorni pisac. Svoje nesporazume, ponekad, rješavaju tišinom.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

To je ona vrsta tišine u koju stane svaka neizgovorena riječ. Njemu su u ovim godinama potrebni mir i pažnja, a Sara je plahovita, katkad rasijana, rijetko emocije pokazuje, i ne drži je mjesto. Onda se rastaju, riješeni da međusobne prijepore ostave za neku novu priliku, za sljedeći susret. Otac se vraća u Sarajevo, kći ostaje u Americi. 

Tu gdje se otac sada vraća, jednom je započeo svoje poslove, a tamo gdje je četvrt vijeka boravio, čini se kao da je živio tuđi život.

Objavio je knjige i crtao, radio poslove, putovao, upoznavao nove ljude i prema svijetu pokazivao otvorenost, ali, ipak, prijao mu je taj umirujući oblik anonimnosti.

Prije 3 dana

Pozitivna kritika na novu knjigu Semezdina Mehmedinovića: 'Sve su kuće jedna kuća za pisanje'

Najbliži sebi

Premda je svugdje, tamo kao i ovdje, bio cijenjen i ugledan, on ipak svaki put osjeti blagu nelagodu onda kad mu se javno imponira. I još se mladalački strasno opsjeda knjigama i tekstom koji bi trebalo ispisati.

Samo dok piše on je najbliže sebi, u svome prirodnom stanju, a već postaje svjestan vremenskog okvira; starost je pred vratima, pa je čin užurbanog pisanja jedini način da se nadvlada zaborav.

Pisanjem će se vratiti u svoj život.

"Ono što je najvažnije treba ostati u sjećanju."

Semezdin Mehmedinović i onda kad o sebi piše, a najviše piše o sebi, ili bi preciznije bilo reći da piše o svome iskustvu, čini to iz jednog samo njemu svojstvenog ugla, pa ti se nekako i tvojim čini ta neposrednost i jasnoća u jeziku koja te odmah i trajno zavede.

Ono što je meni važno, važno za način na koji Semezdinove knjige čitam, jest to da se nakon sklopljenih korica sva ta poezija u mene slije. I da se slije u svojoj punoj snazi, pa da neke rečenice više puta ponavljam i onda kad sam knjigu već ispustio. Jer Semezdin je ponajprije to: pjesnik koji ispisuje svoje knjige u drugoj formi, "jer tako je lakše", i pritom je od silne važnosti koliko ono što u svoje knjige donosi, njegovog čitaoca u konačnici mijenja. Važna je priča, i samo to, njen krajnji učinak na onog koji je knjigu pročitao.

Često se Mehmedinovićevim knjigama vraćam. Čista potreba. One pomjere nešto u meni. Počev od pjesničkih, pa sve do ove koju upravo čitam, sve te knjige, dakle, na snažan i nepovratan način ostaju u mojoj svijesti. U njima je moguće pronaći mir. Nisam jednom poželio pisati rečenice kakve ispisuje ovaj pisac, sad mi na pamet padaju ove:

"Zgrada je ova muzički instument. Napadnuta je pticama, stršljenima, pčelama i paucima. Tamo gdje su šrapneli izdubili rupe u fasadi sada stanuju vrapci i sjenice. Do mog radnog stola, s vanjske strane zida je gnijezdo, čujem ptiće kako se nervozno dozivaju čim postanem bučan, pa ušutim da se i oni umire. Iza ponoći ovdje nastupi najfinija tišina. Pokušavam tišinu pretvoriti u svoju snagu."

Sjećam se vremena kada sam prvi put čitao Ruski kompjuter. Između njenih stranica, pored svega ostalog pronalazio sam vedrinu i radovanje, valjda istu onakvu radost i vedrinu svojstvenu svakom mladom čovjeku. Onda su uslijedile i druge knjige, sve odreda jednako nježne i žanrovski neodređene, ali i drukčije u odnosu na ovu gore pomenutu.

Između Ruskog kompjutera i knjiga koje će uslijediti događao se život.

"A jutros: infarkt. Moje srce me je razočaralo".

25.12.25. 14:55

Adnan Repeša: Faruk Šehić - zelena voda

Korijen našeg stida

Kuća za pisanje od onih je knjiga u koju se, umoran, skloniš na kraju dana.

I knjiga je to s kojom se može započeti svako naredno jutro. Knjiga nastala iz prethodne, (Mali roman o tišini) ili iz svih onih koje su ovoj prethodile. Raspet između sada i ovdje, pritom pogonjen sjećanjima, Semezdin ispisuje roman koji se čita s velikim užitkom, i u dahu, i čita se s punom sviješću da ti je upravo takva knjiga bila potrebna. Knjiga za koju se lako vežeš, a onda i otkrivaš nekog novog sebe.

Sve naše je u prošlosti. Valjda su tamo ostale i neke nesvjesno počinjene greške, nepažljivo birani izbori, nad kojim se, kad se vrijeme već udaljilo, podižu sve sami upitnici.

"A prošlost do mene stiže postupno, sa skoro već zaboravljenim sjećanjima, dolazi kao magla koja se pojavi niotkud, onda kad je ne očekujem, vraća me dublje u sebe, s novim značenjima u mojoj sadašnjosti, kao kazna za neispunjena očekivanja."

Volim način na koji se ovaj pisac obraća svijetu. Čitajući Semezdinove knjige jasnije uviđam koliko je bitno ono što se u tekstu ispusti. Slika ispred riječi. I gdje se objekti tretiraju kao čovjek sam. "Volim objekte, o svijetu mi oni govore više od ljudi."

Drugi nas vide, kaže Semezdin Mehmedinović, onako kako mi to ne bismo željeli, a to kako nas drugi vide korijen je našeg stida.

Ne znam za druge, ali svaki put nakon čitanja neke Semezdinove knjige, osjetim onu vedrinu kakvu je moguće osjetiti samo u onom danu, mrvu bistirijem od ovog. 

*Adnan Repeša rođen je 1978. godine u Mostaru. Obajvio više knjiga priča, među kojima romane Svojta i Godina bez proljeća. Član je P.E.N. BiH. Živi u Blagaju.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.