Adnan Repeša: Faruk Šehić - zelena voda

Ima neke pravde u tome kad ti sruše kuću na zemlji, zapisao je svojevremeno Ilija Ladin. I još je pisao: ima, mora je biti...

Piše: Adnan Repeša, za portal Radiosarajevo.ba

Zadnjih dana često na te stihove mislim. I onda ih ponavljam a da to ne znam sebi objasniti. U ponavljanju Ladinovih stihova, do ruku mi je došla knjiga Faruka Šehića. Čitajući, pomislio sam da u tome ima neke logičnosti, produženog slijeda na stihove koji su mi se u glavu zavukli i sad neće napolje. Šehić će nastaviti tamo gdje je Ladin, jednom, stao. I bilo bi u tome nešto utješno, mislio sam, kad bi se živ pjesnik na umrlog nastavio.

Trending

Anketa | Pitali smo građane Sarajeva gdje će dočekati Novu godinu: Od kućne atmosfere do putovanja

Smrt oca

Faruk Šehić, međutim, pisac je drugog i drukčijeg svijeta, svijeta iza nas, ruševnog svijeta. Pisac vremena koji postoji još samo u sjećanju, i sad je nužno do u tančine to sjećanje ispisati.

To je onaj svijet u kojem se autor poput svakog mladog čovjeka jednom pokušao ostvariti. I u tome bi nesumnjivo uspio, da mu se u stvarnost nije upleo onaj djelić Ladinovog stiha. Tako život poništava naše odluke, a ovog će pisca temeljito izmijeniti. Rat će ga omesti u svemu što je kao mlad čovjek zamišljao, pa će poništiti i njegovu namjeru da završi studij započet u Zagrebu. Zbog toga što je rat učinio da se prve želje rasplinu, Šehić će od odlučnog studenta postati vojnik, i odmah skočiti u blatnjav rov. Taj rov bit će mu ambis iz kojeg se četiri godine neće izbaviti. Kakav bi njegov život bez rata bio, to ne znamo, niti znamo u kakvim bi se prilikama ondašnji student dalje razvijao. Čovjeku nije dato da ima uvid u vlastito sutra. Neko se u naše ime za to pobrinuo. I dobro je što je tako.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Knjiga Zelenac, objavljena je u Buybookovoj ediciji Dnevnik, koju uređuje Semezdin Mehmedinović. Važna knjiga. Najprije zbog toga što je to Šehićeva intimna karta, a njen naslov još jedan je motiv preuzet iz Une. Magična je Una voda, stalno prisutna u svim Šehićevim ostvarenjima, bilo da je riječ o poeziji, tekstovima, ili njegovim pričama i romanima. Ali u odnosu na ranije knjige, iz perspektive ovog čitaoca, Zelenac je knjiga drukčija od ostalih. I u toj "drukčijosti" postoji nešto što me za nju snažno veže. Dva puta sam je pročitao. I oba puta, nakon čitanja, pomislio da je ovo Šehićeva najvažnija knjiga. Ako ne najvažnija, onda sigurno, uz zbirku priča Pod pritiskom, njegova najitimnija. Mislio sam to zbog srca kojeg je puno u ovoj knjizi. I još se osjeti kako pulsira između njenih korica. I zbog proživljenog od kojeg se tijelo zgrči, i gdje se ledi svaka sljedeća misao. Knjiga od koje nema uzmaka, na to sam mislio. Tako mislim i sada.

Sjajna i velika proza, kažem, pisana ravno iz utrobe. To je, valjda, onaj čovjekov skroviti dio (je li to sama njegova duša?) za koji vjerujemo da u njega nikad nećemo, i ne možemo do kraja porinuti. Ili nećemo sve dok nam se nešto presudno ne dogodi. Dok nas ne povuče životni "zelenac". U jednoj rečenici u svom, sad već glasovitom romanu Knjiga o Uni, pisac kaže: "I ne volim realistične knjige". I bilo je tako, da ovaj pisac ne piše realistične knjige, i bilo ja da sam to mogao razumjeti. Bježeći od prošlosti, i mučen proživljenim, Šehić je prigrlio novu poetiku, sklanjao se u drugi svijet, vježbao je maštu... 

Onda se dogodila smrt za koju čovjek nikad nije spreman, pa čak ni onda kada je ona izvjesna. Roditeljska smrt. Prvi dio knjige otvara se smrću Seada Šehića, piščevog oca. I otvara se u gasulhani, tamo gdje se smrt jezivo potvrđuje. To je mjesto gdje će sin svoga oca zadnji put vidjeti, i s njim se trajno oprostiti. I mlaz tople vode kojom se umrli posljednji put kupa, nešto je što se trajno u svijest naseli. Nakon toga nema ništa. Iz tog uvoda Šehić razvija dalju priču. Tako iz blizine umrloga, stvaramo jasnu sliku u ono što je stariji Šehić za svog života uspio biti. A bio je snažan karakter, i čvrst porodičan čovjek, krajnje upućen u društvene prilike svijeta i zemlje za koju je vezao svoj život. Vodi nas tako pisac sve do sjevera Afrike, tamo gdje mu je otac, radeći, provodio jedno izvjesno vrijeme, ne sluteći da je to ono vrijeme nakon čega dolazi kataklizma, a s njom i rušenje jednoga svijeta. I piše o tome punog srca.

Opisuje se na stranicama ove knjige i nešto još ličnije: odnos između oca i sina. To je ona vrsta odnosa u kojem svaka neizgovorena riječ ima snagu moćniju od izrečenog, pa se riječi gube u simboličnim gestama. Pisac na sebi, živome, pronalazi tragove mrtvog oca, i raduje se kad ih prepozna. Otac se nastavlja kroz sinovo tijelo. On je prisutan.

03.12.25. 16:24

Čestitamo: Faruk Šehić dobitnik godišnje nagrade Društva pisaca u BiH

Ispisuju se sporadične slike rata, tačnije, očeva uloga u odbrani grada, možda i najvažnija uloga njegovog života, a koju sam nije birao. Ta uloga odredit će Sejin budući život, i onda kad taj rat jednom završi, sve njegove price pred gostima bit će povezane s ratnom prošloću; sve će ih nebrojeno puta do u detalj proživjeti.

Intenzivno se sjećamo samo onog što nas trajno obilježi.

Ali nije ovo knjiga o ratu.

Zelenac, u svojoj namjeri, prije svega je potreba da se iznese priča o borcu i čovjeku, snažna i velika. Tek onda je priča o ocu. Sead Šehić bio je sve to, i od svega što je uspio biti, iz sebe je izvlačio ono najbolje. I pri tom, što je od silne važnosti, zadržao je dostojanstvo. Na koncu, ovo je jedna od onih priča za koje slutimo da ih ima i u našem komšiluku, ali, eto, nikad se ne odvažimo o tome i pisati. O komšiluku ne pišeš ako nećeš pisati lijepo. Velik je onda i važan taj komšiluk kad sebi možemo dopustiti luksuz da o njemu šutimo. Sejo je živio u vrijeme agresije na svoju zemlju, pa je u takvim okolnostima odlučio zemlju braniti, i nije mu na pamet padalo zbog toga se pravdati. Svoje je odluke donosio sam. U svoje je odluke vjerovao. 

Faruk Šehić kroz pripovijest o ocu, piše o vremenu koje je iščezlo, i neće se vratiti. Rastočeno vrijeme. Otac je sat na uzdrhtaloj piščevoj ruci koji je odlučio o roditelju pisati. Otac je u svim onim stranicama darovanih knjiga, tu je, u ribičkom priboru, eno ga pod trijemom omiljenog kafića, upravo se rukuje sa sugrađanima...

Rijedak pisac

Po datumu očeve smrti ravna se sadašnje vrijeme, tako se otac upisuje u trenutak, u piščevu stvarnost. I prisustvo samoće koju sin pokušava zaliječiti rijekom, važan je dio knjige. Rijeka kao utočište. Bijeg. Tamo odlazi loviti ribe, ide sagledati gubitak. Tu će ga zateći vijest o Marianninoj smrti. Tako će se njegova tuga udvojiti. Djevojčinom smrću otvara se drugi dio knjige. Nježna je to priča. Ponajprije zbog onog stalnog osjećaja da se jedan život u svakom trenutku može okončati. Smrtno je Marianna bolesna, i on ima punu svijest o tome, ali prisustvo bolesti oboje potiskuju. Pokušavaju živjeti, smijati se, putovati.

Trude se biti prisutni u darovanom trenutku, u poklonjenom vremenu. Uspijevaju u tome, uglavnom. Oni su dvoje ljudi koji jedno u drugome pronalaze utjehu. I malo ih vanjski svijet dotiče. U osjećaj utješnosti stane sve što je njima potrebno. I lijepo im je unutra, u tom balonu koji prijeti da se svakog časa raspukne. Potrebno je samo da se liječnik zamisli, i nakon toga slegne ramenima. Šehićeva knjiga direktna je i uznemirujuća. Knjiga koja se ne piše svaki dan, niti se može pisati kad se čovjeku prohtije. Šehić je od onih autora koji pišu iz snažne potrebe za pisanjem. On je svoju knjigu proživio. Drugi nisu. Rijedak pisac. Od njegove rečenice zadrhti srce.               

*Adnan Repeša rođen je 1978. godine u Mostaru. Obajvio više knjiga priča, među kojima romane Svojta i Godina bez proljeća. Član je P.E.N. BiH. Živi u Blagaju.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.