Kako me četverogodišnje dijete posramilo, s dobrim razlogom!

A što da radim kada si jednostavno ne mogu pomoći! Ali neću više - malena I. - obećavam i tebi i svima malima! Neću više! Jer si me tako zgodno posramila pred svima.

Ova je zima bila užasno dosadna i naporna i jednostavno neke ljude nisam srela mjesecima. Svima nam je tako, vjerojatno. I naravno da me ponijelo veselje kada sam srela njih dvije, naše parkić prijateljice, mamu i njenu četverogodišnju kćer koja se toliko promijenila, toliko je bila slatka da sam je nesvjesno, uz trinaest dosadnih pitanja, krenula pomaziti, po glavi, po obrazu - jednostavno sam kao i svaka vesela osoba poželjela uspustoviti onu bliskost s njom kakvu smo zapravo imale prije samo nekoliko mjeseci. Onda kada smo si bile toliko dobre.

Ali nekoliko mjeseci u životu četverogodišnjaka jako je puno. Djeca se promijene stubokom, uđu u fazu sramežljivosti, bliskost se izgubi negdje u međuvremenu, i zato mi veliki često uopće ne razmišljamo o privatnosti i privatnom prostoru tih malih persona.

Moram priznati da sam ustuknula, kada je nakon moje ljilji-ljilji epizode ona doslovno graknula na mene: "Ne diraj me. Ne diram ni ja tebe!"

I apsolutno ništa više nije morala ni reći. Shvatila sam poantu. Ali ima tu još nešto što zapravo želim reći, a tiče se reakcije njene mame, moje drage prijateljice, koja je na ovu mini svađicu između mene i njene kćeri također malo krivo reagirala.

"Hej, ne možeš to tako reći teti! Pa to je teta Maša!".

Shvaćate li što je krivo u toj priči? Meni je sada konačno sjelo - zašto si mi veliki uzimamo toliku slobodu da na ovakav dosadan način uzurpiramo tuđu djecu i da to još smatramo normalnim?

Čak idemo i toliko daleko, (stvarno vjerujem da nisam usamljeni slučaj) da svoju djecu kudimo jer su sramežljiva i jer se izmiču dosadnim rukama nama dragih prijatelja koji, baš kao i ja jučer, iz neke dobre, ali blesave namjere napadaju tu jadnu slatku dječicu na način koji oni ne žele.

Ajme, sjelo mi je kakva sam dosadna štipačica obraza postala i sama i sada mi izviru još neke situacije kada sam i sama, baš kao i moja frendica, svom djetetu pokušala nametnuti osjećaj krivnje jer nije blagonaklono gledao na slične reakcije drugih "dosadnih" teta koje su ga na isti način napadale.

Jer to doista i jest napad! Ne onaj kažnjiv zakonom, ali napad jest. Mi veliki isto bi reagirali kada bi nam neki stari poznanik prišao i krenuo nas gladiti po licu, mrsiti nam kosu, svirati po nosu. Ko bi to dozvolio ikome osim onima s kojima ste stvarno, ali stvarno bliski.

U suprotnom - Ne diram te - ne diraj me!

Mantram pa da sljedeći put kada sretnem neko milo, slatko dijete, stanem na vrijeme.

I sigurno više nikada neću svom djetetu pružiti teror u rečenici: "Zašto se sramiš, pa to je samo ovaj ili onaj!"

I get it!", piše Maja Pešut Kukina za Index.hr.