Sergio Slatinac, Foxy Head: „Bavljenje muzikom u BiH je ekvivalent udaranja glavom u zid"

Sarajevski rock bend Foxy Head je objavio svoj debitantski album „Čovjek bez imena“ u izdanju Muzičke Produkcije BHRT.

Na albumu se nalazi osam pjesama, od kojih su četiri izašle kao singlovi i već su osvojile publiku eksplozivnom energijom i suptilnim emocijama. Rad na albumu je obilježilo istraživanje različitih zvukovnih pravaca i odbijanje da se ograniče unutar bilo kakvog muzičkog kalupa, a glavna filozofija kojom su se vodili tokom procesa stvaranja je bila da se na albumu neće naći niti jedna pjesma koja je tu samo da bi se popunio album. Sa frontmenom benda, Sergiom Slatincem smo razgovarali o procesu rada na albumu, rock & rollu i "čovjeku bez imena".

Konačno je izašao vaš debitantski album, nakon pet godina predanog rada. Zašto MPBHRT?

Sergio: Objektivno, ne postoji puno tradicionalnih diskografskih kuća u BiH, tako da se činilo logično da naš prvi album izađe pod okriljem Muzičke Produkcije BHRT.

Trending

Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore

Kritika i publika vas žanrovski najrazličitije određuje. Kako biste se vi odredili u smislu žanra i vašeg eklektičnog putovanja sa svakim novim singlom? Ima li danas uopšte smisla pričati o žanru? 

Sergio: Po meni, najimpresivnija stvar kod novijih generacija je što nisu monolitna skupina i ne žele da ih definiše jedna pripadnost određenoj subkulturi koja je izgrađena oko muzičkog žanra. Postoji toliko dobre muzike, tako da ni meni lično ne ide u glavu kako neko može provesti cijeli život slušajući isključivo jedan stil - podržavam omladinu u tome što slušaju ono što im se sluša i što konstantno istražuju različite žanrove. To ne znači da će muzički elitisti skroz izumrijeti, ali ne vjerujem da ćemo često viđat likove u trapericama i prslucima sa prišivkama koji osuđuju druge na osnovu muzike koju slušaju za nekih desetak godina. Vezano za Foxy Head, ja bih nas jednostavno gurnuo pod rock kategoriju, iako je to poprilično širok pojam. Ako volite rock muziku i ne ograničavate se na određeni podžanr, vjerovatno ćete naći barem jednu pjesmu na albumu koja će vam se svidjeti. 

Pitanje inspiracije je uvijek nepopularno pitanje, ali meni je to jako važno kako bi se neko djelo smjestilo u određeni kontekst. Pa, gdje vi pronalazite inspiraciju i kako pravite balans između neuzvraćenih ljubavi i svijeta u raspadu, u kojem živimo? 

Sergio: Inspiracija može doć iz bilo kojeg ugla. Mene lično inspirišu personalnije teme i sva negativna i pozitivna životna iskustva s kojima se, vjerujem, mnogi mogu poistovjetiti. To ne znači da su sve pjesme autobiografske, naravno, neke nastanu kao opservacija onoga što se dešava oko nas, ili pričaju određenu priču. I da, trenutno se čini kao de se svijet raspada, mada to nije ništa novo, jer sve uvijek dolazi u nekim ciklusima.

U ovom momentu, recimo, imamo interesantnu reprizu kasnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća, smještenu u tehnološki napredniji kontekst. Da li mi kao stvaraoci imamo želju da kažemo nešto o tome? 

Sergio: Trenutno ne, barem ne na ovom albumu. Koliko god se minijaturni ljudski momenti činili nebitni u pozadini prijetnje novog vala fašizma i nuklearnog rata, emocionalna patnja se osobi koja je u tom stanju zaista čini kao kraj svijeta. To je jedno univerzalno iskustvo u kojem se svi mogu pronaći i koliko god se možda činilo  naivno, zaista zahtijeva određenu dozu iskrenosti. Foxy Head uvijek nekako priča o običnom čovjeku, i trenutno nemamo pretenzije da kritikujemo društvo ili širu kultura - možda nekada u budućnosti.

Kako opisujete „Čovjeka bez imena“? Gdje je njegovo mjesto u surovom i kapitalističkom svijetu individualizma, gdje nas uče da smo svi posebni, a istovremeno nas permanentno guraju u neke kutije u kojima se gubi autentičnost? 

Sergio: Ukratko - ne pripada nigdje. Nevezano za kapitalistički sistem ili trenutno stanje u svijetu, ljudski rod nažalost nikada nije bio prijatan prema crnim ovcama, tako da većina individua zbog vlastitog očuvanja nevoljko završi u određenoj kutiji. Iz te perspektive, „Čovjek bez imena“ je onaj koji nije našao način da se uklopi. To je barem jedna od interpretacija.

Postoje li neki bendovi koji su vam inspiracija i koji vas određuju? 

Sergio: Ima ih previše da bi ih nabrojali. Većinom, to su bendovi iz perioda sedamdesetih i šezdesetih godina. 

Koliko singlova sa albuma je objavljeno do sada i kakva je recepcija publike? Koliko je stvari na albumu? 

Sergio: Na albumu je osam pjesama, i svih osam ima određenu “singl kvalitetu”. Zbog toga smo i objavili četiri singla. Ne bi me čudilo da objavimo i peti za nekoliko mjeseci, jer ima dosta materijala. Glavna filozofija u procesu pisanja i snimanja je bila da neće biti fušeraja i da ćemo ciljati na to da ne napravimo ni jednu pjesmu koja će biti tu da samo popuni album. Što se tiče recepcije publike, zavisi koga pitate. Većina naše publike je dobro prihvatila dosadašnje singlove, mada, naravno, bilo je i kritika da smo se prodali. Taj sentiment i razumijem donekle, jer većina publike nas je upoznala kroz naš klupski rad, tako da, naš autorski rad možda i nije nešto čemu su se nadali.

Ko vam je radio spotove?

Sergio: Sve spotove koje smo izdali su potpisali Damir Pirić i Gorčin Zec, koji su također stvorili i film „Foxy Heads - Rock ‘n’ roll u doba izgovora“. Posljednji lyric video smo snimili Zlaja i ja sa budžetom od 10 KM, koji smo potrošili na hamer papir i markere - ali bitni su trud i ideja. 

Kod nas gotovo da ne postoje autorski klasični klupski rock bendovi. Koliko je to olakšavajuća, a koliko otežavajuća okolnost za Foxy Head, jer stvarate potpuno novu scenu i odgajate publiku? 

Sergio: Olakšavajuća je u smislu da smo relativno brzo izgradili određeno ime. Otežavajuća činjenica je da većina publike dolazi na klupske svirke da se provede, a bend tretiraju kao određenu vrstu džuboksa. 

Kako generalno gledate na muzičku scenu u BiH? Postoji li dovoljno prilika? 

Sergio: Muzička scena u BiH je nešto kao jednorozi ili čudovište iz Loch Nessa - ne postoji.  To ne znači da nema jakih izvođača i autora. Neki od novijih koji su ultra kvalitetni su Macha Ravel (aka.Muha), Vimoksha, Zlatan Karić, Shizif, itd. Ali, ne bih ih grupisao u neku scenu, ili pripisao njihov uspjeh grupi ljudi. Prilika objektivno i nema, tako da je bavljenje muzikom u BiH ekvivalent udaranja glavom u zid i čekanja da zid pukne. 

Često svirate u BiH i regionu po klubovima, festivalima, motorijadama. Šta je ono što publiku prvo kupi? Da li je za dobar R&R potrebno i nešto više od muzike? 

Sergio: Publika želi da čuje ono što je već poznato, barem kod nas. Možete imati najbolju prezentaciju, energiju, kvalitetne pjesme, kvalitetan show, ali zavisno od toga gdje svirate, ljudi će jednostavno očekivati da svirate Zabranjeno Pušenje. Rock ‘n’ roll je više od same muzike. Koliko god bio prežvakan izraz, R‘n’R i danas predstavlja stav, stanje uma i autentičnost. Nevezano za to što imamo artikulisan studijski zvuk (i znamo više od tri akorda), naše insistiranje na tome da ne sviramo ono što publika nužno želi čuti u tom momentu, i činjenica da guramo svoje bez kompromisa, jeste definicija rock‘n’rolla. Da, možda smo sebi zatvorili određena vrata i uskratili mogućnost da uzmemo više para, ali smo barem od početka do kraja ostali dosljedni - i planiramo da to tako i ostane. 

U bendu se nekoliko puta izmjenjivala postavka. Koliko je to usporilo procese, a koliko su novi ljudi unosili novu energiju? 

Sergio: Imamo internu šalu da nove članove ne zovemo imenom, nego da im dodijelimo identifikacijski broj. Promjene u postavi dosta utiču na moral benda i samim tim uspore procese. Ali, s druge strane, nova krv uvijek unese i viši nivo entuzijazma, pogotovo u situacijama kada kliknete sa tom osobom.

Kako je bilo raditi na filmu “Foxy Heads – Rock ‘n’ Roll U Doba Izgovora“? Valjda ste jedinstven slučaj u svijetu da bend prvo dobije film o sebi, a tek dugo nakon toga debitantski album… 

Sergio: Fascinantna stvar kod ljudi je da imamo mogućnost da se adaptiramo na sve prilike - tako nekako je bilo i sa filmom. Kada su nam Damir i Gorčin predstavili ideju da o nama rade dokumentarac, činilo se nadrealno. Ali, već nakon nekoliko snimanja, kamere koje nas prate dok utovaramo opremu su postale sasvim normalna pojava. Štaviše, bilo nam je čudno kada nisu tu. Cijeli taj period koji je trajao skoro dvije godine je bio veoma specijalan, nevezano za to što je sam proces relativno brzo postao “normalan”. 

Još nešto po čemu ste jedinstveni jeste to što ste postali influenseri za gitare i boxove. Kako je došlo do tih saradnji i šta to vama kao bendu znači, a šta znači vašim partnerima? 

Sergio: Mislim da smo mogli puno više vremena provesti u samopromociji, ali tako je kako je.  Do tih saradnji ni sam ne znam kako je došlo, znam samo da je Zlaja mag za networking i da jednostavno zna ostvariti jake i brze konekcije sa ljudima. Nama, kao bendu, sponzorstva su postala “normalna” kroz nekoliko mjeseci. To vrijedi i za EKT gitare a i za SAR Audio boxove. I dalje smo veoma zahvalni na tome i dan danas koristimo tu opremu, i naravno, ispunili smo očekivanja naših partnera.

Za stihove, muziku, aranžman, lead gitaru, klavijature, i vokale na albumu „Čovjek bez imena“ zaslužan je Sergio Slatinac. Osim njega, trenutnu postavu benda čine: Zlatko Slatinac (ritam gitara), i Sanel Palislamović (bubanj). Materijal je miksan u Studiju DEVA u Splitu, kod Dade Marušića. Za spotove i vizuelni identitet benda su zaduženi Damir Pirić i Gorčin Zec, autori dokumentarnog filma “Foxy Heads – Rock ‘n’ Roll U Doba Izgovora“, koji u stilu muzičkog dokumentarca i road moviea prati bend u prethodnih nekoliko godina rada.

Album je dostupan na svim vodećim streaming platformama.