O Erdoganovoj brižnosti: Od amaneta nema selameta

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan izjavio je nedavno u parlamentu da će njegova država nastaviti graditi bliske odnose s prijateljskim zemljama na Balkanu i dodao: "Bosna i Hercegovina ima posebno mjesto u srcu našeg naroda i sa historijskog i sa ljudskog aspekta. Biti uz našu braću Bošnjake koji su u prošlosti mnogo propatili i ispunjenje oporuke rahmetli Alije Izetbegovića smatram doživotnim dugom i obavezom", uz aplauz poslanika.

Ovako opetovan odnos prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i svim drugima u BiH, iritira jednako kao kada su prvi put priču o Izetbegovićevom amanetu Erdoganu izgovarali turski predsjednik i jedan od šefova bh. države Bakir Izetbegović. Riječ je o paternalizmu što BiH tretira kao objekat nad kojim postoji posebno samovoljno pravo. Time se provociraju oni što nisu Bošnjaci, s uvrjeđujućim historijskim podsjećanjima. To izaziva indignaciju i među Bošnjacima koji se ne smatraju ničijim amanetom. Bošnjacima koji takvo nametanje skrbništva doživljavaju kao uvredu po svoju individualnost, kao atak na njihovu kulturnu, političku i svaku drugu samosvojnost.

Sultan

Sultan – Erdogan ističe da je posjetio Aliju Izetbegovića u bolnici na dan njegove smrti, koji mu je kazao:«Tayyip, vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor je vama u amanet, zato ga čuvajte.» Tim povodom turski predsjednik poručuje: «Kako mi sada da ostavimo Mostar? Kako da ostavimo Drinu? Kako mi sada da ostavimo tamošnju sultan Fatihovu džamiju. Naravno da mi to nikada nećemo ostaviti. Ovo su sve spomenici koji su kruna naše civilizacije. Ta civilizacija ih je tamo podigla kao razlog postojana. Od 15. stoljeća na ovamo».

Iz ovih riječi izviru dvije pretenzije. Erdoganu očito godi povezivanje sa vremenom sultana el- Fatiha (Osvajača), jer je uspio ustavno i referendumom (sasma tijesnom većinom) status predsjednika Turske učiniti nalik sultanskim ingerencijama. Druga aspiracija je prema prostoru iz doba Osmanlija, u drugim okolnostima i na drugi način. Turska je učinila mnogo na obnovi civilizacijski važnih spomenika u BiH iz tog vremena, a devastiranih tokom agresije na BiH. To je u redu i za zahvalu, jer te su vrijednosti dio ukupne bh. kulturne baštine. Bolje bi bilo da su to uradile, prvenstveno, državne institucije, ali u datim okolonostim to je neizvodljivo.

Pozicioniranje – Turska ima izuzetan geopolitički položaj. Dijelom je u Evropi, dodiruje se sa zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, u blizini je Rusija. Ova država na dva kontinenta ima preko 80 miliona stanovnika. Prema nekim podacima oko 6 miliona Turaka je u zapadnoj Evropi, od toga 2,7 u Njemačkoj, ne računajući one turskog porijekla.Taj faktor Erdogan koristi kako za unutarnje (uz ostalo, za izbore) i spoljnopolitičke potrebe. Turska je dugo bila bespogovoran saveznik SAD i uporište NATO-a na planetarno bitnom području - koje je i sada prostor žestokog geopolitičkog nadmetanja, ratova sa smrtonosnim i svakim drugim stradanjima miliona ljudi. U rekonstrukciji odnosa na području čiju sudbinu određuje energentski potencijal, Turska je aktivan činilac i politički i vojno, posebice u Siriji.

Putin

Sa ekonomskim snaženjem i redefinisanjem svoje međunarodne politike, Ankara se nastoji pozicionirati kao samosvojna sila koja teži globalnijem uticaju. Emancipacija od Vašingtona, ljutnja na EU (uslijed opravdanih uslovljavanja Brisela nastavka saradnje s Evropskom unijom zbog represivnosti Erdoganovog režima) i geopolitička logika – usmjerili su Tursku na razvijanje odnosa sa Rusijom, sa impresivnim snaženjem ekonomske saradnje. Erdoganovo inačenje je dovelo i do kupovine sofisticiranog oružja od Moskve. To provocira i brine Vašington i druge ključne članice NATO-a.

Distanciranje Donalda Trumpa od rata u Siriji, jačanje pozicije Moskve u toj bitnoj zemlji, doveli su Rusiju i Tursku u još bliži odnos. Ruski predsjednik Vladimir Putin je sve uložio da se očuva režim Bašira al-Asada kojeg Erdogan smatra neprijateljem. Turska vojska je među intervencionistima u sirijskom kolopletu, s ciljem da onemoća sve one snage koje bi mogle nauditi Turskoj i Erdoganu. Turskom vladaru je najbitnije da spriječi jačanje kurdske težnje za teritorijalnom posebnošću. Kurdi su u turskom parlamentu i nezaobilazan činilac unutarnjih odnosa u Turskoj. Erdogan bi i da bude među akterima budućnosti Sirije, uz Rusiju i Iran. U središtu interesa su fosilna goriva, nafta i plin trebaju i Turskoj, koja se nudi i kao posrednik između proizvođača i potrošača energenata i ubuduće.
Ne treba zaboraviti da je na turskim plećima najveći teret izbjegličke krize izazvane ratovanjima u toj kapitalnoj svjetskoj zoni. Tamo je zbrinuto oko 3 miliona izbjeglica. Uz korištenje geopolitičkih, demografskih, ekonomskih i vojnih prednosti - Turska spoljnopolitičke intencije zasniva na historijskom i vjerskom aspektu. Erdogan neki dan u parlamentu najavljuje da će «nastaviti graditi bliske odnose i intenzivirati saradnju s prijateljskom Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Albanijom, Makedonijom, Kosovom, Crnom Gorom...». Dakle, na prostoru gdje su vijekovima vladale Osmanlije.

Težnja da se ojačaju veze s Katarom govori o energentskoj motivaciji i namjeri da Turska bude posrednik u zategnutosti te državice sa susjedima. Govoreći o spoljnopolitičkim prioritetima turski predsjednik navodi status Jerusalima i podršku palestinskom pitanju. Uz ostalo, Erdogan nastoji izgraditi poziciju prvog među vođama u islamskom svijetu.

Izetbegovići – U tom dijelu Erdoganu je važan Izetbegović otac za kojeg kaže da je:»Osim veliki državnik, bio i jedan od najvažnijih islamskih mislilaca našeg stoljeća». Pa obrazlaže: »Oni koji historiju ne ograničavaju periodom koji su sami živjeli, oni koji uspijevaju izgraditi most između prošlosti i budućnosti, oni drugačije gledaju na svoju budućnost. I rahmetli Alija je tako gledao. Činjenica da je Bosnu dao u amanet Turskoj, je manifest njegovog civilizacijskog horizonta. Jer, Alija je vidio i znao da muslimani jedino jedinstveni, u zajedništvu i solidarišući se jedni s drugima, mogu ostvariti svoju civilizacijsku misao. U tom smislu, ono što nam je danas neophodno kada su u pitanju problemi u islamskom svijetu, jeste da onima koji su u njih bolno i očajno upali omogućimo da na njih pogledaju iz mnogo šire perspektive".

Mladomuslimanski panislamizam Alije Izetbegovića, koji je jednako imao averziju prema komunistima (predvodnicima antifašizma) u Drugom svjetskom ratu i Kemalu Ataturku. Naime, Ataturk je izveo Tursku iz osmanskog konzervatizma, uveo republikansko uređenje, osnovano na sekularnoj državi i evropskim postulatima. Erdogan nastoji da se sasma obračuna s «kemalizmom» - koji i danas ima duboke korijene u Turskoj.

Nausprot kemalistima su oni što islam smatraju ne samo superiornom idelogijom, već i kao politički obrazac za uređenje društva i države. To je i kredo pisanih djela Izetbegovića oca koji slijedi sin Bakir. Otud posebna sklonost Erdogana prema Izetbegovićima. Erdogan paranoično nastoji da ukloni glavnog protivnika Fetullaha Gülena, kojem je takođe islam u osnovi političkog promišljanja. Gülen i Erdogan su bili ideološki i politički saveznici, ali su se razišli. Gülen živi u dobrovoljnom egzilu u SAD i djeluje putem hiljada škola i stotina fakulteta diljem svijeta. Gülena i njegovu organizaciju Erdogan je proglasio terorističkom, optužio ga je za pokušaj da bude nasilno uklonjen, na desetine hiljada njegovih navodnih sljedbenika je pohapšena i(li) izbačeno s posla.

Turski predsjednik uporno traži izručenje Gülena od Vašingtona. Radi iznude drži kao taoca Amerikanca pastora Andrewa Brunson pod optužbom da je povezan sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom partijom i gulenističkim pokretom. Zbog vojne sprege s Rusijom i zatočenja pastora, Turska je došla pod ozbiljne sankcije SAD. To je Erdogana uvelo u ekonomsko-socijalne neprilike.

Selamet

Erdogan zahtjeva i od njemačke kancelarke Angele Merkel uklanjanje Gülenovih sljedbenika i članova kurdistanske PKK u toj zemlji. Kancelarka kaže da nema dovoljno dokaza da su gulenovci teroristi. Merkel - uprkos žestokom protivljenju Erdoganovim autoritarnim manirima - nastoji naći načina za nastavak saradnje. Razlozi: Trumpova diktirajuća spoljna politika koja preferira odmjeravanje «jedan na jedan» i omalovažava Evropsku uniju, važnost Turske za Njemačku u geopolitičkoj, ekonomskoj i migrantskoj sferi, te broj Turaka u vodećoj članici EU. Ipak, nakon susreta sa Merkel Erdogan je zaprijetio mogućim referendumom o tome hoće li Turci u EU.

Interesi – Erdogan je među liderima u vremenu povratka retrogradnih ideologija (državnih i drugih nacionalizama i manipulacije religijom) i autoritarnih državnika. Izetbegoviću, još uvijek jednom od šefova bh. države, to ne smeta. Naprotiv, u njegovom političkom rječniku važno mjesto imaju iracionalna osmanska nostalgija i erdoganska turkofilija. To ide do divinizacije turskog vladara. Izetbegović je Turcima poručio da im je Erdogana Bog poslao. Erdoganova «amanetska» politika prema BiH, bliskost s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i partnerstvo sa Putinom izazivaju i pitanje – bi li se u tom trouglu moglo dogovoriti nešto što bi dovelo u pitanje integritet Bosne i Hercegovine? Ali, kad je riječ o međunarodnim autoritetima, za sudbinu bh. države odlučujući je odnos SAD, EU i NATO. Rusija i Turska, a kamoli Srbija, nemaju toliki politički, ekonomski i vojni uticaj (i prisustvo) da mogu uraditi nešto po svojoj volji, pa makar što u dijelu bošnjačkog establišmenta traje ideja o muslimanskoj «fildžan-državi». Rusi će i dalje ometati priključenje preostalih zemalja tzv.
zapadnog Balkana EU i NATO-u.

Domet ruske opstrukcije zavisi od odlučnosti Zapada. Kada se radi o odnosima Turske i Bosne i Hercegovine vrijedi ona: «...od nameta nema selameta...», kako se kazuje u našoj prelijepoj sevdalinci. A nema selameta ni od ispraznog amaneta. U periodu maj 1994. – decembar 2016. Turska je bila na jedanaestom mjestu po investicijama u BiH. U 2017. nije bilo poboljšanja, naprotiv. Dobro je imati Tursku na svojoj strani. A s očekivanjem da će prijateljske relacije dviju država (a ne samo naroda) polučiti i veći obostrano koristan ekonomski boljitak. Tako bi bilo i selameta.