Apsurdni izbor za Predsjedništvo: Za ili protiv Bosne i Hercegovine

U nadmetanju za Predsjedništvo BiH je posebno važno kako će proći Milorad Dodik i Dragan Čović, zbog njihovih političkih prioriteta i strateškog partnerstva. Budu li izabrani obojica, ili jedan od njih – to će imati bitne posljedice na stanje u bh. državi i njenu sutrašnjicu.

Osim političkog bratstva, zajedničko im je što su čelnici najuticajnih stranaka u «svojim» narodima i sa dvostrukim državljanstvom. Dodik je (ne samo) državljanstvom uvezan sa Srbijom, a Čović sa Hrvatskom. Uredno glasaju na izborima u susjednim državama. To može samo u dejtonskoj BiH.

DODIK – Bude li u Predsjedništvu BiH, Dodiku će to biti prva funkcija u državnoj vlasti. On je moć izgradio u Republici Srpskoj. Na mjesto premijera postavljen je zahvaljujući Zapadu, posebice, Vašingtonu, koji je u njemu vidio demokratsku alternativu SDS-u i velikosrpstvu. Dodik je izabran za premijera u Narodnoj skupštini RS-a sa samo dva poslanika njegove stranke SNSD 1998 i bi je na tom mjestu do 2001.

Do neusvajanja aprilskog paketa (za kojeg je bio i njegov SNSD) Dodik je bio konstruktivan akter reformi koje su snažile državu. Potom preuzima velikosrpsku agendu.

Od 2006. do danas, kao predsjednik entitetske vlade ili RS-a, Dodik vlada tim dijelom bh. države. Nije se mogao treći put uzapstopce natjecati za predsjednika RS-a, pa je ušao u borbu za vrh države.

Dodik je među najuticajnim političarima u BiH kojima pravosuđe nije moglo ništa, uprkos nizu krimogenih afera za koje je sumnjičen u medijima i od opozicije. Sada su mu za vratom slučajevi «Dragičević», «Kovačević» i «Špirić».

ČOVIĆ – Za razliku od Dodika, Čović se tri puta našao pred sudovima, zbog navodne zloupotrebe položaja i pravomoćno oslobođen krivnje. Doduše, visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio ga je s mjesta člana Predsjedništva BiH zbog kompomitujućeg sudskog procesa 2005.

Od te godine Čović je čelnik HDZBiH od 2005. Otada je neupitni vladar u stranci i na prostoru njene dominacije. Ovo mu je treće nastojanje da bude u vrhu bh. države.

Strateški cilj Čovićevog HDZBiH je reafirmisati ratnu paradržavu «Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu» u što optimalnijem obliku – ako ne treći entitet, onda rekonstrukcija kantonalnog uređenja. Polazište je insistiranje na «nejednakopravnosti» Hrvata spram većinskih Bošnjaka u FBiH, uz zanemarivanje činjenice da su Hrvati u RS-u brojnošću na nivou statističke greške. Čoviću je važnije partnerstvo s Dodikom, kako bi parirali bošnjačkoj većini.

ZAKLETVA – Članovi Predsjedništva daju svečanu izjavu: «Ovim se zaklinjem da ću savjesno obavljati datu mi dužnost, poštovati Ustav Bosne i Hercegovine, provoditi Opšti sporazum za mir i njegove anekse u cjelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i osnovne slobode te brinuti o ravnopravnosti svih naroda.»

Dodik ne poštuje ni jednu od stavki iz svečane izjave. Dodik godinama osporava Ustav BiH po svim navedenim tačkama, uključivši i najbitniju – omalovažava bh. državu, uz broje izjave mržnje prema BiH, svemu što je s bosanskohercegovačkom odrednicom i traži njeno rasturanje.

Kod Ćovića se smjenjuju faze «ljubavi» prema domovini, s prijetnjama da je neodrživa ukoliko ne budu donošene odluke prema zahtjevima HDZBiH. Nepoštivanje Ustava ogleda se, uz ostalo, u nepriznavanju Srba kao konstitutivnog naroda tamo gdje je HDZ dominantan (što Dodiku ne smeta), te neustavno preimenovanje kantona u županije. Nepoštivanje Ustava je i u području ljudskih prava. Čović i HDZBiH odbijaju provedbu odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju «Sejdić-Finci».

Budu li njih dvojica izgovarala svečanu izjavu to će biti još jedno nekažnjeno ismijavanje države kojoj će biti na čelu. Ni Ustav ni Krivični zakon BiH, ni drugi zakoni ne predviđaju sankcije ako član Predsjedništva BiH djeluje protivno zakletvi i ustavnim nadležnostima.

Dakle, zakletva je formalan čin bez posljedica za njeno nepoštivanje. Svaki od šefova države može da joj radi o glavi činjenjem ili nečinjenjm i da se to legislativno smatra dopuštenim. Može li se ikako država zaštititi od svojih šefova?

Visoki predstavnik je odgovoran za praćenje provedbe Mirovnog sporazuma. Na stranici OHR-a o mandatu viskog predstavnika piše: «Jedan od ključnih zadataka OHR-a je da osigura da institucije (državne i entitetske) funkcioniraju efikasno i odgovorno». Krajem 1997. godine visoki predstavnik je od Vijeća za provedbu Mirovnog sporazuma (PIC) dobio ovlaštenja da, uz ostalo, «smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Daytonski mirovni sporazum». U nastavku slijedi: «Ipak, princip kojim se OHR rukovodi u svom angažmanu u Bosni i Hercegovini je koncept odgovornosti lokalnih vlasti. Ovim konceptom se zvaničnici i građani BiH pozivaju da preuzmu odgovornost za mirovni proces i probleme s kojima se suočava zemlja».

OHR Valentina Inzka bježi od sopstvene odgovornosti. Institucija visokog predstavnika je uspostavljena jer su međunarodni autoriteti bili svjesni da će političko stanje u BiH biti dugoročnije rovito, da su na izbornoj sceni ostali protivnici bh. države, da nefunkcionalni dejtonski Ustav BiH nije garancija stabilnosti zemlje. Visoki predstavnik je tu kao institucija koja je korektiv i interventni faktor. Licemjeran je zahtjev da se problemi rješavaju odgovornošću domaćih političara među kojima su oni koji su protiv bh. države.

NADLEŽNOSTI - Predsjedništvo je nadležno za vođenje vanjske politike. Uz ostalo, to znači «predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član».

Kolektivni šef države je vrhovni komandant Oružanih snaga BiH, imenuje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, na čiju preporuku predlaže budžet Parlamentarnoj skupštini.

Težnja da se odluke u državnom Predsjedništvu donose konsenzusom, uz mogućnost odlučivanja 2:1. Slijedi legislativni nonsens. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može je proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta u kojem je izabran. On ima pravo da za svoj stav traži mišljenje entitetskog parlamenta. Ako dobije dvotrećinsku većinu, «osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka».

Ovim se entitetske skupštine izdižu iznad Predsjedništva BiH, mogu odlučivati o sudbini cijele države, umjesto njenog čelništva. To je van pravne, političke i svake druge pameti.

OPCIJE – Dodik i Čović su uvjereni da će se naći u vrhu države, a njihove stranke pobijediti na prostoru svojih etničkih grupacija. Nadmoć HDZ-a nije upitna u nadmetanju sa strankama sa hrvatskim predznakom. SNSD i njegovi partneri imaju ozbiljnog protivnika u Savezu za pobjede. Ako i bude po njihovim željama, nužan im je dogovor s nekom od stranaka kojima su glasačka baza Bošnjaci. A državna vlast može se formirati i koalicijom drugih stranaka iz dva eniteta.

Čoviću i Dodiku u međunarodnim relacijama je najvažnije uvezivanje sa susjednim državama po entičkim osnovama. Svoje državničko djelovanje bi usklađivali sa Beogradom i Zagrebom. Uz Dodika bi bili Srbija i Rusija, a iza Čovića Hrvatska.

Dodik je na crnoj listi SAD i izjavljuje: «Izgubili smo entuzijazam za evropski projekat». Najavljuje da bi mu sjedište bilo u Istočnom Sarajevu.

Čović se nanovo zaklinje u evroatlantske integracije. Lani je organizovao naučni skup «Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti», te govorio o bh. Hrvatima kao predvodnicima na putu u EU. Po tome, drugi u BiH treba tek da dosegnu tu civilizacijsku razinu. Neki dan je otišao korak dalje: «Hrvatski narod je najmalobrojniji ali i najveći narod u BiH». Tako je i BiH dobila svoj «nadnarod»?! U Čovićevu «europejsku» priču sumnjaju i u Briselu. Njegova dosadašnja politika je suprotnog smjera.

Šta ako Čović (i)li Dodik ne budu izabrani za šefove države? Bili bi samo lideri stranaka, što bi oslabilo njihov uticaj. Bila bi teško pogođena njihova sujeta i probudila se bojazan od mogućih posljedica zbog uzdrmanog statusa. Za očekivati je u tom slučaju njihove žestoke reakcije. Suština može stati u Čovićevo upozorenje, ako ga pobijedi Komšić: «Bila bi to loša poruka za Bosnu i Hercegovinu i na kraju bi mogla izazvati krizu nesagledivih razmjera za samu državu».