Zašto nas se Černobil tiče i zašto je tako popularan?

Uz sve mane koje ima, a neke ima, mini- serija Chernobyl, hit ovogodišnje HBO-ove produkcije, barem u Istočnoj Evropi je malo – remek djelo. Ili malo veće, zavisi odakle se gleda. Moj je pogled sasvim običan: gledalac sam koji ne razumije provođenje sati i sati uz ekran i Games of Thrones, ili neko ko još uvijek misli da je od serija bolje čitati knjige ili gledati koncerte ili utakmice. Dakle, staromodan. No, ne bez uvida u Homeland ili Prison Break. Običan, dakle, smrtnik kakvim me bog dao, i kakva je bila i većina onih koji su te, 1986. godine doživjeli tragediju eksplozije reaktora u Ukrajini, zbog koje su ugroženi životi miliona ljudi.

Zvanični podaci Sovjetskog saveza nikada nisu ubrojali sve moguće žrtve te katastrofe i za koju se procjenjuje da je od eksplozije do danas odnijela između 200 i 400 hiljada žrtava. Zvanični broj žrtava černobiljske katastrofe prema podacima Sovjetskog saveza je 31, dok podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore o 9.000 žrtava, a  prema podacima Greenpeace-a stradalo je oko 90 hiljada ljudi. O broju ugroženih, ili recimo iznimnom povećanju abortusa u Ukrajini i Bjelorusiji, i dalje diljem Sovjetskog saveza, govore samo izvještaji svjetskih zdravstvenih organizacija. Baš kao što ratovi na području bivše Jugoslavije nikada neće moći doživjeti pravu i stvarnu valorizaciju – jer ko će sabrati baš sve one koji su poginuli, nestali, pa zatim one koji su otišli i ko može znati stvarne brojke uništenja jednog svijeta – tako je i eksploziji nuklearnog reaktora u elektrani V.I. Lenjin,  broj 4, ostalo da nakon što je fizički eksplodirao,  i da bude jedna vrsta metafore. Baš kao što je zapisao jedan od likova iz serije, posljednji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov: «Stvarni početak raspada SSSR-a leži u černobilskoj eksploziji.»

Odiseja 

Odnosno, u laži. Dobar dio komunističkog, odnosno socijalističkog svijeta počivao je na lažnoj predodžbi o veličini i nepogrešivosti samih sebe, i to je na kraju tom svijetu, što bi se reklo, i došlo glave. Černobilski eksperiment je trebao biti urađen, između ostalog, i zbog promaknuća partijskih kadrova: od kojih je, nakon što se utvrdi da elektrana može bez vanjskog napajanja električnom energijom osigurati sistem hlađenja, direktor Brjuganov (igra ga Con O'Neil) trebao na višu poziciju u Moskvu, a njegovim nasljednikom je trebao postati prvi suradnik, Nikolai Fomin (Adrian Rawlins). Tako je u seriji, a ni u životu nije bilo bitno drukčije, jer su njih dvojica do tada radila na konvencionallnim elektranama, dok je jedan od glavnih likova u seriji, glavni inženjer Dijatlov (Paul Ritter), jedini koji je radio na nuklearkama, ali u podmornici. Taj lik , kažu poznavatelji onoga što se tada desilo, najviše iskarikiran, ali dvojica glavnih, utjelotvoruju cijeli jedan svijet. To su Valerij Legasov (Jared Harris) Leo Martin – look like glavni fizičar koji mora ispitati uzroke i sanirati katastrofu, i njegov nadređeni. Stellan Skarsgard, mitski švedski glumac igra Borisa Šerbinu, zamjenika premijera i ministra energetike koji mora sačuvati socijalističku tajnu, a ipak spriječiti daljnju katastrofu. Duboka drama u kojoj se paralelno s katastrofom , vidi slamanje jedne birokratske, a rađanje duboko ljudske strukture, jedan je od centralnih tokova Černobila, jer je, kažu svjedoci (bilo) tako. Scenografski detalji, beskonačno pušenje cigareta i vrijeme koje u socijalizmu nikada ne prolazi, dok je okolo sve kontaminirano, glavne su značajke atmosfere koja je pogođena „u nulu.“     

Skok u reaktor 

Osim što gledanjem ove serije konačno nauči nešto o principima nuklearne fizike, podsjeti se i na principe na kojima su odrastale generacije omladine u socrealističkim sistemima. No, da skratimo. S nivoa razumijevanja ljudskih emocija, tri su centralna momenta serije: prvi je odluka glavnog stručnjaka da pred sudom kaže istinu, iako je pred međunarodnom komisijom u Beču ispričao verziju u kojoj ne optužuje političko vodstvo SSSR-a za katastrofu, drugi je kada rudari izabrani da prokopaju tunel koji treba sanirati posljedice katastrofe saopšte ministru energetike da idu na posao, i tapšući ga po ramenu načine ga potpuno crnim, i ,svakako, najjači kad se moraju javiti trojica dobrovoljaca koji će proći kroz radioaktivnu vodu, i otvoriti prolaze koji će nastaviti hlađenje i spriječiti dalju katastrofu. Odlazak u tu vodu mogao je značiti put u trenutnu smrt, ali su Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov, i Boris Baranov, ušli i spriječili eksploziju cijele elektrane, i tri ostala reaktora. Nakon čega bi umrli milioni ljudi. (Jaqueline Zhlipi, stručnjak za černobiljsku katastrofu, je osobito dirnuta njihovom pričom.)

Glavne kritike serije idu u pravcu da je «teško povjerovati ljudima s takvim akcentom engleskog budu revnosni građani SSSR-a», «da širi strah od komunizma» i da nije vjerodostojna jer je knjiga nobelovke Svetlane Aleksijević sto puta bolja. Što se tiče treće primjedbe osim što se može reći «ma nemoj!?» . Pa, HBO je upravo koristio njezinu knjigu kao predložak – priča o vatrogascu Vasilyju Ignatenku i njegovoj supruzi je prenesena u seriji do najsitnijih detalja, kao i priče likvidatora, naprimjer dio koji govori o likvidaciji kontaminiranih životinja u urbanim zonama. Svetlana Aleksijević je tome posvetila cijeli život, a Chernobyl, je, uz svu svoju snagu, na kraju ipak poslovni potez HBO i Sky Series.

Dakle, nakon gledanja ovih pet i pol sati, zažalite što je gotovo, i uz malo dobronamjernosti shvatite da su vam bliži oni koji oduševljeni serijom govore da prije njezinog gledanja „nisu znali ništa“, nego oni koji su kao „znali sve.“ Istina je kako o seriji piše stari drug i suborac Marcel Štefančič jr. da serija širi nepodnošljiv strah od komunizma,što bi se reklo – „ako“. Niti bi bilo dobro da se onakav ponovi, niti loše da se pojavi neka njegova humanija i unapređenija verzija. Pa jel'?

A dok to ne bude, čekajte katastrofu. I gledajte Chernobyl.