Island – 12 poena

Da se ne lažemo. Nisam pasionirani, ma nisam nikakav gledalac Evrovizije, to mi je takmičenje uvijek bilo estradna parada, ali jako poštujem svoje kolege koji su verzirani u tome, i dio su života posvetili proučavanju ili praćenju toga fenomena. Mislim, drago mi je kad, recimo, Laka, pa čak i Dino Merlin izazovu pažnju svekolike javnosti, pa ljudi možda pomisle da ovdje nije tako tužno kako inače jeste. Jer, nema tu velike pameti, nije je nikad ni bilo: ako je Evropa nacionalistička, kakva ima biti njezina parada? Duh vremena, to odavno znamo, prodire u duh dizajna i čovjek se teško otima utisku da baca vrijeme kad gleda to višesatno čudo, ali biće da nas koji gledamo utakmice oni iz Evrovizijskog plemena isto tako gledaju pa je – neriješeno. Svakom svoje.

Bila je to, dakle, subota veče, neki rukopis u ruci, ovlaš pogled na televizor, i promiču tekstovi: I love you/you may love me not/anymore/ If I should/You would.  Pa onda jedno dva stiha na svom, i tako ukrug. Fair enough. Simpatična Francuskinja s balerinom od 120 kg, blijedi Holanđanin za električnim klavirom, sopran iz Australije koji leti po dvorani a pjeva operske visine farbom Annie Lennox (tu čovjek stvarno ostane paf) i – oni: Island. Ukaza se bend koji izgleda kao iz Games of Thrones, a sviraju kombinaciju Laibacha i Prodigyja, s melodijskim refrenom Depeche Mode. Ma, bravo: industro-noise a ritam daje čekić i nakovanj kao sa soc-realističkih (ili neo-nacističkih), ili neoklasicističkih, kako ko voli plakata. Elem, melem za dušu ranjenu raznim Lane moje konceptima doživljaja popularne muzike. U glavu. Pa kako ispadne. Sad bi trebalo biti licemjeran pa napisati kako sam odmah vidio da su nakon nastupa podržali Palestino, ali nije bilo tako. Za „skandal“ sam čuo tek kasnije, kao i većina ostalih iz medija, a srce mi je bilo skoro kao kad je objavljeno da se Velež, skoro sigurno, vraća u Premijer ligu.

Ne mogu reći da se „furam“ na Palestinu i bliskoistočne probleme: ono malo što znam o tome, pročitao sam u tekstovima i vidio na fotografijama svojih prijatelja i kolega dopisnika s toga područja – Ervina, Damira, Zlatka i Boštjana – plus, naravno Roberta Fiska, legendarnog dopisnika Independenta. Knjige Edwarda Saida mi se nešto nisu primile, radije sam neku istinu za sebe tražio u poeziji Mahmouda Derwisha i esejima Ammiela Alcalaya. Neka mi bude oprošteno, ali više me je zanimala svoja, nego Sveta zemlja. A volim i pikanterije pa sam zapamtio ono što mi je ispričao svjedok razgovora u Washingtonu, u kojem je, navodno rahmetli Yasser Arafat, nagovorio jednog drugog rahmetliju Aliju Izetbegovića da potpiše ono što mu se nudi. I to je, otprilike, ono što danas živimo. Taj razgovor dvojice vođa „naroda viška“ je navodno išao u pravcu da je Yasser, poučen svojim iskustvom, kazao da su mu na prvim pregovorima nudili 49% za palestinsku samoupravu, ali da nije mogao potpisati jer je Al- Aksa ostala pod kontrolom izraelske države. „Za četiri godine su nudili duplo manje, i to je, otprilike ono, što danas imamo. Moj je ti je savjet da potpišeš.“ – navodno je tada rekao Yasser, ali stvar, kažem, nije ni provjerena ni tako jednostavna, nego „prodajem“ pošto sam kupio.   

U nekim stvarima čovjek, ako dolazi iz male kulture, a naša je takva, treba se ugledati na velike. Pogotovo ako su mu u mladosti bili idoli. Tako moju mjeru odnosu prema tome dijelu svijetu određuju ljudi kojima vjerujem, plus Brian Eno, koji o životu i muzici (a vjerovatno i o sportu) zna daleko više od mene. Ako on kaže da ne treba svirati ili nastupati u Izraelu, valja poslušati, iako mi je jedna od najdražih muyika na svijetu taj „njihov“, odnosno naš klezmer. Jer, ako hoćeš znati nešto o nekom narodu, poslušaj mu muziku, rekao je još davno Konfučije.  

Elem, gest grupe Hatari s Islanda na Evroviziji sam doživio kao dio njihove životne filozofije , što je uvijek, negdje povezano s muzikom. A ko će drugi pokazati zastavu Palestine nego pankeri? I to još s Islanda, otoka koji u svijetu u kojem izgleda da je svega previše, a većina zapravo oskudijeva – skoro da nema prirodnih resursa, fali joj stanovništva (manje ih je nego u Sarajevu), izvoze jedva nešto više nego što uvoze, ali gdje god se pojave, od fudbalskih i rukometnih prvenstava, preko alternativne muzike do Evrovizije – pozitivno iznenade. I onda nije čudo da su oni „ti“ koji se sjete Palestine kad treba, a mi koji to ne činimpo ispadamo malo licemjerni kad sharejuemo njihov nastup i hvalimo ih. Dok nas „eksperti“ iz oblasti nacionalne sigurnosti podsjećaju da nam se sprema slična sudbina njihovoj. Palestinskoj, ne islandskoj naravno.

I, naravno, onda da je Island u cijeloj ovoj priči – pobjednik. Da je nama biti kao Island. 12 poena.