Skice proljeća

Proljeće, skoro, i život s vrlo malo smisla. Negdje od kraja prošle godine krenula je serija. Odlaze bliski ljudi,i kao da je svake godine sve visa ta zlokobna kvota da je pred proljeće najviše smrti. Paradoks odlaska u vrijeme kad se sve rađa i buja.

Svako tri dana bilo je razloga za ići na groblje. Je li tako i drugdje? Sumnjam, dva ili tri puta godišnje je najviše što prijatelji koji žive vani provedu na groblju.

Bodu smo ispratili u Pridvorcima, kod Trebinja. Hercegovina, i dan kao proljetni, i jedan od najljepših prizora koji se može pružiti. Ispred polje, malo dalje grad, a uzvisina taman tolika da sve stoji kao na dlanu. Na maketi. Na vrhu, seoska kamena crkva i malo groblje, pejsaž kao u dobrom filmu iz šezdesetih, recimo kad čuješ zvona. Kad ode dobar i veliki čovjek, zapravo je čudno koliko se stvari u svijetu nisamlo ne promijene, osim za one najbliže. To je, zapravo, oo neutješno. On je bio rijetki dokaz da ne moraš biti skot da bi uspio u svijetu velikih brojki i korporacija. Živio je na zapadnoj obali Sjedinjenih država, i tako rečeno, ispunio život iz snova. Prersno prekinut, ali velim, ako ima utjehe onda je ona u tome da sunce i proljeće dolaze ranije u Hercegovinu, a da ljeto kasnije ide.

Hoće li nama ikada doći to proljeće u kojem će doista zasjati sunce? A neke koji su to zaslužili ostaviti u sjenci zatvorskih rešetaka? Ne bih širio negativizam, on je svud okolo, ali – nisam optimist. Prezreni su i znanje i zvanje, ako nisi tetić ili član stranke posao nećeš dobiti, i kome se ne sviđa, on je, uglavnom, već otišao. Ovi koji vladaju, neće pustiti vlast, a mi koji smo (još) ovdje , nemamo snage da ih srušimo. Još su uvijek jaki, kontrolišu novac i vlast  imaju svoje sudije, direktore, biznismene, advokate, imaju, posigurno, i svoje egzekutore. Imaju i “novinare” koji su, zapravo, podguzne muhe koje nešto trabunjaju o estetici i nacionalnoj sigurnosti. No, šta im vrijedi svo to “bogatstvo”, ako ljudima oko njih nije dobro? Misle li ikada o tome?Ujutro, prije kafe? Uveče, kad legnu? Ne? Nemoguće, ali za povjerovati. Baš kao što iz ove perspektive mogu povjerovati da će ovo trajati vječno. Ovo između zime i proljeća, ovo vrijeme odustajanja od samih sebe. U kojem svi znamo ime svakog političara u kantonalnoj skupštini i dalje, a skupa ih ne znamo dovesti dotle da nam poprave fasade ili zakrpe ulicu. Vrijeme u kojem Onaj koji hoće da se otcijepi, a Ovaj odavde ga kao tjera!? Dok su sve vrijeme u punom dogovoru. Njihovo vrijeme neće proći, jer mi više nemamo snage, ni kritične mase. Čitam kolege koje zazivaju grđansku snagu koja bi preuzela BiH. Neka mi bude oprošteno, ali mislim da je u ovom trenutku nema. Game over. Ali, možda postoji malo svjetlo na kraju tunela. Činjenica da smo i poslije rata mislili da Haag nikad neće vidjeti pojedine zlikovce, sve je bilo njihovo carsvo, ali – odoše. Grehota je samo što su ostavili sjeme mržnje, koje nije moguće istrijebiti.  

U ovom trenutku nikome ne zavidim ni na čemu, osim , možda nekome ko ima svoj vinograd, ili vrt, i sa novim će proljećom u nove radove u prirodi. Istina, na žalost anonimnih masturbatora punih mržnje, ne mislim se još neko vrijeme ni opraštati od pisanja ove vrste, mada i u tome ima sve manje zadovoljstva. Ili je sve stvar samo prolazne depresije, koja te uvijek poklopi u ovo doba, kad ideš po grobljima, a i ocu ti je godišnjica, pa treba svesti račune, negdje do početka četvrtog mjeseca, kad nekako pada i razrez fiskalne godine. Obogatio se nisi, ne mislim ni da ćeš ikada – pogrešno si vaspitan da bi bio bogat, a pod stare dane ne treba dirati te adete – čovjeku sve manje treba. Svi, valjda, tražimo mir.

Iz razmišljanja prekida pitanje sedamdesetogodišnjeg penzionera s Novog Zelanda. Vozimo se skupa u Beograd:

 - Zašto je ovoliko svježeg cvijeća na grobljima? To nije samo zbog rata, zar ne? Bio sam prošle sedmice u Rumuniji, i tamo je tako. Vi na Balkanu često idete na groblje!?

Kako da mu objasnim!? Smrt je kod nas najveći, možda i jedini iskreni pokretač života. Emil Cioran, možda i najznačajniji rumunski pisac bio je zgrožen običajima svog naroda. “Dolazim iz zemlje u kojoj se urla na sahranama!”, aludirajući na obrede iza kojih se jede, pije i nariče. Dobro, kod nas ovdje se ne urla, ali groblja jesu socijalne tačke, oko smrti se odvija značajna socijalna dinamika, zar ne? Zašto je tako? Je li religija učinila nepovratnu štetu? I zašto sada pišem ovako, a ne 1. novembra?

Možda zato što s godinama proljeća postaju sve hladnija. Možda zato što želim egzorcizirati i smanjiti broj loših vijesti. Godišnja doba, ionako, služe da se nivo tuge stečen životnim iskustvima ravnomjernije rasporedi.

Gledam imena na gorblju i sve je više poznatih. Očevi ispisnici, prijatelji, i onda mlađi, sve dog mog godišta, pa i kasnije.

Kad ode, otići će jedna ne toliko hladna, ali bolna zime. Ali, dio njene studi će ostati. U kostima.

I u očima, ako bude bilo nekoga ko bude mogao i htio gledati.