Gačićev horror reality

Završila je još jedna farsa, i to tragično: na području Kantona Sarajevo, blizu Hadžića ubijen je Edin Gačić, četvorostruki ubica, koji je nakon dva ubojstva, bivšeg suborca i majke, osuđen 2002. godine na kaznu od dvadeset godina zatvora. Izdržavši dvije trećine kazne, odselio je u rodnu Banja Luku, gdje je sredina zazirala od njega, zbog prošlosti i vjerskog ekstremizma, uspjeli su ga se riješiti. Naselio se na područje Konjica gdje je kupio zemljište i gdje su tamošnji ljudi zazirali od njega. Njegova treća žrtva bio je Saud Sultanić, 39–godišnji otac troje djece koji je držao malu trgovinu u selu, a četvrti put je ubio u subotu navečer. Mahira Begića, federalnog policajca koji je čuvao objekat u Suhodolu, likvidirao je i uzeo mu pištolj.

Nakon toga, sprovedena je opšta potjera, u kojoj se pričalo sve i svašta, o broju policajaca i nagradama, o tome kako je upravnik zatvora u Bihaću upozoravao da je on opasna osoba koja se rijetko, rijetko, rijetko sreće kao takva, o tome da je viđen ovdje i tamo, nagađalo se o nagradi za njegovu glavu. Tipično za nas: neko je provalio da je nagrada za validnu informaciju 900 maraka,i po društvenim mrežama je krenula sprdnja, neprimjerena trenutku u kojem se događa, ali je ponudila tačnu sliku društva. U njoj su svi, valjda, bili ono što jesu. Tragikomični likovi jedne farse, s fatalnim posljedicama, situacije koju, valjda, najbolje opisuje onaj vic s početka rata u kojem komšija koji mrzi komšiju ispaljuje kletvu:

“Dabogda ti kuća bila na CNN-u.”

Što bi, naravno, trebalo značiti da kad vam pred pragom, zaista, zaigra mečka, onda se, umjesto solidarne pomoći ili pravog rješenja društvene situacije pojave mediji. I “pilaju” do mile volje, odnosno guslaju svoj program, dok napadači, ubice i zlostavljači rade svoj posao. Da, stvar je počela još 1990. ratom u Zalivu, a cijeli kontekst se zasnivao na tome da se obezbijedi sve veći broj informacija bez obzira na to kakve su posljedice: ubijena djeca, srušeni gradovi, blokirani putevi, sve je (bilo) roba, i dovraga, o svemu se moglo izvještavati, ali još ne znamo za neki slučaj da je ta medijska histerija uspjela prekinuti neki rat kad je trebalo. Odnosno, svaki je završen onda kad jedna, jača strana ostvari svoje ciljeve.

Kod nas, u sirotinjskijoj verziji svega, pa i zalivskog rata, dolazile su stotine novinara, među njima je bilo doista blistavih, pa i genijalnih ljudi, ali zbog njihovih priloga, tekstova ili reportaža – rat nije završio. Završio je kad je postignuta izvjesna ravnoteža, odnosno kad je uspostavljen ovaj suludi princip 51-49 i ova zemlja u kojoj ako se prepadnete za svoje dupe, odnosno stranku guzicu imate pravo čovjeka koji je zajedno s vama bio u ratu u opkoljenom Sarajevu zvati – izdajnikom, a čovjeka koji je pomagao da grad ostane opkoljen, zvati partnerom. Radi se, naravno, o Bakiru Izetbegoviću, Peđi Kojoviću i Draganu Čoviću. Priča u kojoj je Peđa izdajnik a Dragan – partner, jednako je maloumna kao i reality show koji smo gledali oko Edina Gačića. Bruka i sramota.

Jer, ukoliko imate nesreću da gledate naše programe i slušate radio najgore što vam se može dogoditi nije da vam, još u ponedjeljak, sabah zorom onaj što ovo piše u društvu šarmantne voditeljice čita novinske naslove: jezivije od toga je ono što piše u naslovima. Kako su u ovom trenutku HDZ-ovi servisi nešto najjadnije i najmračnije što se u BiH događa, onda će vas dočekati hercegovačko izdanje Večernjeg lista u kojem stoji da “Mudžahedin kao u ratu ubija i sije strah u BiH”. Što je samo jedan od naslova te, po svemu miloševićevske tiskotine iz glava Herceg Bosne. U strahu su velike oči, a uvijek se nađe neko ko taj strah da vam se Edin Gačić pojavi i pokaže neke od vještina koje je dugo brusio – od odreda El Mudžahid do kursa za personalnog fitness trenera – svede na banalnu, nacionalističku dimenziju.

A nije ni čudo da nam informativni programi izgledaju kao realityji, kad su političari poput kandidata na Zvezdama Granda. Samo da im je medija. Trebali smo, valjda, pasti ničice kad smo vidjeli da su se članovi kantonalne Vlade na otvorenje EYOFA - te male zimske čarolije sa notom gorkog okusa – na stadion Koševo, odvezli autobusom. Jeftin populizam.

U zemljama gdje vladaju pamet i sreća političari se svaki dan voze javnim prevozom. I ne trče pred kamere svaki put kad nemaju nešto reći. Predsjednik Kantonalne vlade Forto i ministar MUP-a Katica, pa i federalni ministar Čampara, bili su “zvijezde” ove mračne episode, ali vrlo im je teško povjerovati (istinaibog, ovaj posljednji izgleda kao da najviše zna o čemu govori), kad se zna koliko se nesigurno ljudi osjećaju. Još teže ih je ozbiljno shvatiti ako se čovjek, sjeća policijskih ili gradskih kadrova, recimo iz vremena Olimpijade: svako poređenje današnje policije sa onom iz prošlog vremena, i svako poređenje današnjeg političara sa, recimo, Antom Sučićem ili Bracom Kosovcem duboko ide na štetu ovih današnjih. To vam je kao sa ovim supertalentsima koji se u putu ka zamišljenim visinama karijere odvaže pa pjevaju klasike. Teško to ide. I mučno je to gledati. A u tome je, naprosto, i kvaka današnjeg vremena: ono, naprosto, nema filtera koji bi takozvana “zvanična” lica uputio na to da govore smislenije, opreznije i mudrije, nego se mlati sa svih strana.

Poput, recimo, Damira Nikšića, i njegovog “ispada” u kojem na putu prema historijskom sastanku Glavnog odbora SDP-a psuje Zenicu i Tuzlu. On je je jedan od najdarovitijih ljudi koje poznajem: slikar, strip- crtač, muzičar, stand – up komičar… On je, dakle, sve samo ne političar. Postavši kantonalnim zastupnikom on je, samo, preuzeo matricu u kojoj se ne treba paziti šta će se reći, i kako postupiti, jer niko ne snosi odgovornost za to. No, to je samo jedan dio price: stvoreno je društvo linča koje će vas diskreditirati zbog banalnog verbalizma, a smješkaće se i biti uviđavno prema kriminalcima koji su zemlju zavili u crno.

Jer, ne zaboravite, a živimo u poganom vremenu u kojem se to mora prebrojavati, ‘mudžahedin’ Gačić u svom luđačkom realityju u kojem je ubijen pored pruge u Hadžićima u takozvanoj razmjeni vatre (što uvijek znači da se unaprijed išlo da bude ‘neutralisan’), nije, ne dao bog, podmetnuo bombu u Zapadnom Mostaru, ili prerezao vrat nekome pored Vrbasa: svih četvoro ljudi koje je pobio, uključujući i svoju vlastitu mater, bili su iz ‘njegovog’ naroda. Iz tog zamišljenog konstrukta u koji nas guraju svi, od Čovića i Dodika, preko Bakira koji uvodi kategoriju ‘izdajnika’, do predstavnika evropskih institucija.

Kao što je i Gačić prvo psihopat, pa sve ostalo, tako je za nos vukao onu policiju u kojoj je normalno da se ubojice puštaju da žive među ostalim svijetom, a da se pravosuđe jednostavno ponaša da toga nema.

Ili, drugim riječima, policija koja kao normalan način “sređivanja” mjesta u policijskoj akademiji prihvata mito od 10.000 maraka (cijena u RS je fiksna, a u Federaciji se nešto može i dogovarati) slabo da može očekivati šta drugo, nego da njihove pripadnike nekažnjeno vrijeđaju i ubijaju psihopati poput Gačića.

O tome bi valjalo razmisliti prije nego se izađe na televiziju. Pa, možda nekad nešto i reći na tu temu.

Ili samo čuvati svoju poziciju? I ponekad se provozati autobusom. Do nekog novog realityja. Do nekog novog Gačića. Uz olakšanje da je užasni horror reality – ipak završio.

Uz najvišu moguću cijenu.